Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
srijeda, 09.09.2009.
Sedam dugih godina...
Bili smo na moru. Tvoja je želja bila da odemo par dana – odmoriti, skupiti snagu za «nove radne pobjede». Tvrdila si da ti je bolje, čak si i jela, nasmiješila se... Pamtit ću onaj posljednji zagrljaj, posljednji poljubac i tvoje riječi «budi dobar sine, nemoj ljutiti Sanju». Uvijek si nas tim riječima ispraćala. Razlika je bila taj stisak i mjesto gdje si bila – bolnica... Nisam htio ići ali, kao i uvijek, uvjerila si me....
Otišli smo. Po dolasku, cijelu sam nedjelju prespavao – bio sam iscrpljen. Danas mislim kako si nas «potjerala» da se naspavam, da skupim snagu za dane koji predstoje.
Ponedjeljak... skuhao sam kavu i sjedio na terasi – uz cvrčke, miris mora i borova mislio sam na tebe...zazvonio je telefon... Sanja je izašla na terasu – blijeda, suze su joj klizile niz lice. Ni slutio nisam koju je vijest poziv donio... Gledao sam ju pitajući «Što se dogodilo?».... njen zagrljaj, čvrsti stisak i šapat... «majka....». Stajao sam nijemo ju gledajuć, suze koje su padale na terasu. stvarale su toliku buku... Stajao sam nepomično dok nije, nakon nekog vremena, prišla, primila me za ruku i tiho rekla «idemo..:»
Put je trajao cijelu vječnost – nismo žurili.... kuda? Morao sam te odmah vidjeti....Sjećam se tog mirnog usnulog lica koje sam još nekoliko puta vidio prije posljednje, zajedničke, šetnje. Posljednji smo puta, svi zajedno, prošli staze kojima smo prolazili do tvojih roditelja.... Majko, teška je ta posljednja šetnja bila, noge nisu htjele slušati, a srce – ono nije znalo da li da kuca ili da šuti.....
Toga sam dana zamalo udario oca – pokazao je, po ne znam koji puta, svoje pravo lice. Nisam ni htio ići njemu ali.... i Sanja je znala, kao i ti, upotrijebiti prave riječi za «objasniti» mi da to treba...
Po mnogo čemu ću pamtiti ove dane ali, samo jedno želim da ti čuješ......
....... nedostaješ mi....., nedostaje mi tvoj smijeh, tvoj glas, nedostaju mi tvoja tepanja poput «magarac jedan», «bedak moj» , nedostaju mi naši razgovori, naši šopinzi, ples..... nedostaju mi tvoji savjeti...
iako, znam da sve vidiš, iako vjerujem da me, kada je to potrebno vodiš, nedostaješ mi.....Sve sam ti rekao u našim razgovorima, sve znaš, ali, i opet ću ti reć Volim te majko!
Neću te buditi, samo ću tiho pustiti tebi najdražeg Vicu i tebi najdražu, posljednju pjesmu koju si željela čuti kada jednom....... i svira ona majko, svira za tebe.... uz predivne slike tvoga kraja ( koje sam „posudio“ na netu), uz predivno cvijeće koje si toliko voljela, njegovala, uz moje misli posvećene tebi
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )