Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
četvrtak, 10.12.2009.
Salzburg :)
Kako sam i najavio, subotu sam proveo u Salzburgu...
Mislim da sam u prošlom postu spomenuo kako sam se oporavio, malo nabacio kilažu... još da samo znate koliko dugo kukam jer su mi scurile baterije na vagi a smotanac zaboravi kupiti.... e pa, ne treba mi ni vaga ni baterije – aliiii, trebaju mi nove termo hlače .. udebljao sam see! Iako to nije preporučljivo za neke moje dijagnoze do sada sam se još i nekako nosio s tih par kila viška,, a sada, kada nisam mogao hlače zagumbati... joooj.... no, dobro, odlučio sam ne disati a igrao sam i na kartu da će se, ipak, malo rastegnuti na meni...i, bi tako... tu sam prepreku nekako, spuhavajući riješio.. ali, isto sam odlučio pod hitno se baciti na zdraviju i laganiju prehranu – barem do Božića i Nove .....
Put je bio predivan. Doista, nisam očekivao da ću se u nekim trenucima totalno opustiti, raditi takve gluposti, biti ko neki nestašni klinac... čak je i moj veliki prijatelj u jednom trenutku zastao i pitao «jel ti to misliš nadoknaditi sve što je pored tebe prošlo?» No ,kako bilo, uz svu ljepotu koju je ovaj kratki, naporni, ali nadasve lijepi obilazak Salzburga pružio, mislim da sam doista napunio baterije za neko vrijeme. Doduše, da me noga, kao posljedica nekih gluparija, ne boli bilo bi puno bolje.
Čim smo prešli Karavanke uplašio sam se pogleda kroz prozor – snijeg – iako sam u svakom drugom dijelu bio spreman na njega, noge, moja obuća, nije bila spremna. Kako se najbolje na takvim maratonskim stazama osjećam u tenesicama uplašio sam se samo jedne mogućnosti – kiše – no, pokazalo se, nepotrebno.
U Salzburg smo došli nešto prije osam sati i polako se uputili do centra grada. Malo smo prošetali, razgledali s vanjske strane Katedralu - u koju smo, kasnije, i ušli... .prelijepa unutrašnjost ali i krstionica u kojoj je kršten veliki Mozart......
Na putu prema slijedećem cilju ugledao sam Mozart kuglu – samo, nikako mi nije jasno što onaj mali čovječuljak gore radi...
Uputili smo se prema uspinjači koja će nas povesti do tvrđave Hohensalzburg izgrađene 1077 godine – ponos grada..
Dakle, gledajući tu uspinjaču, u magli, koja me strahovito podsjetila na našu Gornjogradsku, malo mi je zafrkalo u trbuhu - velika je to strmina i neki se strah uvukao u mene. No, da bi izbio strah već dolje sam počeo valjati gluposti poput te da brojčanik kojim se označava broj putnika koji su ušli u uspinjaču služi za Gorsku službu spašavanja kad se razletimo – da znaju koliko nas «negdje « ima.....
Ušašavši u tu uspinjaču koja je na tri nivoa skrivao sam neugodnost sve do polaska i ne, niti u jednom me trenutku nije bilo sram priznati da me je strah.... moji veliki prijatelji, face od formata, neuništivi i neustrašivi - kada je ovo čudo krenulo jednom vratolomnom brzinom ( osjećao sam se kao u avionu) zaurlali su ko da im je neko stao na nogu..a ja, ja sam se skamenio. Nakon par sekundi krenulo je opuštanje i samo jedna misao «što je meni ovo trebalo?» kad smo stigli u tvrđavu pogled na Salzburg, okolne planine – oduzeo mi je dah
Dobili smo one napravice iz kojih vam neka teta stručno objašnjava turu koju smo mi imali – obilazak jednog dijela tvrđe sa dvije prostorije – jedna sa slikama Biskupa i druga – soba za mučenje. Iako, iskreno, nekima je mučenje počelo već u prvoj sobi kada su, razumijevajući svaku izgovorenu riječ klimali glavom i stajali, počesto, pored krivog Biskupa. Mama i ja smo se pogledali.... ne, nismo ništa rekli ali smijeh je dovoljno govorio....
Uputili smo se u sobu za mučenje gdje sam dobio neopisivu inspiraciju... počev od krune koja me asocirala na našeg Matiju Gupca...Samo, primijetio sam, da sam živio u ono vrijeme dobro bi prošao – moja glava bi procurila kroz tu krunu....
Ma ni okovi za ruke nisu ništa teža mučenička sprava – cijelu sam šaku provukao kroz nju....
Vješalo – i ono je bilo preveliko – ali, za njega ima lijeka, da se stisnuti ...
Po dolasku na vidikovac ponovno sam ostao bez daha... što od stepenica od kojih mi se vrtilo u glavi, što od vjetra koji je puhao, ali, najviše od pogleda koji se pružao sa vrha.....
Striček dežurni, naš pratitelj, služba sigurnosti – ma kako ga nazvali, potjerao nas je brzo dolje, jer, dolazi druga grupa.... i, naravno, na povratku imao sam nešto za primijetiti – ni ove sprave za mučenje ne bi bile dostatne za moju malenkost.
Zapitao sam se kakvi su to Guliveri živjeli u ono doba, ili, jesam li ja patuljak? Doduše, nisam neki gorostas, ali ipak, čini mi se da bi u ono vrijeme bio patuljak.....
Još malo smo prošetali po tvrđavi, brzinski preletili muzejom, velikom plesnom dvoranom u kojoj kao da sam začuo Mozartove note i poželio otplesati jedan ples......
Pri spuštanju u žičari isti strah – sada malo veći jer ipak idemo nizbrdo... .naravno upet urlici i za par sekundi mir... .sretno smo aterirali u podnožju...
Obišli smo crkvu sv Petra, groblje – koje, iako staro, održavano i lijepo ga je za vidjeti. Iznad groblja uzdižu se katakombe.....
Nastavili smo šetnju po gradu koji me impresionirao koncertnom dvoranom ukopanom u stijene. Lagano šećući uz mirisne štandove, otmjene dućane i uz mnogobrojne ulične šetače, prolaznike, turiste, došli smo u ulicu najpoznatiju po raznim dućanima, ali, i ulicu u kojoj je rođen veliki Mozart... oni taktovi muzike još iz tvrđave, kao da su sada postajali jači, uhu primamljiviji... uz žamor ulice, šum obližnje rijeke, kao da sam u daljini čuo zvuke čarobne frule.....
Nakon male okrijepe, laganog ali nezaobilaznog obilaska H.M, utvrđivanja kome dobro stoji odabrano kome ne, zaputili smo se preko jednog od mnogobrojnih mostova prema Mirabell vrtovima......
Polako je padala noć. Brzinska kupnja slatkiša, male plišane igračke za kumicu ( a Nikolica je bio...), kratki odmor – neki uz kuhano vino, neki uz kolu, kavu... i, polazak prema busu.
U busu je umor učinio svoje – nije prošlo petnaestak minuta od polaska kada smo stali na kratku pauzu – ja sam već dobrano bio u carstvu snova uz lagane note koje su mi kao neka uspavanka, dirale dušu.......
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )