|
HIROŠIMA
Ako poželite dotaći zvijezdu sjajnu što pokazuje nam put noću i obojiti ju u svoju najdražu ljubičastu boju, mislim da ne možete, jer ona je previsoko za naše ruke, um, pojam, dragocjenost planete
Ona je tračak svijetla na kraju tunela
I kada bi ju ipak uzeli i skinuli, Planet bi vrisnuo, oči bi mu eksplodirale, sva krv, svježa, crvena bi iscurila, potoci krvavi bi se stvorili u našim dušama
Sjaj i tama bi se spojili
Mi bi postali bića-čudovišta što se čude sama sebi kako su preživjela Ameriku
SPASI ONE KOJI SE BOJE SAMI SEBE
To što tražiš i želiš od mene na trenutke postaje gubljenje vjere
Stvoreni smo kao Njegovi svjedoci, ispunjenje Njegove želje za slobodom i ljepotom
Križevi sada krase vratove, zidove, crkve, trgove, raskrižja
Zato ću se prije predstaviti svojim imenom
Lažnim imenom, LUCIFER
Voziti cestom 66
Živjeti kako mogu
I biti dio Njegove vjere bez raznih oblika i duhovnih obnova
Rodio sam se kao postojana osoba, a ne u službi nekoga koga niti ne osjećam ni ne poznam
Predstavit ću se imenom svojim
I živjeti onako kako mogu i umijem
Stvarno i realno
U ZAMCI
Uhvaćen u zamku kao mačak u vreći ne predaje se, trga se, želi osjetiti da nešto vrijedi
Da život nije samo noć i ponekad prošlost u kojoj je bio junak cijeloga svijeta
NI SUZU NEĆU PUSTITI
Kuda ide ovo Sunce što mi daje snage da se borim sa demonima i maglom što mi skriva put prema zelenim ravnicama i vinogradima punim duhana
i uzdaha moje djeve
U tami sam tražio znak koji vodi kroz mladost i alkohol da joj dotaknem usne
Sve ove godine što sam uz tebe tako slatke su mi
Milijuni mostova nestalo bi i rijeka odnijela bi ih da nisu tu, pored mene, za ruku me držiš, ne daš da odlutam, da izgubim bitku koju vodim zimi i u snijegu do grla, kada je već bili odlučeno da moram izgubiti
Ni suzu neću pustiti, vjerujem ti u tamnoj mrkloj noći kada zvijeri se trgaju za moje srce, žele mi ga oteti i odnijeti na vrh planine, u grotlo Zla, crvenom Oku što me stalno prati, stvara eho u mojim koracima i pjesmama u budućnost i prošlost zapisane
TIRANIN IZ PROŠLOSTI
U oceanu traže ljepotu magije i života koji im trenutno bježi pred očima
Valovi što nose natprosječnost ideala i stvaraju glazbu koja može izmijeniti svijet, ponekad ukrasti riječ ili dvije, ali stvoriti svijet Postaju glasovi koji se trebaju reći ali nema razloga za njihovim ushićenjem
Nakon dana u kamenolomu Demoni se igraju vatrom i priželjkuju oluju koja će zavesti čovječanstvo i uvući u mrežu spletki, klaunovskih maski i straha od sudruga u rovu
Vjera u Boga je vodilja u budućnost, ali taj se ideal iskrivljuje, ubijaju se ljudske emocije, dave osobe koje su imale svjetonazore da se uništi tiranin
Ratovi se vode jer se jedni boje zaustaviti krvoproliće, drugi ne vjeruju u Zlo
A More baca svoje vale po obali, donosi miris soli i prošlosti dok su još samo dinosauri gazili i razbijali magiju večeri
HIMMLER
Vojnici smo bili i biti ćemo, pijesak nam je dom, mjesec putokaz za dalje, ponekad se osjećamo kao pustinjski tigrovi koji ne trebaju vode i hrane, već krv, samo krv nam je u mislima, ruše se brane, ruše se ideali i nazori kada si u pustinji i osjetiš poziv krvi, sve postaje daleka prošlost kada si sa puškom u ruci i ideš prema neprijatelju
HODAJUĆI MRTVACI
Sklopi oči
Reci noći moraš spavati
Sekundu ili vječnost
Svejedno je, ako se možeš odmoriti
Uzeli su nam pravila po kojima smo živjeli, mrtvima smo prinosili darove, svi smo mi sada pijuni na šahovskoj ploči
Plamen crveni izgara, borimo se iako znamo da smo već rat izgubili
