smotani
četvrtak, 19.02.2009.
Dan poslije...
|
Nakon jučerašnjeg kolapsa od vremena nekako sam malo sjetan…. Pomalo mi te vratolomije dosađuju. Od jučer, nekako čežnjutljivo, gledam u zubato sunce – kojem se neopisivo radujem – i priželjkujem toplije vrijeme. U tom sanjarenju, negdje u kutu sobe začuo sam neki zvuk… kao zvuk cvrčka usred ljeta…. I podsjetio me na lijepe tople dane, na neka lijepa sjećanja, ali, podsjetio me i na sadašnjost…. I zamislio sam se nad tim cvrčkom… zapravo, tako mala životinjica, a toliko radosti, ponekad i dosade, izaziva u ljetnim mjesecima. No, radost onog pjeva, onaj zvonki zvuk koji mi ne da spavati, kao da odnese, jednim potezom, sve brige…, kao da u trenu osvježi misli.. i sada, samo kad pomislim na cvrčka… osmijeh mi ne silazi s lica… A ko je cvrčak? I ja sam ga malo htio detaljnije upoznati u ove zimske dane. Zašto? Pa, jednostavno, kad cvrčak pukne svojom pjesmom razgali mi dušu…. a ja, ja uživam u tome.. i kako onda ne upoznati to malo slatko stvorenje, tog najupornijeg i najglasnijeg svirača toplih ljeta. Nešto što me fasciniralo, dok sam po netu malo ga proučavao, je činjenica da se taj kukac četiri godine priprema i vježba da bi briljirao jedno ljeto! Ličinka cvrčka provede 36 – 48 mjeseci pod zemljom na dubini od oko 80 cm. Na tom putu prema van, zaustavlja se pred preprekama…raznim korijenima, buši ih i siše sok…i tako ponavlja tu radnju na svom putu. Našao sam podatak da u Americi postoji vrsta cvrčka koja za svoj razvoj treba sedamnaest godina..ajme, kad taj propjeva, kad taj pukne… Kada izađe iz ličinke potrebno mu je nekoliko sati na suncu kako bi se krila potpuno osušila i kako bi mladac započeo svoj let… padne li temperatura ispod 25 stupnjeva utihne i pjesma ovih pjevača. Znao sam da samo mužjak cvrčka pjeva, ali, nisam znao da su mu na raspolaganju samo tri mjeseca da učini tri stvari.. pjeva, voli i umre. Nekako sam se ražalostio na to…taman svojim prekrasnim glasom osvoji neko žensko srce… i kratka romantika sparivanja - koja traje desetak minuta, nastavak pjesme, prolazi ljeto….. ženka ličinke polaže u rupe koje je izdubila u grančicama…. Jesen je, odrasli su već uginuli, grančice padaju na tlo..a ličinke započinju svoj put..prvo u dubinu Zemljine kore, a nakon toga i put povratka, kako bi, jednoga dana, i mali iz tih ličinka, brzinom munje proživjeli životni ciklus od tri mjeseca. I sad ne znam na kojoj se dubini nalaze trenutno oni koji će nam pjevati ovo ljeto..ali, penju se..polako… bojim se da im ne smeta ova hladnoća, ovaj snijeg koji je pao u Dalmaciji….i tako, sjetan i malo zamišljen… gledam po sobi… što to cvrči? Što me je, uz ovaj Dalmatinski snijeg asociralo na ove male pjevače? Što me je bacilo u neka sanjarenja…. …približio sam se… to moj komp ima malog cvrčka u sebi koji pjevuši….mislim da je propeler od ventilatora… ma, doista me sve nešto asocira na ljeto… a hladno je, jako… samo mi je, sada, oko srca, u duši malo toplije… i kao da ih čujem kako pjevaju, kao da osjetim one vrućine…. Evo, Dalmatinci se raduju snijegu, a ja …cvrčcima… samo, nekako nisam baš sretan…tri mjeseca pjeva, tri mjeseca života…. eh… Vladimire, Vladimire….. ¨¨… i cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam. O, sunca, sunca, sunca! I vonja sa doline I vjetra sa vrhunca! …Zemniče, ja sam pjan. Hle, iza žbuna viri, Pomamnu pjesmu sviri Na fruli nagi Pan! I cvrči, svrči svrčak na čvoru crne smrče Svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni, teški jamb. Podne je – kao voda tišinom razlijeva se Sunčani ditiramb. P.S. komp još nisam do kraja sredio, ali nekako se po malo probijam do vas….. .i ..nedostajete mi…ali, sredit ću ja to  |
- 20:03 - Komentari (35) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||