SONGFORDEAD

Pronašao sam put do tvoga srca. Bio je zmagljen i trnovit. Kao kava gorka crna što mi se meškolji u šalici požude. Niz usne mi ostavlja trag prošlog vremena. Na tratini zelenoj, u parku, pored vrtuljaka smeđih i zanesenih.
Tada sam osjetio vatrenu Ljubav, prvi dodir na preponama koji je vodio do moje napetosti. Sunce se je igralo sa Planetima. Kroz oblake slalo zrake topline, uznesenja, kidanja vezica između nas. Pucale su glasnice od uzdaha. Smijeh Žene voljene, zaljubljene vodio me je niz padinu slasti.

Prolazila si mi žilama krvno osviještenim. Odavala jauk vremena.

Gledao sam te dok si polagano skidala tanku mrežastu čežnju sa sebe. Slao sam ti iglice lagane boli. Odavala je bedra i članke, one što će mi prići, leći pored mene. Sluđen grudima na koje su utisnuta dva velika otočića, želio sam se s njima sresti. Ostaviti trag prebivanja. Opstanka u divljini, pod vjetrom i kišnim suzama rastrojenosti.

Ljubljena vučeš me niz tijelo ti podatno pod jagodicama buke. Kruto ti pišem povijest, ne uzmičem. Tisuće je razloga zašto te volim a trenutno mi pada samo jedan na pamet. Osladiti te straga, poistovjetiti slobodu u tebi sa životom na Zemlji.