smotani
četvrtak, 15.01.2009.
Bijele koke.....
Jutarnje buđenje baš nije najbolje prošlo..Santea, draga, mislim da si malo prehlađena..slabo sam te čuo... No, istina je malo drugačija... kad sam noćas krenuo na počinak, bilo su oko 3 ure, zagledao sam se kroz prozor...  Uživao sam u ovom prizoru, koji, kao da me vukao izaći, prošetati i uživati u ovom, trenutno bijelom, snijegu. Jedinstvena je prilika sada ga se nagledati, jer, čim prođe ralica, bit će to nešto što ne volim vidjeti, one prljave, šljapave lokvice, koje mi nikako ne odaju osjećaje neke ugode... Zagledao sam se u uličnu svjetiljku i proučavao koji vjetar puše... Grijanje kao da je malo pojačalo i, uz ugrijane zidove, nekako je lud doživljaj gledati taj snijeg....uživati u pogledu i sanjariti.. Ali, Smotani..pa već je blizu 4 !!! A spavanje? Hm, ne znam, ali nekako imam osjećaj da na spavanju gubimo vrijeme.... no, što se mora, mora se... Bacio sam još jedan pogled, još uvijek sipi.. odlazim sa ovom lijepom slikom u krpice...    Naravno da nisam ujutro stigao popiti kavicu, da sam ko Brzi Gonzales jurio po stanu,  da sam se skoro iskasapio brijući se, da mi čuperci lete na sve strane (mislim da me frizerka doziva u mislima)..... No, najgore je tek slijedilo... Silazim niz stepenice.. a one, ne da nisu očišćene..nego, ne vide se.. bijeli pokrivač i neka utabana stazica posred njih dokaz su da svi jutros imamo istu muku... kako sići a ostati u komadu.. kako imam jedno predivno iskustvo u letu niz te stepenice, više nego ikad, oprezno sam se zaputio.. naime, još uvijek, relativno svježe rane, ne bi bilo dobro zaliti ovim padom.. silazio sam cijelu vječnost.. i dok mi se susjed smijao da hodam ko po ...... khm... razletio se ko štruca preko štenga.. naravno da sam se ja razvalio od smijeha..ne mogu suspregnuti tu reakciju ma koliko se lošom činila.. pružio sam mu ruku, ali smijeh je bio jači..morao se sam pridići, jer shvatio je, od mene nema koristi... Došavši do auta...pogodio sam svoj.. prvo iznenađenje.. ne mogu uči na vrata.. ma super! Jučerašnja, prvo ledena kiša, pa snijeg, zabetonirali su vrata i samo vapajima dozivam neko čudo da mi ih otvori. Probao sam uči na suvozačeva.. uz malo muke, malo na silu, provalio sam u vlastiti auto... upalio ga, nafrljio grijanje, uzeo metlicu ( hihi da metlicu ) i počeo se baviti oslobađanjem auta od bijelog tereta.. Iskreno, napadalo ga je.. a najbolji dokaz su moje noge, u koje, kao u nekom pravilu, ulazi sav snijeg kojeg skidam s auta.. Pokušavajući malo otresti tu bjelinu s noga, tresući se, događa se, očekivana situacija,...proklizavam, i samo me moja čudna nespretnost spasila od zavaljivanja u snijeg..no, samo mi je još to trebalo...dakle, mislim da moja ljubav prema snijegu, polako, ali sigurno popušta.....Sa velikom dozom opreza krećem put firme..naravno da je telefon već bjesomučno zvonio, naravno da svi pitaju gdje sam? A niko ne pita kako sam... jer, iskreno, kao da me malo hvata «ono nešto», pecka grlo, suze oči...i sve si nekako mislim kako bi bilo lijepo ostati doma par dana.. Mali problemi sa dolaskom na glavnu ulicu...ali, ništa strašno, moj škodilak i ja se dobro snalazimo, i polako gazimo.... U firmi opsadno stanje..iskreno, požalio sam što sam došao.. mislim da će danas biti iscrpljujuće..ali, iskreno, nadam se da će doći kraj... evo, sakrio sam se malo iza ekrana, popio, konačno, kavicu...i da, zapalio sam jednu.... i jurim u nove radne zadatke..pobjede? ne znam ko će u ovom ratu pobijediti, ali naoružavamo se svi..pa ko izdrži, ko je bolji taktičar i ko ima više živaca.. Igre su počele, traju..jedino, ne vidimo di im je kraj...igre bez granica ... |
- 11:20 - Komentari (50) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||