Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
petak, 10.07.2009.
Vrijeme...
Pa ja bum poludil... ima li nade da se ovo vrijeme stabilizira?? Ima li??? Ovo doista više nema smisla...
Ovaj sam tjedan već dva puta završio na podu... grmljavina... neugodan osjećaj kojeg se ne bojim ali budi čudne asocijacije... i uvijek kad me u snu protrese... zaliježem u rov... pokrivam glavu rukama i čekam... i, onda se probudim – na podu uz krevet, bolnog ramena, kuka ili čega već što sam pri «bacanju» natukao... eh, mogu li naručiti samo dnevnu grmljavinu?
I tako, malo rastresen od svega, ali, još uvijek dobrog raspoloženja ( prema van, naravno, ne dam..ne dam nikome gušta!) iščekujem rješenje, nove naloge dnevnih zadataka, vadim vruče kestene iz vatre – a pazi...još su u cvatu – dakle ovi su jako, jako dugo u vatri ..
Jučer sam izgubio dva sata svoga slobodnog vanradnog vremena da bi shvatio kako sam glup! Ma, ne, nisam... ali sam pravi mulac koji nikada ne posumnja u druge.. nego, kako je i red, prvo u sebe... napravim izvještaj i padnem u trans – taj čas mi je tlak vjerojatno bio blizu 200... gledam u šokantne podatke... polako krenem u provjeru – ma garant sam nešto krivo ukucao... i krenem... dobro, dobro, ok, supač, fino, aha.... i dođem do kraja kontrole.. .sada je tlak bliži 220 ( s otkucajima koje nisam mogao ni prebrojati..).. gledam s nevjericom, uspoređujem s prethodnim danom... pa da sam guzda i ovo dobim na stol neko bi odma letio kroz prozor.. i sad kao da ga pravdam, ali da sam, kao drugi, samo stisnuo sent.... ne ne smijem ni pomisliti što bi bilo....
I gledam i ne vidim...sve je dobro a ne da ne valja nego je katastrofa... brejk..odem na balkon, zapalim jednu, popijem čokoladu i pokušavam se smiriti i koncentrirati... otkud da krenem? Čačkam ja, čačkam...i ono, što mi nikada ne bi palo na pamet – bilo je jedino što je preostalo...provjerim i da...tu je greška.. ali, ne ja ne mogu vjerovati! Pa zar doista ima ljudi koji rade..ma niti nogom! Ja ne znam s čime ti ljudi rade? Mozak je jedna velika nepoznanica, enigma za njih... što napraviti? Kratko razmišljanje i jedan odlučni...»Sad je dosta!». Upravo ovakav nakaradan i šokantan izvještaj pošaljem..ALI... uz tekst komentatora koji je bio malo podulji... nemam više snage niti volje, a iskreno niti želje pokrivati nečiji nerad... i još, još kad se sjetim da me ta osoba optužila za mobing... a ja mulac uvijek pokrivao, peglao, upozoravao... Ne, ne usuđujem se više ni približiti joj... jer, druga bi prijava već mogla biti i sumnjiva, zar ne? Neka se neko drugi približava..ja sam svoje odradio....
Danas, od ranog jutra, prije početka radnog (ne)vremena strka... traže se dodatna obrazloženja, traži se mišljenje..»kako je to uopće moguće??» .. sliježem ramenima, ogovaran..ne znam..pitajte kreatora.. ali, pola devet je a mlade dame još nema... situacija se zahuktava oko mene, a ja, kao u nekom zločestom zadovoljstvu, u miru rješavam jednu jako važnu stranku, pišem nove prijedloge Upravi i... ne razmišljam o problemu o kojem, sad je već blizu devet, već bruji cijela firma........ Naravno, ne sumnjate... mlada dama je odmah podigla stražnje noge, postavila se u napadačku poziciju, galama, urlici... naravno, naravno da sam se sjetio one «napad je najbolja obrana»..samo, ovaj puta (prvi puta) pripremljen sam ušao u okršaj.... i, napad... ja sam bio taj koji je napao i jesam, branio sam se... branio sam podatke koje sam dao.. jer, ja imam povjerenje u ljude s kojima radim, i siguran sam, oni će znati objasniti kako i zašto su ovako kreativno odradili posao.... Nemam pojma u kojoj je fazi, i ne zanima me... na kraju dana znam što želim vidjeti....
I, taman sam se ufurao u neke grafove, kad pojavljuje se pismo na ekrančiću.... pogledam mail i skočim sa stolca... ja ne vjerujeeem!!!! Ma možete li ovo zamisliti???
Bok,
Daj pl prov to hit je
Xxxxx
Hv
Poz
Ovi xxx su šest brojki.... gledam i ne vjerujem! OK, nisam glup... malo gledajući, skužio sam da su ove brojke šifra kupca... kada sam ga pogledao i vidio o kome je riječ pretpostavio sam da je u pitanju provjera podataka, stanje, uvjeti ugovora, isporuke, količine, plaćanje..nešto ili sve od toga....ali, ma kakav je to mail? Nazvao sam «omiljenu» kolegicu u Sl. Brod i priupitao... «Što je ovo?» . s druge strane prvo tajac, a onda..»kako što je.. pa provjeri mi to!» sad sam ja malo zašutio... pa kaj meni stvarno na čelu piše «budala» ? Još relativno miran, pitao sam ju... jel ti to mene službeno pitaš ili privatno? OK..neću ponavljati njezine izljeve, ali sam, na rubu strpljenja rekao... ja sam nepismen, ne znam i ne razumijem ovaj mail, molim te.. pojasni mi ga... nisam dugo čekao .. stigao je novi mail na koji sam isp..... ( oprostite ali morao sam...)
Gledao sam desetak minuta i nisam vjerovao! Neki vrag se u meni probudio...onaj kojeg ne volim osjetiti, ali, koji kao da nekako sve više tinja u zadnje vrijeme.... počela je šarolika korespondencija, a kulminacija je nastupila kada je dotična poslala i svom pretpostavljenom ali i meni mail:
Ne mogu odgovoriti na upit jer mi Smotani nije poslao podatke!
Ah, ne, ne moram vam reći da sam upravo poslao mail od dvije kartice teksta na nekoliko adresa.. i sad se hladim... mislim da sam doista počeo pucati po šavovima....ili, ili i na mene vrijeme ovako ubojito djeluje.. kao da neka zloća izlazi iz mene.. a ne želim to, kao da sam najsretniji kad baš «takvima» i « tima» mogu uzvratiti jedan bekend, forhend.. a najsretniji sam kad «zakucam»...
Vrijeme je za godišnji... a njega ni u tragovima na vidiku....
No, nema veze, sad sam se malo izjadao... i idem dalje.. pisati obrazloženja, analize, upute... što li me već čeka u nizu...
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )