SONGFORDEAD

Ljeto je vruće stiglo, a ti tužna. U mislima si sama dok noge natapaš u rijeci što prevrće misli, osjećaje utjehe. Nemoj me zaboraviti, sjenu krošnje hrasta. Tamo smo se valjali i brali tratinčice bijele. Razgrnuo sam zemljanu prašinu sa haljine plave.

Otkopčao ti straga dugmiće malene i sive. Bila si natopljena strašću i uzburkanim valovima vjetra. Kosu si kratko uredila, kroz nju provlačila prste koje sam želio gristi.

Samo ti, ti si mi bila na paleti boja. Slobodna i oku ugodna, hranio sam se tijelom prvog pogleda. Ponovo sam progledao, slijepac i topnik prošlosti. Uzeo te prekovremeno za sadašnjost dok su prilazile goropadnice ose.

U travi sam te poslužio hranom dugovječnosti, vlažno otpuštao žice bluda. Osmjeh mi poklonila dok ti je tijelom strujao udar muškosti, zadovoljena za trenutak Ljubavi.

Dok je na satu otkucavala ponoć u krevetu si se prevrtala sanjiva i naga. Ljetna noć je. Ne spavam, samo te promatram i čekam, čekam ranu zoru.

Želim te probuditi, uroniti zube u te razbarušene, zavodljive polutke. Spuštati se niže prema stopalima koja stvaraju vrele otiske po putovima sreće.

Prstima razdvojiti dva slatkasta brežuljka, jezikom plivati po žudnoj odaji. Vlažno te zadovoljiti dok mi krutost usplahireno ne da mira.

Osjeti me pod jagodicama, do korijena .. tvoj sam vojnik u oklopu strasti.
Trgam stranice uspomena, po grudima ti tečem, trbuhu gorim kao baklja vjere.

Još ovaj dan dok traje razbudit ću te, uzeti još jednom. Prisloniti na rub kreveta i straga te navoditi do osmjeha i vriska. Vriska kojim ćeš razbuditi sve ptice slobodnog leta.

Pronašao sam put do tvoga srca. Bio je zmagljen i trnovit. Kao kava gorka crna što mi se meškolji u šalici požude. Niz usne mi ostavlja trag prošlog vremena. Na tratini zelenoj, u parku, pored vrtuljaka smeđih i zanesenih.
Tada sam osjetio vatrenu Ljubav, prvi dodir na preponama koji je vodio do moje napetosti. Sunce se je igralo sa Planetima. Kroz oblake slalo zrake topline, uznesenja, kidanja vezica između nas. Pucale su glasnice od uzdaha. Smijeh Žene voljene, zaljubljene vodio me je niz padinu slasti.

Prolazila si mi žilama krvno osviještenim. Odavala jauk vremena.

Gledao sam te dok si polagano skidala tanku mrežastu čežnju sa sebe. Slao sam ti iglice lagane boli. Odavala je bedra i članke, one što će mi prići, leći pored mene. Sluđen grudima na koje su utisnuta dva velika otočića, želio sam se s njima sresti. Ostaviti trag prebivanja. Opstanka u divljini, pod vjetrom i kišnim suzama rastrojenosti.

Ljubljena vučeš me niz tijelo ti podatno pod jagodicama buke. Kruto ti pišem povijest, ne uzmičem. Tisuće je razloga zašto te volim a trenutno mi pada samo jedan na pamet. Osladiti te straga, poistovjetiti slobodu u tebi sa životom na Zemlji.

Vrijeme je još bilo prohladno. Ova zima se odužila ali nam je poslužila. Dao sam najbolje od sebe samo da te probudim, u tebi cvijet slobode razbudim.

Grudi su ti bujale, bradavice kao dvije latice odnosa krasile sjećanja i prostor. Grickao sam ih žudno vidno otekle. Željela si me u sebi, duboko na valovima jutra.

Pod prstima polutke su se ritmično kretale. Utapao sam snove u njih. Želim Ženu, želim Tebe, otkucaje srca ti kako sjedaš na mene, ostavljaš tragove zadovoljene stvarnosti.

Volim, volim te tako jako. Pustošim sve pred sobom samo da budem pod tobom. Moj si svjetionik modrih nijansi. Sjajiš kao vedro nebo, letiš kao zvijezda repatica.

Čvrsto se drži za moja ramena. Sve je naše, predivno i čisto.

Trgao sam ti latice sa cvijeta koji je ušao u proljetnu epohu raspuštenih lasi. Otkrivao sam sve više tvoje istinite draži, meku kožu i nabore u osjetu. Ljubio te tako plahu dok si mi se davala na livadi poljskog sna.

Skriveni smo bili od svijeta, zaljubljeni. Skinuo sam blatne čizme, svukla si mi maštu i slatko ga uzela rukama. Pod dlanovima ti je bujao, preko bjeline zubi sjajio. Rastem, rastem pod Suncem.

Vodiš me do drvene kučice. Crveni krov, otvoreni prozori malenu željeznu ogradu koju hvataš čvrsto. Otkrivaš mi svježinu slobode. U tebi putujem, istražujem purpurnu zoru. Duboko me želiš, stežeš tijelom uzavrelim.

Kroz pore želja pjena izlazi. Tvoj sam osunčan i nag. Pišem u tebi romansu zanosa. Lutalica sam i otpadnik a opet putnik rijekama što mi ju otkrivaš bisernu. Svake godine sjaji sve više.

Sjedila je na drvenoj klupi raskrivenih grudi. Udubila se u jednu knjigu. Zanesena, čežnjom prema dragom ponesena.

Slobodno? upitao sam znatiželjno iako su sve klupe bile puste i prazne.
Iskreno bilo je podne, najgora vrućina u zadnjih deset godina. Nedjelja je, nema ručka, večere. Spasenja. Možda mi onda ponudi ruku utjehe, ili nešto drugo. Znam, izmičem vremenu, služim se kristalnom kuglom i ponekad zapalim duhan, staroga Jeromija što živi na rubu svijeta.

Pratio sam joj kap znoja što se kotrljala niz vrat, lagano između te dvije prezrele jabuke i skrila joj se pod crvenu bluzu. Usne sam oblizao, noge skupio, malo sam se i posramio. Napetost mi je usplahirila a nije mi davala ni jedan znak znatiželje. Sve je bilo u mojoj čudnoj glavi, rastrzanoj između svemir i njenih dlanova i mirisne kože. Ruku i prstiju koje je sa stilom Božice pomicala i tako okretala stranice te za mene nebitne knjige.

Sjaj iz očiju mi je izbijao, buktalo je srce lažno, predstavljajući se kao kamen mudraca.

Imaš li možda vatre?
Primakla se da joj upalim cigaretu.

O Bože propast ću u zemlji, gdje sam ostavio upaljač. Sav sam se uskomešao a džepovi su skrivali njenu potrebu.

Samo polako, imam ja vremena cijelu vječnost. Zato sam te i pitala.

Zamucao sam se, pokušao nešto reći. Ma nek' sam proklet ja i moje priviđenje.
Tako zgodna djevojka sjedi uz mene a ja kao malen crvić pokušavam izaći iz rupe srama.

Tko zna, možda jednoga dana postanem lažan pa joj i slažem. Ne volim te, niti sam čeznuo za očima gospodarice mora i kosom boje tamne noći.
Možda joj i jednoga dana slažem.