smotani
srijeda, 17.11.2010.
Gradu Heroju
 Prije dvije godine podijelio sam s Vama dio osjećaja koji su i danas jaki a koji me podsjećaju na te kolone ljudi koje smo gledali kako nijemo prolaze..., podijelio sam i bol koju i danas osjećam za prijateljem koji je bio pored mene, o prijatelju, Osječaninu kojeg sam isto izgubio, o vremenu u «skloništima»...... kad god čujem za sveto ime Vukovar, ti osjećaji sami «isplivaju»...ne dajući se zaboravu..ali, ja niti mogu, niti želim zaboraviti.. I ne, nikada ne smijemo zaboraviti te dane i ne...ne ponovilo se nikada! Ne želim sada o politici, ne želim o nikakvim potezima bilo kojeg pojedinca... u ovom trenutku želim, po ne znam koji puta, svoje misli posvetiti hrabrim Vukovarcima i svima koji su tih dana bili u predivnom gradu...u gradu Heroju. Svima koji su s nevjericom i strahom svakodnevno pratili vijesti iz podruma... Glas koji mi i danas odzvanja je glas Siniše Glavaševića i njegovi iscrpni, emocijama nabijeni, izvještaji.... kada sam ga slušao imao sam osjećaj da je tu, pored nas... jer granate koje su odjekivale čuo sam i drugim uhom...uživo.... Glas Dr. Vesne Bosanac koja je javljala o strašnoj i nadljudskoj borbi u nemogućim uvjetima, za svaki ljudski život, njezini apeli svjetskoj zajednici za spas života ..... Oko Sisveta, obilazeći drage prijatelje, kod posljednjeg doma Siniše Glavaševića  zapalio sam svijeću i uz tihu molitvu prisjetio sam se jedne od tih večeri..... Bio sam u okolici Vinkovaca.... zaglušujuća buka oko nas, osvijetljeno nebo, pogledi koji su odavali strah...sjedeći u improviziranom zaklonu gledao sam u nebo... noć je a kao da je dan. Ne, ovo nije bio vatromet, nije bilo slavlje.... ovo su bili trenuci kada smo, svaki sa svojim mislima, uz tihu molitvu iste slali put Vukovara.... tih trenutaka, na žalost, to je bilo jedino što smo mogli.... prasak granata, fijukanje metaka podsjetilo nas je da i sami nismo u zavidnom položaju, ali ipak, ipak puno boljem.... Sjećam se, u tim trenucima, prilikom praska jedne od granata kamen me pogodio u glavu... u tom trenutku, u onom strahu, u sekundi sam se oprostio sa životom.... no, iako je i malo krvarilo nije to bilo vrijedno spomena...konačno sam shvatio zašto služi šljem..a. nisam, nisam ga volio..... I dok je grmljavina bila sve jača dobio sam poziv da se vratim u Osijek. Da, bilo me strah krenuti na taj put, ali, još mi je teže bilo ostaviti ove ljude, prijatelje, a najteže....najteže mi je bilo što sam negdje u podsvijesti osjetio da okrećem leđa gradu Heroju, bježim od njega kao neka kukavica...a nisam kriv... reklo mi.... Mislim da mi je to bio najteži put... pogledao sam prema svjetlima koja su obasjala nebo, iako sam još pratio svjetlost neko vrijeme, tada sam se pozdravio sa najhrabrijim ljudima najvećeg srca i, ma koliko sam u tom trenutku želio biti s njima, prema nalogu, krenuo sam na drugu stranu..... O kakvim je to ljudima riječ teško je opisati, ali, puno, puno je rečeno u ovom dijelu iz knjige Alenke Mirković «Glasom protiv topova».. Mislim da sam tada posljednji puta čuo Sinišu...kao da sam sve osjetio u njegovom glasu... ( ne sjećam se da li je ovo bio posljednji izvještaj, ali osjećaji, emocije iz javljanja u javljanje bili su sve snažniji.... glasom protiv topova....) u tim mislima suze su same našle svoj put. Tada me iz misli u stvarnost dozvala jedna mlada žena... da li vas boli? Zašto vam nisu previli ranu? Kako ste? Pogledao sam u njezine oči.. u mraku nisam vidio boju..ali, vidio sam da svjetlucaju.. .tiho sam rekao «molim?» .. pa krvarite, ranjeni ste... tada sam se sjetio svoje nezgode i osjetio da me nešto škaklja oko uha, na vratu... prošao sam prstima.. fakat, krvavi prsti potvrdili su njezine riječi – nisam niti osjetio – sjećam se samo tupe boli na koju sam u svom «razgovoru i oproštaju» s Vukovarom potpuno zaboravio. Ma, i nije neka bol... Ma nije to ništa, ne brinite, kamen me pogodio... no, čim smo