I SADA KADA NAS JE ŽIVOT SRUŠIO, POSLAO NAM ZVIJERI U OBLIKU PSIHOPATA I NJIHOVIH VJERNIH HODAJUĆIH PASA, POSTAJEMO ŽIVI MRTVACI KOJIMA SE POIGRAVAJU
Prvo su nam uzeli dom i voljene, mladost i prošlost, majku i oca, pa dušu i um, sada nam daju karte po kojim moramo igrati
Ma ne ide to više tako
Umrijeti ne možemo, više
Osjeti ljubav i ljepotu više ne možemo
Sada ćemo se i mi boriti kao vojnici tame
Sa dugim noktima i krvavim zubima
Slijedi propast, ali ne samo naša već i vaša da vam jebo ja prikaze i utvare u čega ste nas pretvorili
TUGA I SUZE
Sve što sada osjećam stane u košaru tuge, misao jedna mi je dovoljna da Sunca nema i uzdaha na planini Vječnosti
Kao hladno vrijeme sa mnom se poigrava sudba, suze koje teku nestaju u dodiru sa mojim tijelom
KRVOPROLIĆE
Kao da se sprema propast koja nije bila zaslužena
Ne žele otići, postati prošlost
Služe se puškama i novcem
Kažu: i mi smo bili dole, znamo kako izgleda put u Pakao
Stvaraju nam cirkus
Popeli su se na vrh katedrale i gađaju po prolaznicima
A Bog Svemoćni im se smije
Tisuću ideja, tisuću laži
Da mogu potkrijepiti bar i jednu
Pobiti ih sve
Već će do Raja stići oni što su se za domovinu borili i što ju vole
RUKE, RIJEKA I MUNJA
Znaš li ti što ćeš vidjeti kada sklopiš oči i utoneš u mutnu vodu što je sprala ruke krvave i genocidne u spektrumu jednog rata
Kreni prema vratima što se otvaraju samo dušama što su živjele u prošlosti a sadašnjost nose u krvi i priželjkuju trenutak zadovoljstva i mira na obali rijeke što je svjedok i krivac, Sudac onih što se ne okreću za opojnim ljudima i njihovim idealima
Vrijeme je krenulo unatrag
Ponovo se traži iskonska energija i vjera u prirodu, u stvari što su nekada odavale sjaj
Vjenčanje je ruke i noge, nokti se boje, postat će srebrno-crveni, nitko im više neće znati namjenu
Ne pokušavaj biti iznad ostalih, dolazi kočija sa zlatom puna tiranije i mržnje koja gazi
zelenu travu
prije nego što munja zabljesne
OŽILJCI PO TIJELU
Ako su oni postali utjeha svijeta utopit ću dušu u čaši piva
Tijelo ću si spaliti cigaretama
Ostat će samo ožiljci, veliki , po cijelom tijelu
Jer stvarnost dobiva liniju bijelog praha i čekanje, samo iščekivanje prolaznosti vremena
A vrijeme stoji, Sunce stoji, Zemlja se okreće
Moj tijelo u mrak,
crnu tminu kreće
Čeka oči da se priviknu
na jutro i maglu
što mi kradu put pod nogama
Putokaz u smjeru Istok, Sunce zalazi a ja ga tražim, komadiće slobode, spokoja u danima bezidejnosti, i nevještog korištenja sna
MOJ GRAD I MALI PATULJAK
Sve ove godine plovim po rijeci kojoj imena i smjer ne znam, prijatelji, većina su promijenili narječje i naličje, možda sam se ja otuđio, postao stranac u svome gradu, mjestu gdje sam rado vidio i bio viđen
Za ljubav sam njenu mali patuljak koji podilazi pod nestvarne divove i njihove loše priče
Volim ju od trena moje vjernosti, slobode prema ljubavi
I trenutak ju želim imati samo za sebe, u divljini, među kaktusima i zmijama otrovnicama, među Indijancima starosjediocima i crnim mustanzima
I trenutak ju želim ljubiti i ne misliti na kaos i nemir, prikaze i duše koje požele da nas sruše
A grad moga djetinjstva je tu, korak do mene, sve ispijene boce piva i nesane noći
Grad šapuće sa vjetrom,
spaja komadiće izgubljenosti
jer život i smrt su jedno
ako poželiš živjeti lijepo
i umrijeti noću
POKIDANE ILUZIJE I SNOVI LUĐAKA
Ludost i strast
Maske koje se boje klauna
Crkva u kojoj nastaje manijakalna depresija
Raja se otima
da se oslobodi grijeha
