Smisao Života

četvrtak, 25.01.2018.

TKO SAM JA? - 3. dio (finale)

„Ne kažnjavamo druge zato što su zli, nego zato što nam njihov izbor nije po volji kad biraju ono što smeta čoporu. Moral nije nešto zadano ili vječno – to je skup pravila za blagostanje čopora. A oni koji nisu u stanju poštovati ta pravila i postupati u skladu s tim obrascem to nikada i neće biti u stanju jer je sloboda izbora samo iluzija.“ Iz romana „Sin“, Jo Nesbo

Recimo da spalim svoj rodni list, domovnicu, osobnu iskaznicu, vozačku dozvolu, putovnicu, zdravstvenu iskaznicu, karticu tekućeg računa, i sve druge dokumente u kojima pišu moji podaci, moje ime, adresa, OIB itd., odnosno u kojima kakti piše tko sam „ja“... Recimo da se mogu odreći svih tih podataka kao svog identiteta, da ne želim više da me vode pod bilo kakvim imenom, da ne želim da me vode pod nikakvim brojevima i slično... Kakav bi mi tada život bio u današnjem društvu?... Ne bih imao više nikakva prava, ne bih više bio ljudsko biće, jer nemam identiteta, jer nemam broja, jer nemam kod koji dokazuje da sam pripadnik određenog čopora i da kao takav imam sva prava koja proizlaze iz pripadnosti tom čoporu... Nema veze što sam tu, što postojim, što me se može vidjeti i opipati... Unatoč tome ja sam ipak nevidljiv, ipak ne postojim, jer nemam kod... Međutim, zakoni čopora će me prisiljavati da uzmem kod, da ga nosim jer se to mora, tu nema kompromisa, ne mogu biti čovjek ako nemam kod, a ako ću ipak ustrajati na tome da ne želim kod, morat će me se otkloniti iz čopora radi „blagostanja“ istog, strpati u ludnicu ili u zatvor, ili me možda ipak pustiti da lutam bez koda i snalazim se kako znam i umijem... Možda ću prosjačiti da preživim, a možda ću i krasti, jer legalan posao neću moći naći, do novca, hrane i stana neću moći doći na legalan način... Na kraju će me ipak morati strpati u ludnicu ili u zatvor, radi „blagostanja“ čopora...

Rođenjem postajemo i pripadnici određenog čopora... Naime, čopor je naziv koji smo dali zajednicama nekih sisavaca, a kako i mi pripadamo sisavcima koristiti ću ovaj naziv i za zajednicu naše vrste, iako smo mi svojim čoporima dali drugačije nazive (poput roda, plemena, naroda i nacije), jer se ipak ne smatramo životinjama već najrazvijenijom vrstom na ovoj planeti koja je kakti nadišla animalnu egzistenciju... No, pojam čopora najslikovitije odražava našu težnju za životom u zajednici, odnosno želju za pripadanjem zajednici... Radi se zapravo o instinktu čopora koji je prisutan kod mnogih vrsta sisavaca, pa tako i kod čovjeka... Čovjek je bio i ostao čoporativno biće... Udruživanje u čopore kod sisavaca, pa tako i kod čovjeka, ima za svrhu olakšavanje života, učinkovitije skupljanje plodova i lov, te lakša obrana od napadača, iliti zajedno smo jači :)... Ljudi su najprije stvarali zajednice po krvnom srodstvu – rodove, a zajednicu više rodova nazivamo pleme... U rodovsko-plemenskoj organizaciji ljudi su živjeli desecima tisuća godina kao lovci-skupljači...

