smotani
četvrtak, 19.03.2009.
Koje ludilo :)
|
Uf, nadam se da s današnjim danom sve se vraća u normalu...ludog li tjedna... Ponedjeljak, prvi dan nakon godišnjeg, protekao je u rješavanju zaostataka na poslu, kojih se...nagomilalo, jer kako sam i pretpostavio, niko nije ni prstom mrdnuo... Naravno, bilo je ispada mojih dragih cimerica koje su me podsjetile da je vrijeme godišnjeg prošlo. Ludilo, strka, zbrka...ali dan mi je proletio u nevjerojatnoj brzini. U utorak smo namjeravali obilježiti Dan Sv. Patrika... He, he.... ne jednom rekao sam mojim curama da kad ja odlučim negdje poći to je fjasko... Iako nismo naišli na Irce na svakom koraku, moram priznati, iznenadilo me koliko stranaca ima po gradu... U jednom smo PUBu popili pravu Irsku pivu (bez mene, of kors) a nakon kratke šetnje gradom uputio sam se doma, dok su cure nastavile tulumariti. Morao sam se psihički pripremiti za jučerašnji dan... Naime, dok smo bili u gradu, saznao sam jednu vijest, koju nisam smio podijeliti sa curama (a tako bi rado  ) a za provođenje koje sam se ipak morao potkovati živcima... Naime, guzda je konačno popustio logici, pomilovao me, i odobrio preseljenje iz dosadašnje sobe. No, da stvar ne bi bila preidealna nastojao je malo ispremješati sastav u sobama.. Kako sam sa svojim «starim» curama na dobroj nozi hehe, svejedno mi je koji je sastav – jer sve su izvrsne. Ipak, znao je koji bi sastav bio «najluđi» pa je napravio dva «poluluda» sastava.... Trebali ste vidjeti jučer, kada je, ujutro, vijest i službeno objavljena...naravno da sam glumio iznenađenje....ALI... curke cu me samo pogledale i pitale «Smotani, ima li to kakve veze sa jučerašnjom šetnjom, telefonskim razgovorom nakon kojeg si nas naglo pozvao na piće?» pogledao sam ih....odgovor je bio suvišan  Trebalo je samo obavijestiti i moje, sada već ex,cimerice...I kako je došla ekipa za očevid iliti tehnička podrška za selenje kompa, telefona, printera... tako je i vijest o selidbi puknula kao top sa Griča. Muving po hodniku potrajao je do popodnevnih sati..jedni iz soba, drugi u sobe, registratori mijenjaju ormare, ajme koji horor... i tako, ostao sam do sedam sati slažući papire i ostale rekvizite ( CD, slike, figurice...) kako bi danas nesmetano započeo radni dan. I bješe tako....  Mislim da Vam ne moram reći koliko sam oduševljen ovom selidbom... kako sam sretan da sam dobio «pomilovanje» i premještaj iz jedne čelije u drugu.. Ako se pitate kako mi je sada – ne znam kako bi Vam opisao.... ako kažem super... da li je to dovoljno? Ma, teško je to opisati... ipak je to ekipa koja je (većina) u zajedništvu doživjela i punoljetnost.. ali, ne zato što se dugo znamo..... nego je teško uopće opisati to slaganje, međusobno razumijevanje i podršku koju imamo.. i danas, osmijeh mi ne silazi s lica... lagana muzika, smijeh, provale, i naravno, neizbježno pjevanje moje drage "mame"... koja se u jednom trenutku, u sred pjesme, uključi sa po kojim stihom i, kao Meri... u prolazu, zašuti i nastavi raditi. Zaboravio sam već taj osjećaj zadovoljstva na poslu...   I u tom žaru, u toj ispunjenoj atmosferi.. konačno sam još malo pregledao slike sa godišnjeg... i, ove...morao sam podijeliti s Vama.. ne, nisu to kapi kiše.... to je vlaga pretvorena u kapljice... koja svojom lakoćom njeguje ova predivna bića    i nekako...baš sam se prisjetio ove pjesme  |
- 13:19 - Komentari (28) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||