smotani
ponedjeljak, 02.02.2009.
Hvala ZLATNIM Kaubojima na srebru!
|
Uf....ne znam kako početi. Emocije se još nisu slegle, dojmovi su još jako svježi i baš sada, osjećam, moram sve izbaciti iz sebe. Prvo, naravno, iskrene čestitke našim Kaubojima! Biti drugi nije isto što i prvi, naravno.. No, ne zaboravimo, malo nas je, al nas ima, velika smo mi sportska nacija i nekako, ponekad imam osjećaj, ima li sporta gdje nismo zasjajili? Ali, vratio bi se na ovu tekmu...... finalnu utakmicu.... Kao bivši sportaš, naučio sam gubiti iako nekada baš poraz i nisam znao podnijeti... Suze su bile česti gost kod nepravedno izgubljenih utakmica... tako je bilo i jučer..... Ne, ne želim ništa reć u smislu da Francuzi nisu zaslužili pobjedu...ali, teško mi je realno ocijeniti...Zašto? Pa, kada vas sudac izbaci iz ritma, kada vam dosudi nešto što se u ovakvim, jakim, utakmicama ne sudi..... doduše, i nije se sudilo.. ali Francuzima... , kada vam izbaci iz «takta» oduvijek mirne igrače, kada vam podijeli kartone za koje ne kažem da se ne mogu dodijeliti, ali... ravnopravno, na obje strane... Moram priznati, koliko sam sretan i ponosan, jer, nije ovo mali uspjeh, toliko sam i ogorčen, jadan i nesretan...Ma, ne mogu shvatiti da Finale SP sudi rezervni sudački par??? Ma, ko mi to može pojasniti..pa rezerva je nešto što ulazi u igru kad se sve loše kockice poslože...nama su se posložile.... Ali, i jučer sam se sjetio riječi svoga trenera nakon jedne utakmice kada sam svesrdno objašnjavao da nas je sudac «pokrao»... pogledao me, u tili čas mi pobrojao nekoliko mojih direktnih grešaka zbog kojih smo dobili jedan gol, a jedan, barem jedan nismo zabili..., tako je krenuo zbrajati svima.. i na kraju je rekao «vi ste izgubili tekmu, popustili ste u koncentraciji, podlegli ste izazovu.... «... tada sam zašutio, jer, bio je u pravu... izvlačili smo se na suđenje, isprovociralo nas je.... Ali, jučer, ma ipak je to utakmica Finala SP... takvo je suđenje nedopustivo u tom rangu natjecanja! Nedopustivo! I iskreno, da nije bilo takvog suđenja ja bi Francuzima i čestitao, ovako, čestitat ću rezervnom sudačkom paru koji je uspio ubiti duh prave Finalne utakmice SP, i naravno čestitat ću našim Kaubojima, jer, nije ovo malen uspjeh! Prvo smo poluvrijeme gledali u blizini Trga, kod frendice, a kada smo se svi okupili, otišli smo do Trga... Moram priznati, bio sam zadovoljan ovim potezom video zida... izlaskom iz šatora.... nekako mi je taj šator djelovao kao zatvor.... ovo je doista bilo nešto što mi je razgalilo srce. Iako teška, tvrda utakmica, puna iznenađujućih sudačkih odluka....zbog kojih sam i opsovao par puta..onako..sočno da su svi ostali bez teksta...a ja... ja sam bio šokiran.... no, bilo mi je nekako lakše... i ne znam, da sam bio na mjestu Vorija da li bi uspio zaustaviti onu ruku..Igore, svaka ti čast!! Što reći o tekmi, igrali smo izvrsno, naročito prvo poluvrijeme. Znali smo da će tekma biti tvrda, teška..ali nismo znali da ćemo imati još dva, odlučujuća igrača, protiv sebe. Mislim da su Francuzi vrlo dobro odigrali psihološki rat...dva dana su, kroz medije, radili pritisak na suce, da se boje suđenja zbog domaćeg terena, da će suci suditi pod pritiskom navijača.... i uspjeli su, uspjeli su obrnuti ih na svoju stranu.... No, ovo sramotno suđenje ide na «čast» Svjetskoj rukometnoj organizaciji..... A nama ostaje ponos, ponos na lijepe igre u kojima smo uživali, na izvrstan rezultat ostvaren poštenom i srčanom igrom, a gorak okus, okus zbog neosvojenog zlata.... ma, iskreno, rasplakao sam se, a još kad sam vidio kako su dečki potonuli, bilo mi je još teže.... No, proglašenje najbolje ekipe prvenstva u koju su ušli Čupić – lijevo krilo;  Vori – pivot;  Lacković – lijevi vanjski ...  Proglašenje Igora Vorija najvrednijim igračem prvenstva, Lino najboljim trenerom... govori o snazi naših dečki, i obzirom na mladost, siguran sam, nema straha za budućnost rukometa.... ova se generacija stvara, i ponosan sam na kontinuitet snage, kontinuitet postojanja i kontinuitet osvajanja medalja... I, vjerujem da će odgovorni, konačno i ovom sportu dati zasluženo mjesto....počeli su podrškom za ovo Svjetsko prvenstvo..... Što reći o dočeku na Trgu? Iskreno, i sam sam ugodno iznenađen kako se Trg počeo puniti nakon utakmice.... snijeg koji je počeo lagano sipiti kao da je s neba bacao zvijezdice na pobjednički tim, kao da je i sam uveličao ovo slavlje.... bili smo nestrpljivi, čekali smo naše zlatne dečke.... došli su.... i ono što me oduševilo, izmamili smo osmijeh, shvatili su da se radujemo s njima..jer, za nas je ovo zlato! I, doista, uzevši sve u obzir..zlatni smo! Ima vremena ovu generaciju, mladi su, postojani, čut će se još za njih.... i, bit ćemo još ponosni i te kako na svoje dečke.... vjerujem i nadam se već iduće godine, na Europskom prvenstvu, u Austriji.... Ostali smo na Trgu do oko pola jedanaest...i, naravno, vratili se kod frendice otkuda smo i počeli svoj večernji izlazak.... Ostali smo do oko pola dva..... tramvaja ni za lijek.... lagana šetnja, oštar zimski zrak kao da su me malo dozivali svijesti... Euforija polako popušta, šetnjom do doma još jednom prolazim tekmu, opet mali žal za svime, ali i veliki ponos......... Hvala Vam Zlatni dečki..... na osvojenom srebru! Hvala Vam za ponos i radost kojom ste ispunili naša srca.... !  I na kraju, ne mogu a da sudačkom paru iz Danske ne poželim sretan odlazak iz naše zemlje...... i izrazim nadu da će zauvijek biti skinuti sa sudačkih lista svih vremena...... ne, nisu zaslužili suditi ovakve utakmice.. Finalna utakmica izgubila je svoj sjaj, dobila je jednu mrlju ... I kao sportaš, čestitat ću Francuzima......na pobjedi koju su zaslužili....... ali, dodat ću, jer ne mogu prešutiti...sretniji bi bio da im mogu čestitati bez «ali»...ALI.......... |
- 10:23 - Komentari (24) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||