Ono nadilaženje animalne egzistencije koje spomenuh očituje se u samosvijesti čovjeka, a čija je neizbježna nuspojava religioznost, odnosno mitologija... Temeljna karakteristika plemenske mitologije lovaca-skupljača bilo je poštivanje prirode, odnosno svega u prirodi... Priroda im je pružala sve potrebno za život i bila je puna čuda i magije i u njoj su prebivali duhovi njihovih predaka... Priroda je najjednostavnije rečeno bila njihov bog... Nije im padalo na pamet pokušavati utjecati na datost prirode, jer je ta datost bila sveta... Do jednog trenutka... Nitko nikada neće saznati koji je čopor prvi digao ruku na prirodu i počeo obrađivati zemlju i krčiti šume, te od lovačko-skupljačko-nomadskog načina života prešao na sjedilački... No, to se dogodilo... Ali za tako nešto bilo je potrebno promijeniti mitologiju... Uvjerenje da je priroda sveta sprečavalo nas je da mijenjamo dotadašnji način života... Netko je morao doći na ideju da je čovjek stvoren da gospodari prirodom i tako stvoriti mit kojim će se opravdati novi način života... Za takav način života je pak trebalo uložiti puno više energije, puno više radnih sati, ali se pritom stvorio i višak hrane...

Što činiti s viškom hrane?... Da bi se riješio taj problem mit o čovjeku kao gospodaru prirode je trebalo nadograditi pa se stvara dodatni mit kako su samo neki ljudi stvoreni da upravljaju s tim viškom hrane, a time i sa sudbinama drugih ljudi, odnosno da neki imaju isključivo pravo biti vlasnici zemlje i svega što je na toj zemlji... Tako nestaje plemenska jednakost u dostupnosti hrani i stvara se podijeljeno društvo gospodara i podanika... Promijenjena mitologija mijenja društvene odnose... Prvi puta se pojavljuju fenomeni bogatstva i siromaštva... Stvaraju se klase, staleži, kaste... Svi ljudi više nisu jednaki pred licem prirode, jer priroda više nije naš bog, naša svetinja, a mi više nismo tu da bi služili njoj, već ona nama... Stare religije koje su se temeljile na animizmu i totemizmu, te na kultu božice majke, zamjenjuju se kultovima novih božanstava... Ta nova božanstva stvaraju čovjeka na svoju sliku i određuju mu da vlada zemljom... Ti bogovi postaju antropomorfizirane spodobe okupljene u svom božanskom panteonu gdje je glavno božanstvo uvijek muškog spola ili roda, ovisi kako se dotični osjeća ... Novo podijeljeno društvo temelji se na patrijarhatu... Muškarac je vlasnik zemlje i gospodar... U nekim kulturama gospodari su i doslovce bogovi, poput staroegipatskih faraona, a svećenici tih novih kultova su ključni u održavanju podijeljenog društva, jer oni jedini poznaju volju bogova...

Mit o vlasništvu nad zemljom i svega što je na zemlji neminovno sa sobom povlači širenje područja eksploatacije... Čopori (koji su sada podaničke zajednice onih kojima su bogovi dali vlast) se povećavaju i proširuju svoj teritorij osvajajući područja drugih čopora i asimilirajući ih... Odnosno, da bi se stvorio nacionalni čopor neminovno je pokoravanje i asimiliranje raznih etničkih čopora od strane jednog dominantnog čopora... Nastaju politički konstrukti zvani narodi i nacije... A pripadnici čopora (etnije, naroda, nacije) identificiraju se na temelju zajedničke kulturne baštine, zajedničkog jezika i povijesti, odnosno zajedničkih mitova o podrijetlu... Religija je naravno, također dio identiteta čopora, vrlo bitan dio ako ne i temelj identiteta... Naime, upravo je samosvijest kao sposobnost da vlastite afekcije svodimo na njihovu ideju, odnosno da se uzdignemo iznad tjelesnih datosti i kroz spoznaju te ideje istodobno sami sebe spoznamo kao duševno biće, osnova na kojoj gradimo mitove pomoću kojih pokušavamo spoznati sebe i svijet, a religioznost, odnosno mitologija „prirodnih“ religija animizma i totemizma bila je svojevrstan temelj cjelokupnog identiteta pripadnika lovačko-skupljačkih čopora, a time i morala...

