smotani
nedjelja, 11.01.2009.
Krštenje...
|
Prva je nedjelja nakon blagdana sv. Tri kralja – dan koji se obilježava kao dan Isusova krštenja. Ta me spoznaja, opet, mislima vratila na putovanje u Svetoj zemlji….. Prisjećam se susreta s tom čarobnom rijekom…naravno da je sve prilagođeno turističkom svijetu… da sve poprima obrise neke zarade, profita, obrise stvarnoga svijeta. Pri tom prvom susretu, sa još nevidljivom rijekom, doista sam dobio dojam da smo kao u nekoj tvornici…Prošli smo predivnu aleju palmi koja nas je vodila do jedne zgrade u kojoj se naravno, kupuju suveniri… svega tu ima.. i ukusnih i totalno kičastih suvenira..  Obišavši tu suvenirnicu, gdje smo, opet, morali uzeti knjige, DVD, i neki muzički CD, uputili smo se prema rijeci… kada se u mislima sjetim da se tu, na ovoj rijeci krstio Isus.. prolaze me neki trnci.. ugodni i lijepi.. Rijeka, malena – barem u ovom dijelu – kao da ulijeva neku mirnoću i spokoj, kao da nas poziva na opuštanje i vraćanje u prošlost… zatvorio sam oči i kao da sam vidio tu sliku – sliku krštenja. Prošetali smo malo uz rijeku, dodirnuli je, osjetili je… mekoća kojom mi je strujila kroz prste kao da je cijelom tijelu rekla lijep je ovaj život, uživaj u njemu…i vjeruj, vjeruj i u drugi, bolji i vječni život. Listajući naš putni dnevnik opet sam naišao na neke naše zavjete, zavjete vjere… malo sam se zamislio na njima i shvatio da sam ih jedno vrijeme malo zapustio, iznevjerio… ali, nekada se čovjek pogubi…traži, malo skrene sa puta… Sjeli smo u travu i gledali i uživali u tom prizoru…bilo je očaravajuće… jedino su nam misli remetili turisti željni atrakcije. Iskreno, iznenadio sam se i pomalo začudio… grupa turista, uputila se kao prema nekom tunelu koji je vodio u samu rijeku. Zagledali smo se… u rijeci se obavlja „čin“ krštenja nalik Ivanovu krštenju Isusa… Nekako, iskreno, nije mi se to svidjelo.. izgledalo mi je kao ismijavanje, jer..ne, to nije činjeno sa nekim dostojanstvom i ponosom već sa nekom željom da se nečime hvale sa tog putovanja. Urlici, pljesak… sve je to nešto što mi nikako ne pripada uz čin krštenja.. kao da sam bio malo razočaran…   No, taj tren, tren tog mog razočarenja nije dugo trajao… grupa Hodočasnika prilazila je rijeci, pjevajući, moleći… i tom predivnom, smirujućom notom, skrenuli su moje misli… iako ih ništa nisam razumio jer bili su Kinezi… osjetiš to „nešto“ i to je bilo tako lijepo da sam ležeći u travi, gledajući nebo, oblake, kao da sam doista vidio kako se ono otvara … kao da sam ugledao Duha Božjeg, Duha Svetog koji silazi i prilazi nad Njega…kao da sam doista začuo glas.. „ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mu sva milina!...Ljubljeni Sin koga sam odabrao…“  I..sve me to nekako odvelo, u mislima, na moju malu kumicu…na njene krstitke…. Sjećam se toga dana.. bio je 25.5. u bivšoj bi državi slavili Dan Mladosti…..nekako simbolično kao da je mladost nadvila se nad to malo, krhko stvorenje. Sanja je bila toliko ponosna kuma.. nisam već dugo vidio nekoga da, sa toliko ponosa, sa toliko ljubavi i vjere drži ono malo djetešce.. koja je čvrstim i odlučnim odgovorima na upite svećenika davala vjeru i nadu da će uvijek biti uz nju, da će pratiti njezino odrastanje, da će biti uvijek i zauvijek uz nju…. I je, i danas je uz nju, na jedan poseban način.. kumica je postala moja ljubimica, obožavam ju, i, nadam se, da barem malo, barem malo i dostojno zauzimam mjesto njene krsne kume.. da sam barem malo dio njezina života, da joj dajem barem malo radosti, ljubavi..koliko s njom dobivam… i bit ću..bit ću uz nju, bdjet nad njom…jer i ona kao da je odabrana…odabrana da mi unese mir, radost i ljepotu života… |
- 15:59 - Komentari (36) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||