|
smotani007@gmail.com
Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
|
smotani
srijeda, 21.01.2009.
Ruksi na odmoru...
Dakle, viroza, u pojačanom obliku na djelu, ali, obzirom na činjenicu da se stihija na poslu malo stišava nadam se ugrabiti barem dva dana i malo doma «preznojiti», izbaciti viruse i osvježen krenuti dalje.
Kolegica od jučer, danas je u «proširenom» djelovanju nastojala malo ublažiti jučerašnje frustracije, no.. to ublažavanje je sličilo svemu, samo ne tome. Iskreno, nastojao sam bježati iz sobe što je više moguće, ne slušati (ako je to uopće moguće), jer, na svaku njenu imao sam nešto za dodati... pa, kad me već pita....red je odgovoriti. Jedino, u cijeloj priči, pogodilo me, jako, što se te njene frustracije, taj njihov odnos, ma kakav bio, lomi preko djece... i to, to sam prigovorio i dobio ... uf.. Ma, ne mogu slušati kako brani djeci viđati oca jer je on ovakav i onakav, a očito je, djeca ga vole...ali, shvatio sam, bolje mi je šutiti, no bar da to i ona shvati.
Na poslu, malo mirnije, vide se neke naznake opuštenijeg ritma, iako, još uvijek se ne smijemo opustiti i prepustiti. No lijepo je, malo ležernije, odraditi dan. Sada sam konačno, primio se nekih «zaostataka» i sjetio se nekih «dužnika», no nije da su mi se oni baš veselili...uobičajeni dan, kojeg remeti jedino južina koja dobrano lupa u glavu. Ali, ima i dobra, jako dobra vijest.. danas smo, nakon dugo vremena, ja i moji sugrađani, ugledali sunce – i to, ne u prolazu... nego na duže vrijeme, i kako onda da raspoloženje ne bude bolje? Makar, kad pogledam cijena Barela nafte najjeftinija u posljednje vrijeme a INA diže 7% cijene gorivu...ma, ništa mi neće ovi dan pokvarit
Danas od samih utakmica sa Svjetskog prvenstva imamo odmor, no, to nikako ne znači da neću dobro iskoristiti vrijeme, da neću ostati tu negdje blizu arena, sa malo manjom euforijom...selim u Istarsku Županiju…
|
|
|
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....
Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....
kavu/e molim:)
Vas je bilo...
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )
..... i... meni.....
|
|