Kako se mijenja mitologija, mijenja se i moral... Nove religije, dakle proglašavaju čovjeka gospodarem zemlje i svega na toj zemlji uključujući i druge ljude, a porobljavanje time postaje temelj funkcioniranja zajednice i kao takvo moralno, a tako je do današnjeg dana... Nema više poštivanja prirode, doživljavanja prirode kao naše majke, naš identitet više nije vezan uz prirodu, proglasili smo se odvojenim od te prirode, ona više nije naš bog, mi smo sada njezin... U tom novom društvu kod je obavezan ("Ona (Zvijer) postiže da svima - malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo, i da nitko ne može kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina. (Otk,13, 16-17)." ), a kao takav za sobom povlači prihvaćanje poštivanja pravila koja omogućuju funkcioniranje takvog podijeljenog društva, odnosno vlasti čovjeka nad prirodom, kao i vlasti čovjeka nad čovjekom radi ostvarivanja što većeg profita onih koji su sebe proglasili gospodarima... „A oni koji nisu u stanju poštovati ta pravila i postupati u skladu s tim obrascem to nikada i neće biti u stanju jer je sloboda izbora samo iluzija.“... Ti novi identiteti koji su vezani uz kod služe isključivo kako bi se ljude podijelilo na različite čopore i subčopore (etničke, nacionalne, vjerske, socijalne itd...) radi učinkovitijeg ostvarivanja vlasti nad njima, iliti podijeli pa vladaj...

Da ne bi ispalo da se religija bavi samo porobljavanjem ljudi trebao bih spomenuti jednu od njenih temeljnih svrha, ili barem onu koja bi to trebala biti – da nudi ontološke odgovore na pitanje „tko smo?“... I daleko od toga da ih ne nudi, no mnogi takvi odgovori se pretvaraju u dogme koje na kraju opet služe održavanju sustava temeljenog na porobljavanju... A kada religija postaje sredstvo porobljavanja javlja se i skepticizam prema istini koju proglašavaju vjerski autoriteti, javlja se zdravorazumska sumnja u odgovore koje logički um ne može tako lako probaviti, odnosno kao posljedice te sumnje razvijaju se skepticizam, ateizam i agnosticizam... Svaka religija pak proglašava svoju istinu koja je neupitna i kao takva jedina prava istina, te se time isključuju sve druge istine, ipak je samo jedna istina ... No, što čovjek uistinu zna o istini?... Subjektivno zna sve o istini, pa čak i ako tvrdi da nema istine, jer je to njegova istina ... Odnosno, nekakvu istinu svatko od nas prihvaća kao svoju istinu i vjeruje da je to ta jedina prava istina... Nema smisla da nabrajam svakojake istine koje na tržištu nude razne religijie i filozofije, pa ću stoga spomenuti samo svoju istinu ...

Moderan iliti civiliziran čovjek osjeća odvojenost od ostatka svijeta (od prirode), promatra sebe i svijet (sebe i prirodu), a ne sebe u svijetu (sebe u prirodi) i svijet u sebi (prirodu u sebi)... I kao takav se osjeća izgubljeno, ne zna gdje pripada, ne zna odgovor na pitanje „tko sam ja?“, te stoga osjeća snažnu potrebu za stvaranjem vlastitog identiteta, za pronalaženjem okvira orijentacije i cilja koji će njegovom životu dati smisao... S obzirom na to da ne znamo tko smo, prisiljeni smo stvarati vlastiti identitet, a u tome nam pomaže ego, odnosno to je njegova svrha – da nam osigura osjećaj vlastitog identiteta... Odnosno, u nedostatku znanja o vlastitom sebstvu uskače ego koji nas uvjerava da je on zbiljski „ja“ i mi to prihvaćamo jer nam se na taj način nudi osjećaj identiteta koji nam nedostaje... Ali, da bi se ego potvrdio kao naše „ja“ on taj identitet mora izmisliti, stvoriti ga umjetno koristeći maštu i s njim se poistovjetiti, odnosno mora pretvoriti laž u istinu – ustvrditi kako sam ja nešto što nisam, kako sam ja skup etiketa, a koje su kao takve dio koda određenog čopora...

