SONGFORDEAD

Uz tebe sam se privio, zaboravio razloge osude. Sklonio sam divlje palme i malene skulpture sa krošnji uzdaha. Želim te, putuj sa mnom u vremeplovu titraja. Osjetiš li nabrekle, vrele glasnice na britkosti kojom me spotičeš. Po koži ti trguju nikotin i kisik, molekule narančaste boje, mješavina putenosti i čežnje.

Ne skrivaj mi se iza suvišnih riječi. Zagrizi, usudi se biti na tronu grešnosti. Jezero nam je poklonilo svoje dubine i zanose dok stijene pišu romancu na zemljanoj ploči.

Djevojka si koja me je pokupila na cesti znatiželje. Psi lutalice su zavijali na zvijezde što ih je bacao mjesec, u noći. Položio sam glavu na grudi ustreptale. Raširio svilenu maštu, okus tijela ti je ljuto privržen. Vrebaš me, osjeti na gramofonu note kojeg vrte prsti ljubavnika.

Potpisujem ti se po bokovima, krutošću. Istančanih okusa miješam sastojke požude. Jedem te više puta dnevno.

Slušao sam te dok si pjevala pjesmu našeg posljednjeg rastanka. Tražili smo mirnoću neba sa zvijezdama u očima diva-goleti. Puštali zmajeve prema mjesecu crvenome.

Upitala si me: Kako će oni letjeti prema njemu a nema Sunca?
Uzvratio sam pitanjem; Što, sada bih te trebao prestati voljeti iako ne znamo što će biti za godinu, dvije ili tek sutra?

Pogledala si me sa ta dva modra mora. Prelila se po meni, svukla odjeću staru. Izvukla baklju goreću, sve zapalila. Ostavila si mi tek notu, grudi-misao na njih dok sam ih nježno milovao. Spuštao se niže pravocrtno, linijom bijele kože prema pupku.

Tu noć praštala si mi sve propuste; lude-vucibatine. Davala mi se na vjetru bešćutnom dok su guzovi klizili po hladnoj željeznoj ogradi. Namještao sam te na sebe, tonuo sve dublje dok su kamene ploče grada pričale priču tisuću stopala. Stopljeni u zagrljaju oblaka rasvijetlili smo istinu ljepote.

Skinuli smo stare navike, sada putujemo prvom klasom. Vlak poluprazan, kondukterka jedna vrlo zgodna Žena. Gledamo joj u oči dok nam buši karte, tiho izgovara; Sretan vam put prema jugu. Svakako će biti napaljen, ushićen i osebujan.

Zatvaram vrata kupea, širim sjedala. Tama tek što nije obojila nebo plavo. Već pri prvoj pomisli golica me perom ushita. Privija se uz moje jakosno tijelo. Poklanjam joj trenutke slobode, opojnosti mirisnim poljanama proljeća.

Lelujamo u stroju moćnom. Prilazim joj straga, istražujem vlažne odaje. Ljubim leđa dok se umiljava uz moje prepone. Kruto uzimam uz zvuk mašine koja para stanice i istrošene kučice. Razvijam jedro Snage u njoj, širim u dubinama nježnosti.

Moja je u buci prolaznika koji trče hodnicima. Vatra se rasplamsala, osvajam je Ljepotom uspomena.

Zaljubljeni smo se budili u jutru punom toplih otkucaja Sunca. Približavao sam se tvojoj osebujnosti, željan dodira, golih bespuća. Pore na koži su se otvarale kao cvjetovi željni sjaja. Grudi sam ti oslobađao pamučnih okova, gnječio ih, propuštao kroz dašak uzdaha.

Prepuštala si se meni, razvratniku i bludniku. Neumornom pustolovu na vrelom pijesku koji teži ka oazi uzbuđenih bradavica što zove k sebi, joj što volim biti u tebi. Možda nikada ni ne oprostiš grešne mi riječi. Priđi bliže, sve je osebujno pripremljeno da se liže. Topim se pored tebe kao ledena skulptura u vrelini podneva. Probaj me, okusi što ti poklanjam.

Poslije će biti kasno ali ja ti se sada nudim jasno. Bez ograda i zabluda, bez oprosta i lažnih snova. Razbuđen, stasao trgam spone romantike. Želim te grubo na rubovima zelenih parkova. Ako i pukne misao bludna, ne žali, ponovit ćemo čin. Sagraditi dvorac u kojem smo samo ja i ti, kristalni zagrljaji, oplemenjeni pogledi.

Cvijet si moj šarenih livada i divljih šuma. Leptir na ramenu, trepavica u oku, mašna na poklonu strasti. Skinut ću te i zaljubiti se, ponovo. Voditi putovima tamnim. U mraku, u mraku ćemo biti a ti ćeš poželjeti samo sniti.

Nemoj mila moja, ja sam večeras vruća boja tvoja. Tinta što ti se preljeva po očima, rumeni ti obraze. Po vratu i trbuhu pečat žudnje ostavlja. Kotrljam se u skrovite odaje kao vojnik na dopustu pomalo razbarušen pomalo u stresu prilazim ti.

Navodiš me na bedra što se bljeskaju na sunčanim zrakama. Stopalima što hodaju po medonosnim kolačićima. Zaljubio sam se u linije tijela što gipko uvodiš u prostoriju u kojoj kuhamo magični napitak, Ljubavni. Ako ga itko popije osim nas, umire. A mi uživamo u ekstazi zanosa dok prislanjam te na stari hrastov stol, noge ti širim.

Podaješ mi se kao i prvog puta dok nas je jesen krala zimi. Za ruku sam te držao i tražio toplinu tvojih dlanova. Hladno mi je, hladno. Umirem, umirem bez tebe. U tebi čeznem, čeznem kroz skrovite puteljke vjere.