SONGFORDEAD

Trgao sam ti latice sa cvijeta koji je ušao u proljetnu epohu raspuštenih lasi. Otkrivao sam sve više tvoje istinite draži, meku kožu i nabore u osjetu. Ljubio te tako plahu dok si mi se davala na livadi poljskog sna.

Skriveni smo bili od svijeta, zaljubljeni. Skinuo sam blatne čizme, svukla si mi maštu i slatko ga uzela rukama. Pod dlanovima ti je bujao, preko bjeline zubi sjajio. Rastem, rastem pod Suncem.

Vodiš me do drvene kučice. Crveni krov, otvoreni prozori malenu željeznu ogradu koju hvataš čvrsto. Otkrivaš mi svježinu slobode. U tebi putujem, istražujem purpurnu zoru. Duboko me želiš, stežeš tijelom uzavrelim.

Kroz pore želja pjena izlazi. Tvoj sam osunčan i nag. Pišem u tebi romansu zanosa. Lutalica sam i otpadnik a opet putnik rijekama što mi ju otkrivaš bisernu. Svake godine sjaji sve više.