U svojoj nesposobnosti otkrivanja istine o tome tko smo, poistovjećujemo se sa svojim lažnim identitetima i tako stvaramo istinu pretvarajući laž u istinu, govoreći kako su ove ili one riječi istina – da sam ja Hrvat, katolik, bijelac itd., i ako te riječi pretvaram u svoj istinski identitet (ako ih ne doživljavam kao ono što one stvarno jesu – etikete), u ime obrane te „istine“ u stanju sam oduzimati slobodu i život drugima... Ali riječi su samo riječi i ako ih pretvaramo u istinu, u dogmu, u doktrinu, uzimamo sebi za pravo reći: „Mi smo u pravu, a oni griješe!“, i time smo stvorili najopasnije uvjerenje koje je proizašlo iz našeg uma – kako smo mi u pravu!... U ime tog uvjerenja kako smo mi u pravu, a drugi u krivu, činili smo najteže zločine i činimo ih i dalje... U ime tog uvjerenja uzimamo sebi za pravo suditi onima koji „griješe“... Uvjerivši sebe kako isključivo mi posjedujemo istinu dovodimo se do točke ludila u kojoj sebi uzimamo za pravo u ime „istine“ eliminirati neprijatelje koji tu „istinu“ ugrožavaju... Ono što nam je potrebno jest svjesnost o tome kako naši identiteti nisu istina već samo čoporativne maske koje se mijenjaju ovisno o predstavi... Potrebna nam je svjesnost o tome da mi nismo ni kod, ni etikete, niti odjeća koju nosimo, kako je kod samo kod, kako su etikete samo etikete, kako je odjeća samo odjeća... I kako ni ove riječi nisu istina, već samo riječi... Jer, istinu o tome tko smo nije moguće artikulirati, ona je neizreciva, sve što kažemo o tome tko smo je samo konstrukt našeg neznajućeg uma... I kad me netko pita: „Tko si ti?“, odgovaram samo: „Ja jesam!“, što također nije artikuliranje istine o tome tko sam, već samo maksimalno minimaliziranje konstrukta mojeg „ja“, a koji se kao takav temelji samo na jednom osjećaju – onom da postojim, jer me svi ostali identiteti koje na to nadograđujem samo još više udaljavaju od istine o kojoj ne znam ništa ... I to je moja istina, ali zbog nje ne smatram da sam „u pravu“, niti da mi je ta istina životno važna, odnosno da može biti „ugrožena“ na bilo koji način te da je trebam braniti životom ili je ne daj bože nametati drugima, ili oduzimati slobodu i život drugima zato što je njihova istina drugačija...

četvrtak, 11.01.2018.

TKO SAM JA? - 2. dio

Hijra


Nakon rođenja u definiranju našeg „ja“ prvo na scenu stupa određivanje spola... Na osnovi genitalija određuje se je li dijete muškog ili ženskog spola... Problem koji se javlja kod određivanja spola nastaje ako se dijete rodi s nedefiniranim genitalijama, odnosno kao interseksualac, jer se unatoč tome određuje muški ili ženski spol, a ako se mozak djeteta kasnije razvije k suprotnom spolu od definiranog dijete može postati transseksualno... Međutim, i kada su genitalije definirane kao muške ili ženske može se dogoditi da spolni razvoj mozga nije u skladu s kromosomskim i gonadnim spolom, pa osoba također može postati transseksualna jer osjeća da je zarobljena u tijelu suprotnog spola... Neki znanstvenici (poput prof. Swaaba) predlažu da se djetetu ne određuje spol pri rođenju već da se takva odluka odgodi na 4 do 6 godina života dok se ne vidi u kojem će se smjeru razviti mozak djeteta...

Određivanje spola kao biološke karakteristike za sobom povlači i određivanje rodnog identiteta, odnosno određivanje društvenih (rodnih) uloga na osnovi spolne podjele na muškarce i žene... No, svi ljudi se ne osjećaju sukladno spolu koji im je određen (transrodne osobe), pa su tako diskriminirani u smislu iskazivanja rodnog identiteta... Ali, nisu svugdje diskriminirani... Facebook je npr. u svojim postavkama uveo mogućnost da osobe mogu izabrati između više od 50 rodova te tako definirati svoj rodni identitet kako im odgovara... Kod nas je tema transrodnosti još uvijek najblaže rečeno kontroverzna, i iako se svrstavamo u tzv. zapadnjačku civilizaciju koja je orijentirana na prihvaćanje različitosti i poštivanje ljudskih prava transfobija je uveliko prisutna... Međutim, u nekim kulturama transrodne osobe uživaju poštovanje i poseban status u društvu(npr. „two spirit“ osobe u starosjedilačkim narodima u Americi, ili „hijre“u južnoj Aziji)...

