smotani
srijeda, 28.07.2010.
Bravo Sandra!!!
 Sandra Perković – hrvatska bacačica diska. Rođena je u Zagrebu, 21. lipnja 1990. godine. Osim što je najbolja u našoj državi, od danas, zlatnim će slovima biti upisana u Europsku i svjetsku atletiku. U Barceloni na europskom prvenstvu imala je problema u kvalifikacijama, ali, sa 57,70 metara ušla je u finale u kojem je, od samog početka, pokazala opravdanost pojedinaca koji su vjerovali u nju. Skromno ću priznati i ja sam bio taj. Naravno da uvijek za svoje sportaše želimo najbolje, ali, u posljednje vrijeme, čini mi se, sport je postao „priča na marginama“. Što zbog samih nemilih događaja vezanih uz njega – o kojima sada neću, jer nisu odraz mog oduševljenja zbog kojeg sam sada sjeo za komp – nisu odraz onoga što želim reći .. , što zbog raznih afera vezanih uz njega.... da, mislim i na nogomet, mislim i na odbojku..... i na sve sportove koji to, na žalost, sve manje jesu. Ne, nije ovo prvo slavlje Sandre – na Juniorskom Europskom prvenstvu 2007 osvojila je drugo mjesto, u Novom sadu, 2009 na istom rangu natjecanja pokazuje da tek dolazi...i, osvaja zlato.....Na svjetskom prvenstvu u Berlinu (lani) osvaja 9 mjesto...sa izbačenih 60,77 metara.... da, daljine leta tog čarobnog diska rastu, Sandri se smiješe lijepi rezultati.. no, nemojmo zaboraviti da baš početkom prošle godine, zbog upale pa rasprsnuća crevuljka, Sandru napada sepsa. Vidno mršavija vratila se sa puno sumnji...no, nije se dala, nije se predala. Vratila se u stilu na spomenuta prvenstva.... Trud, odricanje, vjera – i, ljubav – od vrtića, kada je slučajno dospjela u sportsku grupu, do sve aktivnijeg bavljenja sportom – uz atletiku trenirala je i košarku i odbojku..... u atletskom dijelu sve se više bazira na bacanju – kugle, kladiva i naposljetku, diska.... i sada bi rekao – ništa nije slučajno – pa tako niti vrtić i sportska grupa. Sandra je sezonu počela upravo najavama dobre žetve – Doha – na startu Dijamantne lige osvaja treće mjesto sa „bačenih“ 62.33 metra – da, daljina je sve dalja .... Večeras.....Barcelona.....u posljednjem bacanju dobacila je do zlata sa 64.67 metara letećim diskom! I što reći ? Bravo Sandra i neka ti je sretno ! I, hvala ti!!  ovaj sam spot posvetio Olimpijcima na ZOI -ali, obećajem, i našim Atletičarima posvetit ću jedan  a do tada....poslužit će i ovaj i, naravno, dobre želje i iskrena vjera u Blanku pred njene nastupe.......... |
- 21:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||