smotani

nedjelja, 20.12.2009.

Sve je bijelo...

Zabijelilo je. I vrijeme je na strani Blagdana – iako, prognoze baš i nisu bajne.... nisam siguran da ćemo imati bijeli..ali, Božić ćemo svakako imati. Barem kratko druženje, ručak i toplina sa najmilijima, sa dragim prijateljima.... Nekako, ove godine mi se loše piše u svakom, vremenskom, pogledu. Godišnji su obustavljeni i znamo da nas čeka vraški posao. Svjesni smo svojih obveza pa to i ne prihvaćamo preteško ( hm...). Kako god, duh Božića ipak je prisutan. Ako ništa drugo, opet sam radio svoje poznate «napolitanke» - već su mi cure mozak ispile pa sam se ovaj vikend potrudio. Naravno drage moje, za uzvrat očekujem, kao i svake godine od rum kuglica do vanili kiflica... Subota je bila rezervirana za malo dulje spavanje i moju majstoriju od kolača A nedjelja za lagani odmor, malo prčkanje po nekim papirima, i.. čišćenje snijega sa limenog ljubimca – treba ga pripremiti sutra za posao (naravno, prvo sam malo pogrebao po staklu da provjerim je li moj) Ovi dani kao da su predodređeni za neki muving a dobro se sjećam djetinjstva – bilo je vremena za sve, tada sam češće boravio sa majkom, osjećao se duh Blagdana, osjećala se jedna posebna toplina. Nekako, čini mi se da se to danas pogubilo – svi nekud jurcamo, nema one topline već mi se svelo na neko nadmetanje. Srećom pa još nisam pokleknuo – možda zbog okolnosti, možda zbog sebe samoga...možda...... no, miris prženih lješnjaka koji se širio stanom podsjetio me na lijepe dane, podsjetio me na tu toplinu... Neka i ova posljednja nedjelja Adventa bude ispunjena toplinom u Vašim domovima, neka Božićni blagdani proteknu u ljubavi i miru. Radujmo se zajedno i provedimo lijepe trenutke u krugu obitelji, najmilijih.... Sretan Vam i blagoslovljen Božić. i, unaprijed oprostite što možda neću stići svima, ponaosob, doći u čestitare...

- 15:20 - Komentari (74) - Isprintaj - #

srijeda, 16.12.2009.

Na put – ako baš morate...

Globalno zatopljenje kao da je svu ćud pokazalo baš u ponedjeljak kad sam morao na put. Nije baš neka prigoda, ali, nije se niti moglo odgoditi. Iako sam, nakon bratićevog poziva, u nedjelju, razmišljao da li ću ići na ispraćaj rođaku, odluka je bila – više nego predvidiva – ne želim u sebi nositi nikakve moralne dileme jesam li ispravno postupio..i, krenuo sam. Jutro nije bilo obećavajuće – čim sam izašao van primijetio sam snijeg.. ne bu dobro – do Like treba stići...ali, i vratiti se... Ranom zorom nacrtao sam se na štandu moje drage cvjećarke i najbrže što je mogla složila mi je dva aranžmana. Krenuo sam put Like. Već na autoputu prema Karlovcu shvatio sam da će vožnja potrajati. Kroz Karlovac, mic po mic i.. mahnuo sam dragoj mi Suncokretici koja je tu odmah iza ovog brega Snijeg je sve jače padao, uvjeti bivali sve lošiji.. .cesta – gotovo prazna... poneki nasumce klik aparatom i laganini put cilja. U neko me doba zvao bratić da idem preko Bihaća jer je od Korenice mali kaos – pomislio sam, kao da je ovuda bolje. Jedna od najvećih smijurija mi je taj put kojim, da bi brže i sigurnije stigao moram malo preko susjedne nam BiH, pa natrag u Hrvatsku. Prilazeći granici snijeg je sve jače padao i već sam se pomalo uplašio što me dalje na putu čeka...pomalo začuđujući pogledi policajaca i upit « a di ćete po ovakvom (ne)vremenu?» . I sam se pitam........ Kako bilo, stigao sam. U moru ljudi koji su bili pred kućom ugledao sam jedno nasmijano lice kojem sam se jedinome veselio. Bratić je krenuo prema meni sa nekim tajnovitim smiješkom a pogledi ostalih totalno su me zbunili. Dok smo vadili aranžmane brzinski mi je rekao me nisu niti očekivali, a kao drugi šok bio je moj škodilak, jer, kruže pouzdane informacije da sam prodao očev stan i kupio superluksuzan auto.... ne, neću o daljnjim komentarima... No, lijepo je bilo vidjeti tu gomilu kako od srama gleda u pod, kako se razmiče dok dva sina razmetena prolaze.... tek pokoje rado viđeno lice i kurtoazni pozdravi.... ali, uzdignute glave - za razliku od mnogih... Nakon sprovoda nisam se zadržavao, pozdravio sam se s bratićem i krenuo... jer, čekao me pakleni put natrag. Ali, čim sam došao na Plitvičku cestu, lakše se disalo – svaka čast radnicima na održavanju cesta, ali, ma koliko trubili i molili po sredstvima informiranja izgleda da mi dobro ne čujemo... neprilagođene brzine ili loša oprema bile su uzrok nekoliko iskliznuća koje sam vidio usput..ali, najviše me se dojmilo ono na autoputu – dakle, nekim ljudima treba oduzeti vozačku zauvijek... Kako bilo, vidio sam snježnu Liku, osjetio prve pahulje koje su mi se napadale do kostiju, i, iskreno mislim, ove ćemo godine, konačno, imati..... bijeli Božić

