Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
subota, 17.01.2009.
Počelo je!
Konačno je došao i taj dugo očekivani dan. Početak Svjetskog rukometnog prvenstva. Kao veliki obožavatelj tog sporta, kojeg sam nekada i igrao, maštao sam kako ću dane i dane provoditi u Dvoranama, pratiti naše rukometaše, bodriti ih sa ostalim navijačima i radovati se i veseliti njihovom uspjehu. No, eto, nije uvijek sve kako planiramo, pa se moram zadovoljiti prijenosima, eventualnim gledanjem na Trgu sa ekipom, ili u nekom toplom kafiću. Otvorenje sam s pola oka pratio a jednim uhom slušao.. jer konačno sam spremio nešto za klopu i uživao sam u miru.
Čast otvorenja pripalo je ponosnom Splitu i novoj Spaladium Areni. Iskreno, iako je već bila prikazivana, danas mi je, pogledom na nju zastao dah… te kockice crveno bijele, koje su kao svijetla obasjale cijelu unutrašnjost, učinile su je još vrjednijom, još ponosnijom, još velinčastvenijom…. Doista, stao mi je dah. Badave ruke građevinara, badave sva tehnika, ako nema srca!! A srca je u ovoj Ljepotici kucalo preko 12.000 , i skoro sva samo sa jednom mišlju… Pobjeda Hrvatske!
No, prije same utakmice Svečano otvorenje.. toliko sam bio impresioniran početkom, igrom svjetala, himnom koju su navijači toliko zdušno i srčano pjevali da sam zanijemio… Nešto se u meni probudilo, nešto je zatitralo..Ponos, ponos na našu ljubav prema Domovini koju uvijek najsrčanije izražavamo upravo u sportu. I, dojmilo me se.. znam ja da Dalmatinci, gotovo odreda, imaju predivne glasove, ali kad ti glasovi, tako složno i zdušno zapjevaju Lijepu našu… to se čuje, to dira i to se pamti!
Nakon pozdrava i predstavljanja svih učesnika, već sad znam i siguran sam da će Splićani, Torcida, i svi ostali dobronamjernici napraviti Feštu koja će se pamtiti i zato…pozdrav Dalmaciji!
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )
