Marketing
Na put – ako baš morate...
Globalno zatopljenje kao da je svu ćud pokazalo baš u ponedjeljak kad sam morao na put. Nije baš neka prigoda, ali, nije se niti moglo odgoditi. Iako sam, nakon bratićevog poziva, u nedjelju, razmišljao da li ću ići na ispraćaj rođaku, odluka je bila – više nego predvidiva – ne želim u sebi nositi nikakve moralne dileme jesam li ispravno postupio..i, krenuo sam.
Jutro nije bilo obećavajuće – čim sam izašao van primijetio sam snijeg.. ne bu dobro – do Like treba stići...ali, i vratiti se...
Ranom zorom nacrtao sam se na štandu moje drage cvjećarke i najbrže što je mogla složila mi je dva aranžmana. Krenuo sam put Like. Već na autoputu prema Karlovcu shvatio sam da će vožnja potrajati.
Kroz Karlovac, mic po mic i.. mahnuo sam dragoj mi Suncokretici koja je tu odmah iza ovog brega
Snijeg je sve jače padao, uvjeti bivali sve lošiji.. .cesta – gotovo prazna... poneki nasumce klik aparatom i laganini put cilja.
U neko me doba zvao bratić da idem preko Bihaća jer je od Korenice mali kaos – pomislio sam, kao da je ovuda bolje.
Jedna od najvećih smijurija mi je taj put kojim, da bi brže i sigurnije stigao moram malo preko susjedne nam BiH, pa natrag u Hrvatsku. Prilazeći granici snijeg je sve jače padao i već sam se pomalo uplašio što me dalje na putu čeka...pomalo začuđujući pogledi policajaca i upit « a di ćete po ovakvom (ne)vremenu?» . I sam se pitam........
Kako bilo, stigao sam. U moru ljudi koji su bili pred kućom ugledao sam jedno nasmijano lice kojem sam se jedinome veselio. Bratić je krenuo prema meni sa nekim tajnovitim smiješkom a pogledi ostalih totalno su me zbunili. Dok smo vadili aranžmane brzinski mi je rekao me nisu niti očekivali, a kao drugi šok bio je moj škodilak, jer, kruže pouzdane informacije da sam prodao očev stan i kupio superluksuzan auto.... ne, neću o daljnjim komentarima... No, lijepo je bilo vidjeti tu gomilu kako od srama gleda u pod, kako se razmiče dok dva sina razmetena prolaze.... tek pokoje rado viđeno lice i kurtoazni pozdravi.... ali, uzdignute glave - za razliku od mnogih...
Nakon sprovoda nisam se zadržavao, pozdravio sam se s bratićem i krenuo... jer, čekao me pakleni put natrag.
Ali, čim sam došao na Plitvičku cestu, lakše se disalo – svaka čast radnicima na održavanju cesta, ali, ma koliko trubili i molili po sredstvima informiranja izgleda da mi dobro ne čujemo... neprilagođene brzine ili loša oprema bile su uzrok nekoliko iskliznuća koje sam vidio usput..ali, najviše me se dojmilo ono na autoputu – dakle, nekim ljudima treba oduzeti vozačku zauvijek...
Kako bilo, vidio sam snježnu Liku, osjetio prve pahulje koje su mi se napadale do kostiju, i, iskreno mislim, ove ćemo godine, konačno, imati..... bijeli Božić
Post je objavljen 16.12.2009. u 07:00 sati.