Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
srijeda, 31.08.2011.
dok ja progledam.... :)
Kako sam već nekoliko tjedana navikao na posao drugim putem, preko Savske, a sve zbog radova na proširenju Slavonske avenije, tako i ovaj tjedan koristim isti, zgužvani pravac kretanja. Doduše, dok su trajali godišnji ( kako kome, jelte molim) protočnost je bila baš onakva kakvu svi priželjkujemo. No, osjetilo se u ponedjeljak da su povratnici počeli raditi pa je i zastoj u Savskoj bio neminovan. I, kako su me razvukli na sve strane, o ovim jutarnjim, prometnim problemima, nije bilo niti riječi.... .naravno, i jučer je mudrijaš krenuo na Savsku...i kod Vjesnika, sjetim se da trebam biti na drugom kraju grada...iskreno, već sam pomalo lud od toga gdje i kada trebam biti – ne pomažu tu više ni alarmi, ni podsjetnici...jedino, korisni su kad vidim da su mi obveze terminski preklopljene a da se od mene očekuje da sa Žitnjaka dođem u Novi Zagreb, ni manje ni više, nego... prije pet minuta
Dakle, u zadnji čas se sjetim da moram na Žitnjak i, kod Vjesnika, hop desno...... vozim se onak, jutarnji, penzionerski, uz obaveznu radio Antenu.....i, ostanem bez teksta.... „moje“ raskršće ali i Slavonska su gotovi.... jupi.... moram priznati, prvi, iznenadni luk, bio je izvrstan.... i, sretan ko malo dijete koje ne mora više u školicu koju ne voli ( dakle, ja na Savsku koja me izluđuje) krenuo sam prema odredištu...ali, jes, da ne bi..... nisi više na Slavonskoj i nisu Smotani još svi radovi gotovi
Uz malo slalomske vožnje prvo sam obavio Kiru – kad sam već u tom kraju – treba štediti na benzinu, a bome i na vremenu .... koji me svojim „razbacivanjem“ totalno razbudio.... nevjerojatno je kako se poslije tretmana osjećam bistro – samo još da krenem u ribičiju.....
I, krenuo sam .... pecao sam na suho, ali, upecao sam veliku (š)tuku koja se tako prilijepila na moju udicu da je bilo za nepovjerovati.... dogodovština koja je kolegicu, vanjsku suradnicu, koštala dnevne doze šale a koja je mene opet oduševila još jednom hladnom, kulerskom reakcijom na koje, iskreno, nisam navikao. Istaknulo me kao glavnog krivca za fjasko u izvršavanju nekog zadatka – koji, usput rečeno, ne da nema veze sa mnom...nego nema veze s nikim od nas...ali, slušao sam pola sata o posljedicama, o mogućim kaznama, još i dodao kako bi ja da sam vlasnik ili koja faca reagirao...no, gospođi ni to nije bilo nimalo čudno već se sa svim pohvalama izrazila spram moje objektivnosti i pristupu.... moja ekipa me gledala i u čudu slušala ....ne vidjevši izlaz iz „situacije“...dok, nakon što sam iscrpio sve moguće kazne, nisam rekao „gospođo...mislim da ste totalno fulali projekt ili ste mene zamijenili sa nekim....ja naime radim......“ gledala me u čudu....pa zar vas nisam prije tjedan dana vidla ovdje? O da, jeste, i to ne samo prije tjedan dana...mjesecima sam već tu...ali, u totalno drugoj priči, potpuno drugog zadatka, i , iz druge firme ..... nevjerica, šok.... nisam znao kako to opisati...ali, potpuno razumijem gospođu...očito ima problema s pamćenjem faca kao i ja .... na kraju, za iskup ovog uzaludnog monologa i prolivene žući, počastio sam ju kavom i pokušao detektirati ko je pravi krivac .... ipak sam ja 007
Naravno da sam jedva čekao doma vidjeti kako sada funkcionira moje raskršće... čak su i skretanje za lijevo produžili... ne bi više trebalo biti gužve...
No, dok sam stajao na semaforu, čekao svoj red za pokret, upalo mi je nešto u oko
Ako su to doista kamere kako sam ja vidio onda sam stvarno sretan. Nadam se da ih neće koristiti samo za „nasmiješite se, molim“ ...
Danas sam pri povratku opet naletio na crveno...što je dobro...malo sam proučio kako ću kad krenem na posao morati pripaziti na novopostavljene „otoke“.... što će, nadam se, spriječiti one „padobrance“ koji su mi se svako jutro preguravali...sada imaju izbor...otok ili škodilak....
Samo da ja ne bi prvi zaletio u taj otok...jer, nekako mi je na putanji koja je prije bila ravno....
A tjedan.... srijeda je već prošla a ja pomalo istrošen, jedva čekam vikend... još ovaj je moj...a poslije.... bojim se da će vikendi za neko vrijeme na stranu... ali, smotat ću ja nekako tih mjesec, mjesec i pol dana....valjda neće duže, jer, tako sam tempirao snagu ...
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )