SONGFORDEAD

Zalupiti glasno vratima na nebu. Ostaviti trag vlažne mjesečine što gleda u divljinu tijela. Upregnuti lase njene raščupane kose. Opijeno pustinjom suhom projahati kao gladijator sučeljavanja zvjezdanih vrata. Produžiti dalje prema moru. Okupati ruke u njenom bespuću pogleda. Jesti gljive praštanja, ostati nag na pustopoljini srama.
Netko me možda nekada i upozna, spozna da nisam tek rasipnik kapi napasti.
Bijela zvona trgaju sate, ja je hvatam po postelji crvenih latica ruža.
Gledao sam ih dok su se ljubile. Izgarao sam. Pržio mišiće na vatri gorućega asfalta. Izmjenjivale su jecaje potrage po mokrim tijela. Odgurivale jedna drugu, prilazile pažnjom ranjenih Amazonki. Osebujno, pomalo i napetoga stanja, bezobraznog poslanja prste sam približavao njima. Avanturne adrese odašiljao sam migove zapažanja. Tako su mi fine, opojno sočne, pune.
Razdvojenih opni glasno su me prizivale. Nakon pronalaska bisera na dnu mora na tren sam stao.
''Gorim, ugasite me sokovima što vam kovitlaju u tijelima''
''Zauzdajte me, bit ću vaš rob. S nagrizajućim koracima što se čuju dok vam kročim u postelju grijeha.''
''Vežite me, vaš sam, prosjak i skitnica. Pjesnik nepodobnog morala.''
Davale su mi se zajedno, protkane jedna kroz drugu. Nabujalost su mi jezikom uspalile. Ljube me, cvjetno romantičan zapljuskao sam ih tragom neprolazne grešnosti.