SONGFORDEAD

Kasno noću u tebi i meni javlja se slutnja nemira. Razgovor dodira uvijek se završi na vršcima osjetila. Milujem ti lice umiljato, ljubim ti vrat. Pažljivo tražim rubove strasti. U uzbuđenju tom grizeš mi prste i prsa. Koža se napinje kao jedro na vjetru. Dajem ti sebe. Tanku liniju po kojoj tako pohotno ostavljaš vlažan trag. Kidaš okove sa napetosti, guraš me uz zid. Želiš me imati, sada, ovaj tren. Raspojasanog, nagog, bludnog. Usnama dižeš me, propinješ. Rastem, rastem u tebi.
Toplo ti prelijevam mlijeko po kosi. Sisam ga slasno sa crvenih otočića tvojih grudi. Klizim jezikom po trbuhu. Igram se oko pupka, izvora novog života. Spuštam se prema odajama širom otvorenih vrata. Grickam ti brežuljke, kao Božica sjajiš.
Vrtlože se misli ''Moj je, samo moj''. Ja sam tvoj, zaogrnut bojama titraja vremena. Prelaziš mi rukom preko tjemena, čvrsto držiš. Kroz nozdrve osjetim mirise rasplamsale Žene. Stežu se Dveri Ljubavi. Grcaš na licu mom, dugom jeziku, prijatelju u noći tvom. Za sebe me vežeš konopcima uzdaha. Stanja u kojem si na vrhu svijeta.
Jedina, jedinstvena sa krunom na glavi od poljubaca kojima sam ti tijelo klesao, s prvim znacima jutra plesao.
Nemirna i naga. Papreno vatreno, ljuta, daješ mi se raščupana i lijepa. Predivna, kao pogled prema valovima mora, gdje se spajaju nebo i planeta. Konturama naše prostorije plivaju sokovi umornih tijela.
Kompas ljubavi mi daješ, na krutosti mi traješ. Uvijena i povijena kao grana vrbe, pazim na tebe. Mazim te paperjem smijeha. Utiskujem u vječnosti pečat za tebe, zbog mene.