- 07:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.12.2009.

Salzburg :)

Kako sam i najavio, subotu sam proveo u Salzburgu... Mislim da sam u prošlom postu spomenuo kako sam se oporavio, malo nabacio kilažu... još da samo znate koliko dugo kukam jer su mi scurile baterije na vagi a smotanac zaboravi kupiti.... e pa, ne treba mi ni vaga ni baterije – aliiii, trebaju mi nove termo hlače .. udebljao sam see! Iako to nije preporučljivo za neke moje dijagnoze do sada sam se još i nekako nosio s tih par kila viška,, a sada, kada nisam mogao hlače zagumbati... joooj.... no, dobro, odlučio sam ne disati a igrao sam i na kartu da će se, ipak, malo rastegnuti na meni...i, bi tako... tu sam prepreku nekako, spuhavajući riješio.. ali, isto sam odlučio pod hitno se baciti na zdraviju i laganiju prehranu – barem do Božića i Nove ..... Put je bio predivan. Doista, nisam očekivao da ću se u nekim trenucima totalno opustiti, raditi takve gluposti, biti ko neki nestašni klinac... čak je i moj veliki prijatelj u jednom trenutku zastao i pitao «jel ti to misliš nadoknaditi sve što je pored tebe prošlo?» No ,kako bilo, uz svu ljepotu koju je ovaj kratki, naporni, ali nadasve lijepi obilazak Salzburga pružio, mislim da sam doista napunio baterije za neko vrijeme. Doduše, da me noga, kao posljedica nekih gluparija, ne boli bilo bi puno bolje. Čim smo prešli Karavanke uplašio sam se pogleda kroz prozor – snijeg – iako sam u svakom drugom dijelu bio spreman na njega, noge, moja obuća, nije bila spremna. Kako se najbolje na takvim maratonskim stazama osjećam u tenesicama uplašio sam se samo jedne mogućnosti – kiše – no, pokazalo se, nepotrebno. U Salzburg smo došli nešto prije osam sati i polako se uputili do centra grada. Malo smo prošetali, razgledali s vanjske strane Katedralu - u koju smo, kasnije, i ušli... .prelijepa unutrašnjost ali i krstionica u kojoj je kršten veliki Mozart...... Na putu prema slijedećem cilju ugledao sam Mozart kuglu – samo, nikako mi nije jasno što onaj mali čovječuljak gore radi... Uputili smo se prema uspinjači koja će nas povesti do tvrđave Hohensalzburg izgrađene 1077 godine – ponos grada.. Dakle, gledajući tu uspinjaču, u magli, koja me strahovito podsjetila na našu Gornjogradsku, malo mi je zafrkalo u trbuhu - velika je to strmina i neki se strah uvukao u mene. No, da bi izbio strah već dolje sam počeo valjati gluposti poput te da brojčanik kojim se označava broj putnika koji su ušli u uspinjaču služi za Gorsku službu spašavanja kad se razletimo – da znaju koliko nas «negdje « ima..... Ušašavši u tu uspinjaču koja je na tri nivoa skrivao sam neugodnost sve do polaska i ne, niti u jednom me trenutku nije bilo sram priznati da me je strah.... moji veliki prijatelji, face od formata, neuništivi i neustrašivi - kada je ovo čudo krenulo jednom vratolomnom brzinom ( osjećao sam se kao u avionu) zaurlali su ko da im je neko stao na nogu..a ja, ja sam se skamenio. Nakon par sekundi krenulo je opuštanje i samo jedna misao «što je meni ovo trebalo?» kad smo stigli u tvrđavu pogled na Salzburg, okolne planine – oduzeo mi je