smotani
utorak, 27.01.2009.
Vraćam se Zagrebe tebi...
|
Nakon mojih putešestija po Lijepoj našoj… vrijeme je vratiti se kući. Volim putovati, volim skitati, ali, najsretniji sam kad se vratim svome gradu. Nekako, za njega me veže cijeli život, veže me djetinstvo, školovanje, posao, prva ljubav, pa i ona iza nje – svi lijepi i tužni dani vezani su, najviše, za moj grad. I kada sam razmišljao što o njemu reći, odlučio sam se, za priču jednog dječaka, koji je, davno, doživio jednu šetnju sa bakom koja ga je željela upoznati gradom. Ne, danas neću o povijesti, za nju uvijek ima vremena..a nekako u Zagrebačku bi povijest htio dodati i nešto što svi iščekujemo… Imao sam tada oko sedam godina.. .bilo je to neposredno prije nego je baka umrla. Kao da je htjela sa unukom proći grad i ispričati mu nešto onim nježnim glasom o ljubavi prema njemu. Ne sjećam se cijele šetnje, sjećam se nekih dijelova…. Tada smo još živjeli u Novom Zagrebu i vožnja tramvajem u meni je izazivala neke radosti. Sjećam se starog tramvaja koji je ostao još dugo voziti na liniji broj 10 od Savskog mosta do Borongaja. Kada je tramvaj stao bila je ručka za otvaranje vrata i oni kartodrapci su to izvodili tako nekim plesnim pokretom, da sam uživao tamo stajati i gledati ih. Kada smo došli na Gornji grad, baka je toliko puno pričala da, naravno niti sam što zapamtio, a još manje razumio.. sjećam se da mi je pričala o Krvavom mostu.. dugo nisam shvatio tu priču.. Kamenita vrata, paljenje svijeće i molitva… sjećam se da je zaplakala u onoj klupici.. danas nekako mislim, osjećala je da je to naša posljednja šetnja…. Kod Markove crkve dugo smo se zadržali… puno je pričala o povijesti, sjećam se da je spomenula i Matiju Gupca, za kojeg sam tek kasnije shvatio koja je to osoba… .ali, zapamtio sam da su ga na tom mjestu raščetvorili. Katedrala je u meni izazivala neko strahopoštovanje… Baka mi je u njoj ispričala mnogobrojne stvari vezane uz povijest našeg naroda i žalim što sam bio toliko mali i nisam zapamtio..ali, sjećam se da je spominjala Stepinca, Bana Jelačića.. vodila me između nekakvih stupića, objašnjavala…. Uživao sam u toj šetnji…. Na tadašnjem Trgu Republike pokazala mi je mjesto gdje je nekada stajao spomenik Banu Jelačiću. I kada sam ju upitao a di je on sada? Ostala je zatečena, odgovorila mi je preselili su ga… i jesu, preselili su ga, dobro sakrili od tadašnjih vlasti koje su naredile njegovo uništenje… ali, rekla je tada…vratit će se on… Zaboravio sam na te njezine riječi sve do devedesetih godina kada se sve više počelo govoriti o povratku spomenika. I na rođendan Bana. 16.10.91. na Trgu, na njegovom mjestu, gdje je bio od 1866 g do 1947, ponovno je, restauriran, zauzeo svoje mjesto. Sjećam se te večeri…koliki ponos, kolika sreća… i koliko sjete toga dana na moju baku…. Uživao sam sa svim onim desecima tisuća ljudi koji su se tu večer okupili oko Bana… Obišli smo i Jelenovac o kojem sam čuo mnoge priče… i saznao tada da smo nekada imali nekoliko zgrada… zanimalo me zašto ih više nemamo… samo je jedna teta ostala u jednom, najmanjem stanu, od svih tih zgrada… ništa mi nije bilo jasno…. Kako nešto može biti moje pa mi neko uzme? No, baka o tome nije željela raspravljati… , obišli smo onaj predivan park..polako vraćajući se na Mali plac… tamo je baka stanovala.. priču smo nastavili kod kuće… pokazala mi je i neke slike mojih slavnih predaka… bio sam ponosan na njih…. Iako su mi mnoge stvari ostale nejasne te crtice koje mi je dala zadnjih dana svog naglo prekinutog života, ostale su zauvijek u podsvijesti i po malo do današnjih se dana pojavljivale kao nešto željno objašnjenja. Njezina želja da upoznam svoj grad, njegovu povijest, da ga poštujem sa svim njegovim prethodnicima koji su ga stvarali, da ga dalje nadograđujem sa svima koji u njemu žive, ostala je do danas….volim svoj grad.. I imao sam faze u životu kada sam htio pobjeći, krenuti iz početka, misleći kako ću negdje drugdje možda lakše zaboraviti, preboliti, krenuti dalje… ali srce..srce nije dozvolilo…. Volim putovati a i zbog posla često izbivam izvan grada, širom Lijepe naše..ali, uvijek kad se vraćam, pjevušim u sebi….. Vraćam se Zagrebe tebi….. |
- 00:01 - Komentari (37) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||