Uglavnom, i spolni i rodni identitet su konstrukti našeg uma s kojima definiramo svoj osjećaj koji je nositelj te vrste identiteta... I to je u redu dok god ti konstrukti nisu društveno zadani (kroz spol koji se dijeli samo u dvije kategorije ili kroz rodne uloge koje se nameću na osnovi zadane spolne bipolarnosti), odnosno dok god se priznaje pravo na individualni konstrukt u izražavanju vlastitog identiteta... Međutim, to pravo na izražavanje individualnog konstrukta još se uvijek nije dovoljno afirmiralo u društvu, naročito ne kod nas... Njemačka je u službene dokumente uvela i treći spol za interseksualne osobe, odnosno za osobe koje u biološkim (kromosomskim) karakteristikama nisu ni muškarci ni žene, u Indiji postoji mogućnost da građani na glasačkim listićima osim muškog i ženskog spola izaberu i kategoriju „ostali“, u Nepalu je treći spol uveden u sve osobne dokumente, u Bangladešu i Pakistanu priznaje se pravo na treći spol „hijrama“ itd., iako je to tek mali korak k općem društvenom prihvaćanju individualnog konstrukta spolnog i rodnog identiteta...

Sljedeća kategorija definiranja našeg „ja“ koju ću spomenuti u ovom postu je seksualna orijentacija koja nam omogućuje da se definiramo kao heteroseksualci, homoseksualci, biseksualci itd... Naš odnos prema određenoj seksualnoj orijentaciji također je uvelike određen društvenim normama, odnosno normama (ne)kulture u kojoj živimo... Pa je tako u našem društvu stigma abnormalnosti, pa čak i krimena, stavljana na sve orijentacije koje nisu heteroseksualne (takav je slučaj i kod stigmatiziranja transrodnih i transseksualnih osoba koje ne ulaze u kategoriju muškog i ženskog spola, kao abnormalnih)... Stanje se mijena, međutim još će puno vremena proći dok pravo na normalnost ne bude priznato svima bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju ili na spolni i rodni identitet... Ako uvažavamo druge kao normalna ljudska bića bez obzira na to što su po vjeri ili nacionalnosti (iako ni to uvijek nije bio slučaj, a i danas neki od nas smatraju da su ljudi zato što su druge vjere ili nacije manje vrijedni), zašto ne možemo prihvatiti i ljude drugačije seksualne orijentacije ili drugačijeg spolnog i rodnog identiteta kao normalne?... Zato što nije prirodno roditi se kao interseksualac ili kao homoseksualac?... Zar priroda može stvoriti nešto neprirodno?... I otkuda nam uopće ta ideja da znamo što je prirodno, a što neprirodno, tko smo mi da sudimo?...

Za kraj ovog posta donosim dio govora koji je papa Pio XIII. (lik iz serije „Mladi papa“) sanjao da ga drži vjernicima okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu: „Što smo još zaboravili? Zaboravili smo masturbirati! Upotrebljavati kontracepciju! Ići na pobačaj, slaviti gay brakove! Omogućiti svećenicima da se vole, pa i žene! Zaboravili smo da možemo odlučiti umrijeti ako preziremo život. Zaboravili smo na seks koji nije samo radi začeća. Bez grižnje savjesti! Rastavljati se, dopustiti opaticama da vode misu. Raditi djecu na sve načine koji su poznati ili će biti poznati znanosti. Ukratko, djeco draga, ne samo da smo se zaboravili igrati, nego smo i zaboravili biti sretni. Samo je jedan put prema sreći. Taj se put zove sloboda.“

Nastavlja se...

četvrtak, 04.01.2018.