dah Dobili smo one napravice iz kojih vam neka teta stručno objašnjava turu koju smo mi imali – obilazak jednog dijela tvrđe sa dvije prostorije – jedna sa slikama Biskupa i druga – soba za mučenje. Iako, iskreno, nekima je mučenje počelo već u prvoj sobi kada su, razumijevajući svaku izgovorenu riječ klimali glavom i stajali, počesto, pored krivog Biskupa. Mama i ja smo se pogledali.... ne, nismo ništa rekli ali smijeh je dovoljno govorio.... Uputili smo se u sobu za mučenje gdje sam dobio neopisivu inspiraciju... počev od krune koja me asocirala na našeg Matiju Gupca...Samo, primijetio sam, da sam živio u ono vrijeme dobro bi prošao – moja glava bi procurila kroz tu krunu.... Ma ni okovi za ruke nisu ništa teža mučenička sprava – cijelu sam šaku provukao kroz nju.... Vješalo – i ono je bilo preveliko – ali, za njega ima lijeka, da se stisnuti ... Po dolasku na vidikovac ponovno sam ostao bez daha... što od stepenica od kojih mi se vrtilo u glavi, što od vjetra koji je puhao, ali, najviše od pogleda koji se pružao sa vrha..... Striček dežurni, naš pratitelj, služba sigurnosti – ma kako ga nazvali, potjerao nas je brzo dolje, jer, dolazi druga grupa.... i, naravno, na povratku imao sam nešto za primijetiti – ni ove sprave za mučenje ne bi bile dostatne za moju malenkost. Zapitao sam se kakvi su to Guliveri živjeli u ono doba, ili, jesam li ja patuljak? Doduše, nisam neki gorostas, ali ipak, čini mi se da bi u ono vrijeme bio patuljak..... Još malo smo prošetali po tvrđavi, brzinski preletili muzejom, velikom plesnom dvoranom u kojoj kao da sam začuo Mozartove note i poželio otplesati jedan ples...... Pri spuštanju u žičari isti strah – sada malo veći jer ipak idemo nizbrdo... .naravno upet urlici i za par sekundi mir... .sretno smo aterirali u podnožju... Obišli smo crkvu sv Petra, groblje – koje, iako staro, održavano i lijepo ga je za vidjeti. Iznad groblja uzdižu se katakombe..... Nastavili smo šetnju po gradu koji me impresionirao koncertnom dvoranom ukopanom u stijene. Lagano šećući uz mirisne štandove, otmjene dućane i uz mnogobrojne ulične šetače, prolaznike, turiste, došli smo u ulicu najpoznatiju po raznim dućanima, ali, i ulicu u kojoj je rođen veliki Mozart... oni taktovi muzike još iz tvrđave, kao da su sada postajali jači, uhu primamljiviji... uz žamor ulice, šum obližnje rijeke, kao da sam u daljini čuo zvuke čarobne frule..... Nakon male okrijepe, laganog ali nezaobilaznog obilaska H.M, utvrđivanja kome dobro stoji odabrano kome ne, zaputili smo se preko jednog od mnogobrojnih mostova prema Mirabell vrtovima...... Polako je padala noć. Brzinska kupnja slatkiša, male plišane igračke za kumicu ( a Nikolica je bio...), kratki odmor – neki uz kuhano vino, neki uz kolu, kavu... i, polazak prema busu. U busu je umor učinio svoje – nije prošlo petnaestak minuta od polaska kada smo stali na kratku pauzu – ja sam već dobrano bio u carstvu snova uz lagane note koje su mi kao neka uspavanka, dirale dušu....... I ne, nisam zaboravio želje dragih mi Vas

- 18:41 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 01.12.2009.

