smotani
nedjelja, 14.08.2011.
a sada...odmor :)
|
Konačno sam i ja dočekao, makar tjedan dana, godišnji. Istina, jedva sam čekao petak jer sam niz s početka tjedna nastavio zaglavljivanjem u liftu, „gubljenjem“ kruha na putu kući i još nekim sitnim nepodopštinama. Petak je bio melem na ranu – dan koji sam trebao biti leteći na poslu ali već jednom i pol nogom na godišnjem. Zbog opasnosti da ne zaglavim dugo, na posao, naravno, nisam ni išao – vrijeme do polaska na ranč proveo sam u završnim pripremama, kupnji još nekih sitnica, a pri samom polasku sam kupio paprike, patliđane – za ajvar i malo nakiseliti paprika. Kako mi vrijeme baš nejde na ruku mislio sam – sad ili nikad..... Jučer sam nakiselio paprike  A danas, danas sam bio malo vrjedniji i, ajvar je gotov  No, uz ove zimničke aktivnosti uspio sam vrijeme posvetiti i sebi. U petak sam se pripremio gledati suze Sv. Lovre – ali, mjesec, koji je već u poslijepodnevnim satima izvirio, dao je naslutiti da ću slabo moć vidjeti na osvijetljenom nebu  Što je noć više padala mjesec je sve više svijetlio svojom svjetlošću  Pa sam se malo igrao i škicao s njim kroz borove grane  Ružice, ove godine, nikako da se umore  I ne samo one, moja prijateljica nikako ne može proć a da ne svrati na moju livadu i uz bezbrižno sočnu klopu koju sam joj, proljetnim košenjem osigurao  Pogledom mahne  I dođe me pozdraviti  A i ja sam danas, konačno, isprobao novi bazen – i, moram priznati, uopće nije loš  Danas sam našao i vremena proučiti ono što sam o stršljenima uspio „naučiti“ u posljednjih nekoliko dana – naime, jednom sam već skoro zapalio kuću zbog njih pa bi sada volio, naučno, sudiozno, priči rješavanju ovog problema. Dok sam čitao kako na ulazu u svoju „kuću“ imaju stražara, koji, po potrebi, u slučaju ugroženosti, odmah dozove i do desetak vojnika spremnih do zadnjeg daha braniti svoj dom, mislio sam – ma da, kak da ne..... danas sam, u kratkim pauzama, bacio pogled prema njihovom „gnijezdu“ ....i, doista, jedan stražar, prikovan je i ne miče se – pokušao sam ga malo omesti gađajuć ga trulom jabukom, ali, bezuspješno..... nije se niti pomakao...  a ja, ja ko ja – morao sam provjeriti je li to čudo uopće živo, pa sam, dugim štapom, malo mahnuo – u sekundi se stvorilo nekoliko vojaka koji su, dosta dezorganizirano, krenuli na mene...naravno, zabarikadiro sam se u kuću dok frajeri ne smire strasti.......izašao sam van – a čuvarkuća i dalje u svojoj pozi.....  Mislim da ću pričekati jesen za riješiti se ovih divnih stvorenja – rastjerali su mi sve oprašivače cvjetova pa ove godine, prirodnim putem, imam vrlo malo oplođenih cvjetova tikvica – opet sam se moro igrati naučnika i kistom, s cvijeta na svijet, izigravati neku radilicu.... No, kako god, pravi tjedan godišnjeg još nije počeo a ja sam, planiranu zimnicu, spremio ...i sada, sada se mogu preorjentirati na druge posliće ...i, naravno, odmor...za sutra je već kumica najavila dolazak na roštilj i sve ostale aktivnosti koje idu kad su oni tu..... |
- 23:40 - Komentari (19) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||