TKO SAM JA? - 1. dio

Ili je možda bolje pitati: tko ili što je kontrukcija zvana „ja“?... Od kada postoji čovjek postavlja pitanja tko je, odakle dolazi, zašto je tu, koji su svrha i smisao njegovog života?... Neću ni pokušavati dati odgovore na sva ova pitanja, jer to ne bi imalo smisla ... Pokušati ću ukratko prikazati kakve odgovore na ova pitanja dajemo sami sebi, odnosno kakve odgovore konstruiramo... Ispravak netočnog navoda: pokušati ću prikazati neke od odgovora koje dajemo samo na jedno pitanje - tko smo?... Ipak sam u naslovu postavio samo jedno pitanje ...

Recimo da smo nekako došli do konsenzusa kako pripadamo istoj biološkoj vrsti i dali smo si ime – ljudi... A primijetili smo i da smo znatno različiti od drugih vrsta na ovom planetu, te se smatramo najinteligentijom i najrazvijenijom vrstom, ali i o tome bi se dalo raspravljati ... Uglavnom, da bismo počeli s davanjem odgovora na pitanje tko smo, trebali bi krenuti od početka, a samim time postavljamo novo pitanje – gdje je početak, odnosno kada počinje naš život?... U odgovoru na to pitanje pak nismo postigli konsenzus...

Naime, znanost i različite religije daju i različite odgovore... U znanosti prevladava stav da život ljudskog bića počinje rođenjem, ne tvrdi se da embrij i fetus nisu živi već da su kao takvi potencijali za razvoj čovjeka, ako nije tako ispravite me... Religijska su pak shvaćanja uistinu raznovrsna, međutim većina se religija (ako ne i sve) slažu u jednom – da je za život ljudskog bića potrebna duša koja dolazi od boga...Tako se u židovskoj religiji smatra da duša (nefesh) ulazi u dijete prilikom rođenja, tek kad glava izađe iz maternice, pa židovski zakon Halacha ne zabranjuje pobačaj...

Kršćanstvo je svoje stavove o početku života čovjeka mijenjalo tijekom povijesti... Najduže se zadržala ideja da život ljudskog bića počinje od 5. mjeseca trudnoće kada duša ulazi u plod, a to je uvjerenje preuzeto od Aristotela... U islamu se također smatra da život počinje u 5. mjesecu trudnoće... Katolička crkva je tek odnedavno promijenila takav stav i zaključila da život ljudskog bića ipak počinje od začeća... U nekim istočnjačkim religijama (hinduizam) koje život doživljavaju kao ciklus reinkarnacija smatra se kako duša ulazi u maternicu kroz muško sjeme, znači da je duša već spremna za reinkarnaciju u spermiju ... Uvaženi blogeri koji su upoznati s istočnjačkim religijama mogli bi nam to bolje pojasniti, i mene ispraviti ako sam nešto krivo napisao, te odgovoriti na pitanje kako se duša reinkarnira u vrstu koja se ne razmnožava spolnim putem, ili recimo kod kloniranja gdje se ne upotrebljava muško sjeme? ...

Upravo kod tog pitanja kada počinje ljudski život lome se koplja u vezi priznavanja prava na pobačaj... Ako je embrij, kao što veli znanost, samo potencijal za život koji se može razviti u više smjerova ili se ne razviti uopće onda pobačaj nije etički problem... A ako je, kao što vele neke religije, embrij nositelj ljudske duše koju je udahnuo bog sa svrhom da se rodi onda pobačaj predstavlja etički problem, jer tko smo mi da onemogućimo toj duši da se rodi kao novo ljudsko biće?... Kad gledamo tako ispada da su tu etičku dilemu (što se religija tiče) najbolje riješili u judaizmu, duša u tijelo ulazi tek u trenutku rođenja i time je sve riješeno, ili analogijski rečeno - jaje nije pile, pile je tek kad se izlegne iz jajeta, odnosno razbiti jaje nije isto kao i zaklati pile...

No, u trenutku kada se rodimo više nema tog prijepora je li naš život počeo ili ne, prihvaćeni smo kao novo ljudsko biće - rođeno, a ne stvoreno ... Ali, tada se otvaraju i novi prijepori u vezi našeg identiteta, odnosno našeg „ja“... O njima u idućem postu...

Nastavak slijedi...