Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
subota, 29.08.2009.
Pegula
I sad nek neko kaže da nisam pegula? I to smotani ( ili smotana obzirom na nastavak?) pegula!
Jučer sam, naprasno, ničim izazvan, odlučio otići na viksu. Zapravo, bio sam izazvan vremenskom prognozom koja je za danas bila zastrašujuća. Kiša, grmljavine, nevere... a ja imam posla na ranču.. I tako, naprasno, u sekundi, odlučio sam krenuti poslije kraja radnog vremena.
Kako je dan bio pun promjenjivih situacija – od urnebesno paničnih do, za nekoliku trenutaka, urnebesno izluđujućih, bio sam pun neke nepoznate energije – od želje da nekoga opalim ( naravno, šakom) do one moje poznate faze kad odem u šumu i nekoliko se puta izderem na lišće, na drveće – koje nikako da mi uzvrati...a ja se uporno derem „Dobar dan!“. Ipak, odluka je pala. Po dolasku sam se odmah primio posla kao da je kiša tu negdje.. a pritisak koji je noć spuštao na mene bio je sve jači. No, uspio sam pobrati sve naraslo od prošlog tjedna – mahune, paprike, patlidžane, radić, tikvice i, neumorne krastavce.
Primio sam se čišćenja i blanširanja mahuna i radića.
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Bila je već blizu ponoć kada sam, više izmučen tim nekim teškim vremenom nego poslom, zalego u krevet. Opet mi se antena pomaknula i ne vidim sve programe, ali, nisam mario, jer umor, ugodan umor preuzeo je moje tijelo...
Ujutro sam, brzinom munje ispio kavu, i jurnuo van.... onaj pritisak od jučer nije nigdje otišao, naprotiv, bio je jači.... tlak je bio pretežak, ali, polako, primio sam se motike i grablja, pripremio zemlju za novo sjemenje. Kako sam pišnat, izgleda, prerano posadio, ( otišao mi je u sjeme) , ponovio sam proceduru, ali i dodao radića i bijelu i crnu rotkvu...Nebo se već počelo mrčiti, no, svejedno, zalio sam nove gredice. Na brzaka sam pobrao salatu i krenuo doma.
Na putu, prvo kap po kap, a onda slap po slap... svaka kap prerasla je u slap – koje ludilo od vremena. Vozio sam 20 i gledao gdje stati sa strane. Naše predivne ceste i nagibi stvaraju tako lijepe lokve da su me svaki čas oni veliki i „pametni“ auti tako zalili da sam bežal na suvozačevo sjedalo od šoka koji je prouzročio pljasak vode po šajbi. Koji luđaci... svi vozimo 20 – 30 ali se uvijek nađu pametnjakovići zbog kojih moram kočit, bježat s ceste, jer, makar je star osam godina, drag mi je moj autić, no i sam sam si nekako drag...
Dogovorio sam se s frendicom da u povratku napravimo robno – robnu razmjenu. Ta vrijeme recesije je – ona meni gotov ručak, a ja njoj tikvice, paradajz, salatu i još po koji plod. jel pošteno? Je! I, dok sam prilazio njenoj zgradi nebo se po već ne znam koji puta sastavilo sa zemljom.
A kako li je tek ovom biciklisti c c c
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Mokar ko miš ( zašto se to tako kaže?) uletio sam u stan. Cijedilo se s mene na sve strane. Nakon presvlačenja odmah sam uključio veš mašinu – kad se gomila, nek se gomila.. tek što sam je uključio nastao je jedan big bum... dakle, moja Alisa je prolupala... majstor će pričekati ili do plaće ili do dobitka na lotu ( naravno, pod uvjetom da uplatim hihi).. Izvadio sam veš i htio ga prebaciti na štik kako bi se prosušile one dvi tri kapi koje su ušle u mašinu...a onu.. .bum... kuka od štrika iščupala se iz zida – stoji tamo već desetak godina i kud baš sada????
Ništa od mog akcijskog plana.. brzo sam u glavi preslagivao zadatke i odlučio se za najpovoljniji – malo sam prilegao i bacio slatku ćakulu, nakon koje sam se, pun energije primio čišćenja frižidera i pranja nekog suđa kojeg rijeđe koristim. Kako perilica rublja ne radi, perilek za suđe je nekoliko puta bio u pogonu – ona lakše stvari, ja teže – bilo je to vraško takmičenje dok se nismo sudarili s vodom. Iako sam cijevi promijenio, prilagodio sifon, badave sve to kad centralna aleja od zgrade ne prima više ud pola litre u nekoj mjernoj jedinici... a ježi ga... oprano suđe koje se nalazilo na cijeđenju kao u praonici auta zašodrano je pjenom... živjela tehnika, živio današnji dan... a jesam pegula.. ponovio sam proceduru ....
Već vidno iziritiran današnjim danom, ali, ni malo ljut odlućio sam dan, bar što se aktivnosti tiče, privesti kraju... još samo da odnesem smeće ... neeeeee .... na pola štenga vrečica se raspala i svo smeće projurilo, silom inercije, nizbrdo. Stao sam u nevjerici... pa ljudi moji je li ovo moguće.... otišao sam doma po drugu vreću, mišćafl ( škovaceru za moje prijatelje Dalmatince ) i partvišek, kantu vode, krpu..... i, barem su štenge dobile jedno pranje. Iznenađujući pogledi susjeda kao da su mi govorili „ ti si lud, kaj to ne ostaviš?“ a ja, ne čekajući to pitanje, odgovarao sam „ ma ne mogu vjerovati da ima ljudi koji bi to ostavili i nestali..:“
Polako sam dan htio privesti kraju, ali, još samo da malo prokuham i oribam gril tavu. Stavio sam deterdžent, vodu, metnuo na plin i začitao se.... odjednom neki čudan miris po stanu – isparila je voda a na suho se kuhao „Čarli“ joj,.............. dosta za danas....
No kakav bio da bio dan, odlučio sam sjest za komp. Internet me već danima zeki.. .ako ovo čitate ... nije bio još jedan big bum i, vjerojatno sam blizu carstva snova – bježeći od eventualnih novih nepodopština...
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )
dakle, moja Alisa je prolupala... majstor će pričekati ili do plaće ili do dobitka na lotu ( naravno, pod uvjetom da uplatim hihi).. Izvadio sam veš i htio ga prebaciti na štik kako bi se prosušile one dvi tri kapi koje su ušle u mašinu...a onu.. .bum... kuka od štrika iščupala se iz zida – stoji tamo već desetak godina i kud baš sada???? 
nakon koje sam se, pun energije primio čišćenja frižidera i pranja nekog suđa kojeg rijeđe koristim. Kako perilica rublja ne radi, perilek za suđe je nekoliko puta bio u pogonu – ona lakše stvari, ja teže – bilo je to vraško takmičenje dok se nismo sudarili s vodom. Iako sam cijevi promijenio, prilagodio sifon, badave sve to kad centralna aleja od zgrade ne prima više ud pola litre u nekoj mjernoj jedinici... a ježi ga... oprano suđe koje se nalazilo na cijeđenju kao u praonici auta zašodrano je pjenom... živjela tehnika, živio današnji dan... a jesam pegula.. ponovio sam proceduru .... 
) i partvišek, kantu vode, krpu..... i, barem su štenge dobile jedno pranje. Iznenađujući pogledi susjeda kao da su mi govorili „ ti si lud, kaj to ne ostaviš?“ a ja, ne čekajući to pitanje, odgovarao sam „ ma ne mogu vjerovati da ima ljudi koji bi to ostavili i nestali..:“
