smotani007@gmail.com


Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti


Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda



















smotani

subota, 10.01.2009.

Kad zima zagrije misli

Eh, malo sam odmorio, naspavao… dan posvetio svom umu, nekim kućanskim stvarima i slatkim zadovoljstvima.
Ne, još uvijek nisam shvatio ovaj novi aparat, nekako me gumbići zezaju, ja bi lijevo, on ode na menu..ajme, pa kaj nema nešto jednostavnije? Ma, što je meni ovo trebalo? Čitam uputstva, a ona…kao na našem jeziku, a ja zbunjen do bola…“ Postavite mode dial na clipboard..“ a da pogledam upute na Engleskom…možda tamo ima i koja naška riječ? Ludilo…no, shvatio sam, ima tu još velikog istraživanja za mene, ali, nekako mi se vidi, kad to savladam, zadovoljstvu neće biti kraja…
Hladnoća, koja kroz sve pore loše izvedene ugradnje prozora bjesomučno ulazi u stan, kao da me tjera na neka topla razmišljanja, u neki svijet topline gdje ova studen biva rastopljena, kao nekim Jugom odnesena. Prepuštam se tim mislima….
Jedan me razgovor naveo na razmišljanje o ljetu, o danima provedenim uz predivnu plavu površinu… već tri ljeta nisam proveo duže od dva dana na moru u tom, za njega predviđenom, godišnjem dobu. Neke poklopljene situacije, moje razumijevanje i naravno nerazumijevanje, inatljivost i arogancija moga guzde kumovali su toj situaciji.
Prisjetio sam se vremena kada smo, ljeti, petkom poslije posla, krenuli u susret tom plavetnilu, toj ljepoti. Danas, taj je put nekako više izgleda kao put u nepoznato jer gužve koje se vikendom stvaraju nisu dobar predznak za lijep i ugodan vikend, pa sam te navike, uz druge razloge, polako napustio. Prošlo sam ljeto more vidio zahvaljujući susretljivosti mog susjeda… Nazvao me oko Gospe i panično izjavio kako je, uređujući svoju kupaonu, probio zid i „provalio“ u moj apartman. Hm, zamislio sam se, ma kaj je delal? Onako kako mi je na fon rekao, vidio sam da se već uselio u moj apartman.. da se proširio, napravio boltu u kupaoni i ulazio ravno u moj boravak.. lijepa je ta slika bila za zamisliti..no, ne u mome domu, ne, ne!
U to sam vrijeme imao neke hari kiri zahvate u svom životu i bio sam prenatrpan i u glavi svakakvim mislima ali i u životu događajima, koji su se, poput nekog filma, izmjenjivali najvećom brzinom. Samo mi je taj odlazak na more falio.. pomalo ljut, bijesan, neplanirano i protiv svoje volje, krenuo sam put mora. Bio je malo duži, spojeni vikend – Gospa….
Došavši na trajekt, kada mi je lagani vjetar parao lice, onaj predivan morski zrak probudio neka moja osjetila, zaboravio sam na svu ljutnju…. Kao da ulazim na neki drugi planet..Ma, i ulazim… trenutno, pod dojmom susreta dragih mi blogerica koji je zapečaćen nevjerojatnim i rijetkima doživljenim događajima, doista vam moram reć da Pag smatram jednom posebnom planetom. Sjeverna strana, koju briju i njeguju Bure, sol koja kao da svoje tragove ostavlja u tankim nitima, ona pustoš sa te strane otoka koja je prva slika iz trajekta, sve mi to odaje sliku jedne posebne Planete. Ne, nemojmo zaboraviti niti, u samoj blizini trajektne luke, mjesto gdje su neka druga, uzvišena bića, parkirala svoje vozilo, malo istražila tu Planetu.. To parkiralište je dobilo i svoje ime..Paški trokut…. I oduvijek me fascinirao taj put kroz ta, ko mjesečeva kora, područja do prvog zelenila, kada, kao da ulazim u neku pustinjsku oazu. Ubrzo ugledam plavetnilo s druge strane otoka i doista, kao da sam u nekom drugom svijetu. Na žalost, ovaj je otok doista izložen malo hirovitim vremenskim uvjetima, ali njegovi se stanovnici trude i uspijevaju zeleniti ga i činiti ga sve ljepšim..dakako, više sa Južne strane. Ajme, opet sam odlutao….
Bila je skoro noć kada sam konačno ugledao tu rupicu zbog koje sam i došao. Prvo me smijeh uhvatio, a onda sam, mrtav ozbiljan, pozvonio susjedu na vrata. Kada me ugledao mislim da mu je ponoć odmah zakucala pred očima. Nismo nešto u dobrim odnosima, ali dobio je jedan plus što me nazvao ali i veliki minus, ma zapravo opet plus … naime, rupica baš i nije bila kako ju je opisao, ništa od one bolte prema mom boravku, no…shvatio sam da ima plašljivijih od mene hihihihi…i dokazao na dijelu onu narodnu.. u strahu su velike oči…. Vidio sam kako izgleda kad ja mucam u nezgodnoj situaciji i shvatio sam da to može djelovati baš simpa hihi.. OK, bilo mi ga je žao, nisam više mogao slušati njegove isprike, ma previše ih je bilo za tu rupu… pozvao sam ga da vidi da nije to baš tako strašno, da se to začas popravi, i da nema panike… Ali, i zahvalio mu što me je pod mus, makar na dan, dva, dovukao na more…Popili smo i piće i kao da smo nekako, barem malo, izgladili nesporazume koji traju već godinama… Ajde, isplatilo se taljigati se, makar zbog toga! Drugi sam dan, na brzaka popravio tu rupu, zatvorio, uredio, malo bacio farbe…i žurio prošetati plažom. Hrabri su se kupali, ali…ja ne…nekako je vjetar pićio, more malo izazovno valovito, i ljepše mi je bilo sjest na stijenu, uživati u tom vjetru kojeg sam osjetio kako mi struji kroz tijelo, slušati šum mora, gledati prema obzoru, maštati, prisjećati se….. opustiti se u toj čaroliji….I sjedio sam tako satima, i ko zna kuda su moje misli letile, gdje sam sve bio, što sam radio….. upravo kao što sam i sada odlutao … Da, volim more, volim toplinu, i sada, kada sam se malo ugrijao, kada sam malo otopio ove sante oko sebe, mogu se vratiti u stvarnost, u ovu hladnoću zimske večeri i pitati sebe i njih Jel krenuo taj plin? Ha?
madpuknucueek

DODATAK

Za dragu Pahuljicu, moju Partnericu, a siguran sam da ni Vi nećete imati ništa protiv...Vinko Coce..More li pjeva


MusicPlaylist
MySpace Playlist at MixPod.com


- 20:19 - Komentari (37) - Isprintaj - #

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....





Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....

svemir,svemir

 photo kava2.jpg



kavu/e molim:)


Counter
Vas je bilo...













Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....

Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/



Khevenhiller
(mojoj majci)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

( Miroslav Krleža )






..... i... meni.....