Nemam vremena :)

Konačno sam malo ulovio nekog «praznog» hoda. Tempo koji me ovih dana prati doista je pravi – završnogodišnji ... na svakom koraku osjeti se neki muving, strka, napetost – a ja, u cijeloj toj priči, iako pojačanih aktivnosti, začuđujuće mirno ulazim u svaki novi dan. Neki sam dan razmišljao kako sam lani, oko ovog doba, smrzavao se na ledu koji mi je bio namijenjen. . . dosađivao se i razbijao glavu kako utrošiti radni dan, kako ostati normalan, kako sačuvati svoje živce. Očito je taktika kojom sam se poslužio donijela rezultata ... konačno sam se malo oporavio što na kilaži, što na izgledu, ali, najviše duhom... a to mi je najvažnije. Lijepo je meni majka govorila «lopta je okrugla» i često, vrlo često ispadne iz ruku ako je loše vodiš – meni kao da je moj omiljeni rukomet pomogao, kao da me tehnika i znanje kojim u njemu vladam, vodilo i prošlo sam vrijeme... lijepo izbacivao loptu, često bio izvrstan vanjski, ali i pivot koji je u pravom trenutku znao zakucati. I baš taj sportski duh kao da mi je dao snagu izdržati jedno vrlo teško razdoblje. . . «povratak otpisanih» nije se dogodio samo meni – dogodio se većini koji su spletom nekih okolnosti, tračeva i da ne upotrijebim one prave riječi – stat ću, završili na ledu i bili neka vrst balasta i tereta. Čuđenje ostalih, slava ponekog pojedinca bio je rezultat tih kadrovskih križaljki... no, sve se vraća, sve se plaća..... ostali smo dosljedni kako u svojim stavovima tako i u svemu ostalom...i... nekima je lopta ispala iz ruke, ne znaju se njome nositi na terenu... sve, baš sve se vraća na ono staro.... već mi je neugodno od silnih pohvala, već mi je pomalo zlo od onih koji su uvijek na jednoj strani i to onoj kojoj vjetar bolje puše... takve nikada nisam i neću moć prožvakati..a sada, ti isti me tapšaju, čestitaju... i ne samo meni... «otpisani» su se usprotivili.. .zamolili smo ih na novom druženju ( da, da, ponovili smo priču od prije mjesec dana) da nas ne tapšaju previše jer... tek smo počeli vaditi noževe koje su nam zabili u leđa.... pogledi, nevjerica i jedno besramno – pa nisam ja.... ne želim komentirati, samo, molim lijepo, dalje od mog noža – on nikada neće izaći i uvijek će ostati kao upozorenje... .meni na sve što sam prošao, a ostalima kao znak «zabranjen prilaz» . Dani prolaze, polako se zbrajaju rezultati i nastoji se što bolje završiti godina. Štošta nam nejde u prilog, ali, tako je svima – recesija, pad standarda osjeti se na svakom koraku... no, kao da u ovim suludim uvjetima raste duh, kao da bivamo jači, kao da se više okrećemo sebi i najbližima u kojima crpimo snagu, s kojima se radujemo, s kojima dijelimo svaki slobodan trenutak..... I pred glavom su mi same crte, tablice, grafiči.... ali, našao sam vremena, volje i želje za vikend malo odjuriti u svoj raj... .Nevjerojatno je vrijeme – kasna jesen a pupa magnolija, procvao mi jaglac, iris baca mlade.... . Uživao sam u, slobodno mogu reći, proljetnom vikendu – kiša je stala, razvedrilo se, zatoplilo – bolesno vrijeme za ovo doba godine, ali, vrijeme kojim sam napunio svoje tijelo za izazove ovoga tjedna. . a ima ih..... I, kako stvari stoje, u subotu sam u Salzburgu ... rodnom mjestu velikog Mozarta... ekipa za očevid je uspjela u nagovaranju... i kad promislim, lani je bilo predivno u Beću .. nema razloga da ne bude dobro i sada... ekipa – gotovo ista – svi ludi i opićeni..a čini mi se da su dobili još jednog luđaka.... lani samozatajan i potišten, ali, čini mi se, ove godine malo pušten s lanca... nisam baš siguran da će me i iduće godine nagovarati da s njima nekud idem

- 21:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #