Marketing
Nemam vremena :)
Konačno sam malo ulovio nekog «praznog» hoda. Tempo koji me ovih dana prati doista je pravi – završnogodišnji ... na svakom koraku osjeti se neki muving, strka, napetost – a ja, u cijeloj toj priči, iako pojačanih aktivnosti, začuđujuće mirno ulazim u svaki novi dan. Neki sam dan razmišljao kako sam lani, oko ovog doba, smrzavao se na ledu koji mi je bio namijenjen. . . dosađivao se i razbijao glavu kako utrošiti radni dan, kako ostati normalan, kako sačuvati svoje živce. Očito je taktika kojom sam se poslužio donijela rezultata ... konačno sam se malo oporavio što na kilaži, što na izgledu, ali, najviše duhom... a to mi je najvažnije. Lijepo je meni majka govorila «lopta je okrugla» i često, vrlo često ispadne iz ruku ako je loše vodiš – meni kao da je moj omiljeni rukomet pomogao, kao da me tehnika i znanje kojim u njemu vladam, vodilo i prošlo sam vrijeme... lijepo izbacivao loptu, često bio izvrstan vanjski, ali i pivot koji je u pravom trenutku znao zakucati. I baš taj sportski duh kao da mi je dao snagu izdržati jedno vrlo teško razdoblje. . . «povratak otpisanih» nije se dogodio samo meni – dogodio se većini koji su spletom nekih okolnosti, tračeva i da ne upotrijebim one prave riječi – stat ću, završili na ledu i bili neka vrst balasta i tereta. Čuđenje ostalih, slava ponekog pojedinca bio je rezultat tih kadrovskih križaljki... no, sve se vraća, sve se plaća..... ostali smo dosljedni kako u svojim stavovima tako i u svemu ostalom...i... nekima je lopta ispala iz ruke, ne znaju se njome nositi na terenu... sve, baš sve se vraća na ono staro.... već mi je neugodno od silnih pohvala, već mi je pomalo zlo od onih koji su uvijek na jednoj strani i to onoj kojoj vjetar bolje puše... takve nikada nisam i neću moć prožvakati..a sada, ti isti me tapšaju, čestitaju... i ne samo meni... «otpisani» su se usprotivili.. .zamolili smo ih na novom druženju ( da, da, ponovili smo priču od prije mjesec dana) da nas ne tapšaju previše jer... tek smo počeli vaditi noževe koje su nam zabili u leđa.... pogledi, nevjerica i jedno besramno – pa nisam ja.... ne želim komentirati, samo, molim lijepo, dalje od mog noža – on nikada neće izaći i uvijek će ostati kao upozorenje... .meni na sve što sam prošao, a ostalima kao znak «zabranjen prilaz» . Dani prolaze, polako se zbrajaju rezultati i nastoji se što bolje završiti godina. Štošta nam nejde u prilog, ali, tako je svima – recesija, pad standarda osjeti se na svakom koraku... no, kao da u ovim suludim uvjetima raste duh, kao da bivamo jači, kao da se više okrećemo sebi i najbližima u kojima crpimo snagu, s kojima se radujemo, s kojima dijelimo svaki slobodan trenutak.....
I pred glavom su mi same crte, tablice, grafiči.... ali, našao sam vremena, volje i želje za vikend malo odjuriti u svoj raj... .Nevjerojatno je vrijeme – kasna jesen
a pupa magnolija, procvao mi jaglac, iris baca mlade.... .
Uživao sam u, slobodno mogu reći, proljetnom vikendu – kiša je stala, razvedrilo se, zatoplilo – bolesno vrijeme za ovo doba godine, ali, vrijeme kojim sam napunio svoje tijelo za izazove ovoga tjedna. . a ima ih.....
I, kako stvari stoje, u subotu sam u Salzburgu ... rodnom mjestu velikog Mozarta... ekipa za očevid je uspjela u nagovaranju... i kad promislim, lani je bilo predivno u Beću .. nema razloga da ne bude dobro i sada... ekipa – gotovo ista – svi ludi i opićeni..a čini mi se da su dobili još jednog luđaka.... lani samozatajan i potišten, ali, čini mi se, ove godine malo pušten s lanca... nisam baš siguran da će me i iduće godine nagovarati da s njima nekud idem 
Post je objavljen 01.12.2009. u 21:00 sati.