Svi žele biti pročišćeni,
spremni za Raj
U stvari oni samo žele pobjeći od realnosti, ove stvarnosti koja nadilazi i maštu Samog Boga
Boje su multinacionalne
Crvena, žuta, crna i bijela
Svaka daje smisao
jednog krajolika
Svaki zavičaj daje novoga boga
Sve su to pokidane iluzije
Bog je jedan a izričaja milijun
Gitara je jedna a sviranja bezbroj
Pogledaj me sada i reci je li moja duša iskvarena, da li sijem propast i dajem otrov umjesto lijeka, da li potičem brata da se bori protiv brata
Pokidane iluzije, građevine koje odaju da svijet je šarena lopta za napucavanje, tko ima više snage i jači udarac on je pobjednik
Pokidani snovi što se poigravaju sa ljudima izgubljenim među žutim zidovima, ogradama bez vrata i ključa
Daju rješenje
opstanka svijeta
Energija Sunca nas hrani,
miri sa sudbom
A atentatori samo kvare već i onako iskvarene duše
NEPRIJATELJ MOJE DUŠE
Neprijatelj moje duše napada me, želi povesti sa sobom
Ja se ne dam, ne želim sa njim
Vežem svoje kosti za bove na uzavrelom moru, kosu i stomak uklanjam da me ne prepozna
Postajem tajni agent svoga tijela
Hranim se Suncem,
pijem samo vodu
Neprijatelj moje duše otvara vrata pakla i lucidnosti, šapće mi, zove me
U pustinji gdje je kaos univerzuma odigrava se rat između asasina i Napoleona
Ja hodam po ogoljelim Piramidama, tražim njene pjesme, njene snove, njene predivne nebeske oči
Osjećam; neprijatelj moje duše traži me, želi da umrem, da postanem duh, njegov sluga
Sve što sam ikada tražio od Boga, jedinog, pravog Boga je njena topla ruka, usne crvene i komadić mira kada je misao odlutala daleko u Svemir, gdje se spajaju prošlost i iluzija
SVIJET I ŽENA
Vrač u mojoj duši oprašta se sa pismima i razglednicama, sa oblacima i vatrom, čezne za slobodom koju su mu oteli
ideali nekih čudnih, loše postavljenih ljudi
Hoću li ikada biti isti, ići putovima kojima sam želio
Želim promjene, želim biti u prirodi bez straha od zvijeri da će mi pojesti srce i ukrasti ljubav
Dobra i loša vremena želim sa njom dijeliti, jer to je dio života, protoka dana i išćekivanja
Novih godina
Vrač što mi sjedi u kutu oka gleda na svijet kao na zapostavljenu ženu, što ju više guraš, tjeraš od sebe to i ona postaje opakija, pravi mali anđeo što traži svoga malog plavo-okog đavla
SUPERMEN BEZ SAŽALJENJA
Zadovoljštinu što mi pruža san kada postajem Supermen
oslobađa mi moć letenja, stvaranja djela koja postaju ono što ja i jesam, sjaj u oku mlade dame, lucidan ali željan moje ljubavi, iskonskog bijesa prema kradljivcima srca i ubojicama drveća i cvijeća
Ustanite svi umjetnici koji nemate sažaljenja
prema onima
što sliku smatraju
gubitkom vremena
a knjigu uzaludnim štivom
LJUBAV U DUŠI I MIRIS RUŽE
Nebo zna koliko te volim, cvijeće zna koliko si mi srcu draga
Za tebe dišem, noću hodam mračnim putovima kao vojnik sudnjeg dana
Sve što sam ikada želio laganim koracima se približava
Moje misli su toliko čiste prema tebi da uz mene uvijek možeš biti i ako pomisliš; dolazi smak svijeta, i ako pomisliš ovo je svijet zgubidana i utvara
Ja sam od onih što nosi ljubav u duši i osjeti miris ruže zimi i kada snijeg i vračevi se izmiješaju u loptu vatrenu i zakotrljaju niz planinu prema našem domu
STABLO MASLINE
Stojim na vrhu planine i skočit ću u ponor što pokazuje put prema oblacima, i ako umrem i ako nestanem, postanem tek komadić iskre u životu nekog djeteta
Učinit ću to ponovo i ponovo
Onoliko puta koliko treba dok ne postanem dovoljno dobar da mogu usnuti nju uz stablo masline i zaživim u njenoj životnoj priči
|
