Smisao Života

petak, 16.02.2018.

Ljubav (ne) postoji

...danas ću kopipejstat ...


ŽELIO BIH VAM ISPRIPOVIJEDITI STARODREVNU PRIPOVIJEST O ČOVJEKU KOJI NIJE VJEROVAO U LJUBAV.

Bio je to običan čovjek, nalik vama i meni, ali zbog svoga načina razmišljanja bio je osobit: mislio je da ljubav ne postoji. Naravno, mnogo je toga iskusio pokušavajući pronaći ljubav i promatrao je ljude oko sebe. Velik dio svoga života proveo je u potrazi za ljubavlju, otkrivajući da ona ne postoji.

Piše: Don Miguel Ruiz

Kamo god išao, običavao je govoriti ljudima da ljubav nije ništa drugo nego pjesnička izmišljotina, pa i religijska izmišljotina kojom svećenici pokušavaju upravljati slabim ljudskim umom i navesti ih da vjeruju. Govorio je da ljubav nije stvarna i da zbog toga ni jedno ljudsko biće nikada ne može pronaći ljubav, iako može tragati za njom.

Taj čovjek bio je vrlo inteligentan i vrlo uvjerljiv. Pročitao je mnogo knjiga, pohađao je najbolja sveučilišta i postao priznati znanstvenik. Mogao je održati govor na bilo kojemu javnom mjestu, ispred skupine bilo kakvih ljudi, a njegova logika bijaše vrlo snažna. Govorio je da je ljubav kao droga; daje vam osjećaj uznositosti, ali stvara i snažnu potrebu. Govorio je da čovjek može postati jako ovisan o ljubavi, ali što se dogodi kad ljubav ne dobijete u dostatnoj količini?

Upravo kao i u slučaju droge, svaki dan potrebne su vam stanovite količine. Običavao je govoriti da je najveći dio odnosa između ljubavnika nalik odnosu između ovisnika o drogi i onoga tko mu donosi drogu. Onaj čija je potreba veća nalik je ovisniku; onaj čija je potreba manja nalik je prodavaču droge. Onaj s manjom potrebom jest onaj koji upravlja cijelim odnosom. Tu dinamiku lako je uočiti, jer u svakome odnosu obično postoji onaj koji više voli i onaj koji voli manje, koji jednostavno iskorištava prednosti koje mu daje ljubav njegova partnera. Možete uočiti način na koji manipuliraju jedno drugim, njihove postupke i reakcije, koji uvelike nalikuju postupcima i reakcijama ovisnika i prodavača droge.

Ovisnik, onaj čija je potreba veća, živi u neprestanu strahu od toga da možda neće moći dobiti sljedeću količinu ljubavi odnosno droge. Ovisnik razmišlja ovako: »Sto ću učiniti ako me ona napusti?« Zbog toga straha ovisnik je jako posesivan. »To je moje!« Ovisnik postaje ljubomoran i počinje zahtijevati, a sve u strahu da neće dobiti sljedeću količinu droge. Onom osobom kojoj je droga potrebna prodavač droge može upravljati i manipulirati tako što će joj davati veće ili manje količine. Onaj čija je potreba veća predaje se potpuno i učinit će sve što može da ga ne napusti onaj drugi.

Čovjek je svima objašnjavao da ljubav ne postoji. »Ono što ljudi nazivaju ‘ljubavlju’ samo je odnos straha koji se temelji na manipulaciji. Gdje je tu poštovanje? Gdje je tu ljubav za koju oboje tvrde da postoji? Nema nikakve ljubavi. Mladi parovi pred Bogom, pred svojim obiteljima i prijateljima daju mnogo obećanja jedno drugome: da će zauvijek živjeti zajedno, da će se voljeti i poštovati, da će si pomagati i u dobru i u zlu. Obećavaju da će voljeti i poštovati jedno drugo i daju sve više i više obećanja. Zapanjuje to što oni uistinu i vjeruju u ta obećanja. Ali nakon vjenčanja tjedan dana, mjesec dana poslije, nakon nekoliko mjeseci – vidite da nisu održali ni jedno obećanje.

Umjesto ljubavi vlada rat za prevlast, da bi se vidjelo tko će kime upravljati. Tko će biti prodavač, a tko ovisnik? Nekoliko mjeseci nakon vjenčanja uvidjet ćete da je poštovanje na koje su se zaklinjali nestalo. Pojavili su se odbojnost i emocionalni otrov, oni vrijeđaju jedno drugo, i taj otrov raste i raste, sve dok jednoga dana ne shvate da niti ne znaju kad je prestala ljubav. Ostat će zajedno jer se plaše biti sami, plaše se mišljenja i prosudba drugih ljudi, a isto tako plaše se i svojih vlastitih prosudaba i mišljenja. Ali gdje je tu ljubav?«

Taj čovjek tvrdio je da je upoznao mnogo starijih parova koji su zajedno živjeli trideset, četrdeset, pedeset godina, a koji su bili jako ponosni na to što su proživjeti zajedno tako mnogo godina. Ali slušao ih je kako govore o svome odnosu, a ovako su govorili: »Uspjeli smo preživjeti u braku«.

