smotani

srijeda, 01.09.2010.

sredina tjedna...

Sredina tjedna a ja se ni okrenuo nisam..... Moram priznati da je godišnji učinio svoje – iako je na poslu ludilo sve nekako, još pun energije, prihvaćam normalno i čudim se zašto svi lude oko mene, zašto su nervozni...i dobro da je tako – jer ja kad poludim ne bu dobro – pa, neka ova smirenost, sa ma kakvim presingom, potraje. Sjećate se moje lanjske storije sa servisom? E pa... ove sam godine, za sada, skoro šest puta jeftinije prošao – za sadaaaa – jer, pitanje je kako će gospoda na tehničkom ocijeniti sposobnost škodilaka da me sigurno vozi u svaki novi dan. Iskreno, ja uopće ne sumnjam u njegovu sigurnost samo sumnjam u sigurnost njegovih amortizera – iako su prošli na testu izdržljivosti nisam siguran hoće li proći na onom puno važnijem...no, do kraja mjeseca ćemo misliti a onda i znati Danas je sudbonosni prvi kada su se počele odvijati mini organizacijske promjene ( one, najcrnije, planiraju se s početkom godine...ulica, spajanje, razdvajanje.... ) – za početak, dobili smo pojačanje u sobu ( umjesto „odlazeće“) ali i dio poslova koje je do sada „dolazeća“ obavljala – nema zapošljavanja novih ljudi pa bi, u slobodnom prijevodu rekao, dok jednima ne smrkne (u ovom slučaju nama) drugima ne svane ( u ovom slučaju onima koji su dobili pojačanje). Nabio sam sunčane naočale, tek toliko da se prisjetim ljeta jer sam se prethodnih dva dana smrzo ko pip...., i pokušavam izgledati kulerski dok radimo preraspodjelu posla... dakle, i ljudi imaju granice izdržljivosti, zar ne? Ne! Kaže naš guzda – ma vi ste mi zakon, znam ja da vi možete i više... e pa...... ne njurgam..... Ipak, nešto sam profitirao – zajednički gablec kojeg nismo imali od..... ma dobro četvrtka – ali, taj se ne računa jer, bio je oproštajni.... ali, najslađe na tom gablecu bilo je... juškanje „mame“ od mojih paprika – pa nisam kriv kaj su se naljutile na ...na....na...ma ne, ne mene, već...recimo na tuču.... dakle, da nisam probao ne bi vjerovao – opako ljuta je bila, ali, slatko sam ju pojeo ( OK, OK – znam, ne bi smio..ali tak je bila dobra). Već doista dugo nismo imali domaći gablec – špek, paprike, paradajz, salate – sve iz naših vrtova, sve iz naših kućnih radinosti ... domaće je domaće I, moram s vama podijeliti ovu zgodu.... vi roditelji sa klincezama i klincima bolje znate strku oko školskih knjiga.... od kumova sam čuo da su naručili knjige i da ne brinu, alii..... zove mene mala i kao da će svaki čas zaplakati na telefon... pita kako sam, kaj delam, kad ću doći....a ja uporno pokušavam saznati čemu taj plačljiv glasić... „ma nije ništa“ – poznat mi je taj njen odgovor...i, nakon nekoliko upita konačno mi se izjadala...“kume, mama je rekla da ću knjige dobiti krajem tjedna“ ... ja šutim i čekam nastavak – ono....tišina... pa ja onako mudro odgovorim „super, škola je u ponedjeljak, taman za vikend stigneš obući ih u košuljice...“..a ne, nisam dalje stigao, prekinula me je „ali neću stići ništa naučiti!“ naravno da sam prasnuo u smijeh i naravno da sam se nastojao brzo obuzdati, loše su prošla i moja objašnjenja da ima cijelu godinu za učenje...no, brzo sam skrenuo temu na tablicu množenja – kao da provjerim je li zaboravila... i tako, smo nekako, pregrmili spoznaju da preko vikenda neće stići ništa naučiti.... koja štreberica .... A raport s posla... mala gužva ( da mala?!), nema baš radnog vremena, ali, više me kolje ovo vrijeme... trebao bi na kontrolu..ali, još nisu počeli niti naručivati za UZV pumpice – istina, brže se sve obavi kad ležiš u bijeloj kući, ali, ja bi ipak to bez nje...zapravo, mislim si... kaj će nam to... pa sam na Ultra stavio ZVuk muzike i – radi ona, doduše ne ko švicarski sat, ali, tu je, kreće se zajedno sa mnom, polako, ali sigurno u svaki novi dan

- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #