Slušao sam te dok si pjevala pjesmu našeg posljednjeg rastanka. Tražili smo mirnoću neba sa zvijezdama u očima diva-goleti. Puštali zmajeve prema mjesecu crvenome.
Upitala si me: Kako će oni letjeti prema njemu a nema Sunca?
Uzvratio sam pitanjem; Što, sada bih te trebao prestati voljeti iako ne znamo što će biti za godinu, dvije ili tek sutra?
Pogledala si me sa ta dva modra mora. Prelila se po meni, svukla odjeću staru. Izvukla baklju goreću, sve zapalila. Ostavila si mi tek notu, grudi-misao na njih dok sam ih nježno milovao. Spuštao se niže pravocrtno, linijom bijele kože prema pupku.
Tu noć praštala si mi sve propuste; lude-vucibatine. Davala mi se na vjetru bešćutnom dok su guzovi klizili po hladnoj željeznoj ogradi. Namještao sam te na sebe, tonuo sve dublje dok su kamene ploče grada pričale priču tisuću stopala. Stopljeni u zagrljaju oblaka rasvijetlili smo istinu ljepote.
Post je objavljen 22.05.2013. u 05:10 sati.