SONGFORDEAD

Toga dana vjetar je donio otopljenu sol u cvijetu lavande. U svome sjaju zaiskrila si pitka u dlanu anđela, čuvara usplahirenih duša.
Već naga i vrckava razvodnila si sluzav trag sa usana. Močila si prste u njoj. Sa nozdrva ti je skinuo posljednje kapi i položio ih ispod jezika.
Prišla ti je tvoja dugogodišnja prijateljica noći. Ona što je svako veče u tebi bludno i grubo ostavljala otiske bijelih zubi. Guza ti se sva crvenila od udaraca kožnog biča. Željela si još jače i jače.
Na njega si ponekad pomislila a njoj dopuštala oduzimanje nevinosti uskom opnom nespokoja.
Bio ti je bogom dan, kako si mu znala reći. Voljeni, tek mladac krutih namjera, nježnih pobuda.
Njoj si otkrila svoju tajnu. Ukrala si maloljetniku ljubav, prvi iskreni bris zadovoljstva. Obilježila ga za cijeli život.
Nakon četrnaeste godine izgubio se u neskladu požude. Vidio je jedino izlaz u vjeri, pognute glave, skupljenih koljena pred oltarom sveca Spasenja.
Molio se za ljubav vašu, dok je tebe prijateljica uzimala straga. U slatkoći smijeha rastvarala grubo i ludo.