stigli u Osijek, odmah su pregledali povredu... možda je geler zapeo... Nije, ma nije mi ništa... kako je u Vukovaru? Pogled djevojke, žene, koja mi je stavljala gazu govorio je više od riječi... tiho je dodala... «momak mi je tamo, bratić...prijatelji.:» mlada je Vukovarka osluškivala svaki glas iz tog smjera..pokušao sam ju utješiti ali nisam znao kako... nisam mogao reći bit će dobro, sve će biti dobro... te riječi kao da su bile uklete i nisu htjele izaći iz mene.... prišao sam joj..sa strahom sam ju pitao za roditelje, braću, sestre . ako ih ima... Imala je brata.... imala je..... roditelji i ona su se «izvukli» i tu su u Osijeku kod bake... momak, zaručnik....on je ostao... čeka ga... rasplakala se dok je govorila o svadbi koja je trebala biti...ali..nije – ovaj «vatromet» nije u čast njezine i svih drugih ljubavi.... prišao sam joj bliže... zagrlio ju.... jedino što sam mogao reći bilo je.... Budi jaka, čuvaj roditelje, baku.... nisam više ništa mogao reći..... Tada sam imao veliku potrebu čuti svoju majku...bilo je kasno, jako kasno – oko dva sata po ponoći...i, znao sam ako sada nazovem da će se prvo uplašiti...ali, nisam mogao izdržati... telefon nije pošteno niti zazvonio a ona se javila. Imao sam osjećaj da spava pored telefona, glas joj nije bio snen, pospan – iako, to je vrijeme kada bi to bilo normalno...»majko» tiho sam izustio.... «oprosti, morao sam te čuti. Ja sam OK...samo, morao sam te čuti...zašto ne spavaš?» u dahu sam izustio, otprilike, te riječi... osjetio sam suze.... i čuo tiho šaptanje..:»kako? Kako ću sine spavati? Jel jako gadno? Di si ti? ..:» prekinuo sam majku.... nisam mogao niti smio dugo razgovarati.:»nije dobro majko.... ja sam dobro... moram ići, pokušaj spavati...» Naravno da je i majka, kao i svi, pratila vijesti, naravno da je mislila i na mene – znala je, barem otprilike, gdje sam (ponekad sam joj i slago...da ne brine).... poslije, kada sam došao kući, rekla mi je da tu večer, noć... toliko intenzivno mislila na mene, na Vukovarce, molila za sve.... iako nije znala gdje se točno nalazim – spavanje joj je bila neprihvatljiva radnja... jer, ako je išta mogla učiniti mogla je bdjeti i moliti za sve kojima su te noći unosile nemir, za sve koji ne mogu leć u svoj krevet, za sve koji su ostali bez najmilijih, bez doma....za sve koji se tako hrabro bore za Domovinu, za svoje živote..... na žalost... i ta noć bila je noć borbe za goli život svih koji su bili u Vukovaru.... vrijeme prolazi, godine se nižu... zapuhali su neki novi vjetrovi – vjetrovi koje svi mi prihvaćamo svaki na svoj način – ali, ti vjetrovi, ma kojim smjerom i snagom zapuhali, nikada neće i ne smiju otpuhati sjećanja, uspomene, spomen na te herojske dane, na te hrabre i predivne ljude, na taj ponos i dostojanstvo, na Grad koje je ispaćen i izmučen, doslovno do posljednjeg daha bio i ostao Grad Heroj! Nikada neću zaboraviti te dane, ta lica, taj ponos i inat, hrabrost i veličinu ljudi – nikada neću moći dovoljno zahvaliti svim ljudima koje sam tih godina upoznao...na njihovoj dobroti, plemenitosti, ljubavi kojom su vodili, mnogi na žalost i izgubili, borbu svog života.... zato danas uživam u svakom pozitivnom pomaku u Gradu Heroju ... no, na žalost, čini mi se da je puno premalo takvih uživanja..... Rekao sam da neću o politici..ali, jedno ne mogu ne reć..... Dragi Sabornici, Ministri, svi koji ste velikim predizbornim skupovima posjetili Grad Heroj - jer glasovi ovih Vukovaraca su pošteni i iskreni – dali mnogobrojna obećanja..... dragi Vi.... počnite ih i ostvarivati.... nemojte zaboraviti Vukovar ... iako je «daleko» od Vaših očiju........ Gradu Heroju – neka ti svijetlost ovih svijeća, upaljene većeras u mom ali i u svim gradovima Lijepe naše, osvijetli put u bolju i svjetliju budućnost...... zaslužio si! Hvala svima koji su svoje živote dali za naš život!  |
- 21:00 - Komentari (37) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||