To znači da se jedno od njih predalo drugome; ona je u određenom trenutku odustala i odlučila prekinuti patnju. Onaj čija je volja snažnija, a potreba manja, pobijedio je u tome ratu, ali gdje je tu onaj plamen što ga nazivaju ljubavlju? Jedno prema drugome postupaju kao prema svome vlasništvu: »Ona je moja«. »On je moj.«

Tako je čovjek neprestano govorio o svim razlozima zbog kojih je vjerovao da ljubav ne postoji; govorio je: »Ja sam kroz sve to već prošao. Više nikomu neću dopustiti da u ime ljubavi manipulira mojim mislima i da nadzire moj život«.

Njegovi argumenti bili su sasvim logični, pa su njegove riječi uvjerile mnoge ljude. Ljubav ne postoji.

Jednoga dana šetao je parkom, a na klupi je sjedila prekrasna žena i plakala. Kad je vidio da plače, obuzela ga je znatiželja. Sjeo je pokraj nje i upitao je može li joj pomoći. Upitao ju je zašto plače. Možete zamisliti njegovo iznenađenje kad mu je rekla da plače zbog toga što ljubav ne postoji. Rekao je:

»To je neobično – žena koja vjeruje da ljubav ne postoji!« Naravno, želio je više doznati o njoj.

»Zašto kažeš da ljubav ne postoji?« upitao je.

»Duga je to pripovijest«, odvratila je. »Udala sam se kad sam bila sasvim mlada, prepuna ljubavi i iluzija i nade da ću s tim čovjekom podijeliti svoj život. Zakleli smo se jedno drugomu na vjernost, da ćemo se poštovati i osnovali smo obitelj. Ali uskoro se sve promijenilo. Bila sam odana supruga koja se brinula o svojoj djeci i domu. Moj suprug nastavio je napredovati u karijeri, a uspjeh i položaj izvan doma bili su mu važniji od obitelji. Više me nije poštivao, a i ja sam izgubila svoje poštovanje prema njemu. Ranjavali smo jedno drugo; u jednom trenutku otkrila sam da ga ne volim i da ni on ne voli mene.

Ali djeci je bio potreban otac, i to je bila moja izlika da ostanem i da dam sve od sebe kako bih ga podupirala. Sada su djeca odrasla i otišla su svojim putem. Više nemam nikakve izlike da ostanem s njim. Nema poštovanja, nema blagosti. Znam da kad bih čak i pronašla koga drugoga, sve bi bilo isto, jer ljubav ne postoji. Nema smisla tragati za nečim što ne postoji. Zbog toga plačem«.

Budući da ju je sasvim dobro razumio, zagrlio ju je i rekao: »U pravu si; ljubav ne postoji. Mi tragamo za ljubavlju, otvaramo svoje srce i postajemo ranjivi, a pronalazimo samo sebičnost. To nas boli čak i kad mislimo da neće boljeti. Nije važno koliko mnogo odnosa imamo; uvijek se događa isto. Zašto bismo uopće i tragali za ljubavlju?«

Bili su vrlo slični, pa su uskoro postali jako dobri prijatelji. Bio je to prekrasan odnos. Poštovali su jedno drugo i nikada se jedno prema drugome nisu odnosili s prezirom. U svemu što su zajedno radili bili su sretni. Nije bilo nikakve zavisti ni ljubomore, nije bilo pokušaja nadziranja ni posesivnosti. Taj se odnos neprestano razvijao. Voljeli su biti zajedno, jer kad su bili zajedno, dobro su se osjećali. Kad nisu bili zajedno, nedostajali su jedno drugomu.

Jednoga dana, dok je muškarac boravio izvan gradu, na pamet mu je pala sasvim čudnovata misao. Razmišljao je: »Hm, možda je to što osjećam za nju ljubav. Ali toliko se razlikuje od svega onoga što sam osjećao do sada. Nije to ono što opisuju pjesnici, nije to ono što tvrdi religija, jer ja nisam odgovoran za nju. Ništa joj ne oduzimam; nemam potrebu da se brine za mene; nemam je potrebu kriviti za svoje teškoće, a nemam ni potrebu govoriti joj o njima.

Zajedno nam je jako dobro. Uživamo jedno u drugome. Poštujem njezin način razmišljanja, kao i njezine osjećaje. Ona me ne dovodi u neugodne situacije, uopće me ne zamara. Nisam ljubomoran na nju da se druži s drugim ljudima; ne zavidim joj kad ima uspjeha. Možda ljubav zapravo i postoji, ali to nije ono što svi misle da ljubav jest«.

Jedva je čekao da se vrati kući i razgovara s njom, Da joj ispripovijedi svoje čudnovate misli. Čim je progovorio, rekla je: »Točno znam o čemu govoriš. I meni je slična zamisao pala na um, ali nisam ti je željela povjeriti jer znam da ne vjeruješ u ljubav. Možda ljubav uistinu i postoji, ali to nije ono što smo mislili da jest«.

Odlučili su postati ljubavnici i živjeti zajedno, a čudno je to da se ništa nije promijenilo. I dalje su poštovali jedno drugo, podupirali su se, a ljubav je rasla sve više i više. Njihova srca pjevala su pjesmu ljubavi čak i zbog najjednostavnijih stvari, jer su bili jako sretni.

Srce toga čovjeka bilo je toliko prepuno ljubavi koju je osjećao, da se jedne noći dogodilo čudo. Promatrao je zvijezde i pronašao najljepšu zvijezdu, a njegova ljubav bila je velika toliko da se zvijezda počela spuštati s neba i uskoro se našla u njegovoj ruci. Tada se dogodilo drugo čudo – njegova duša stopila se s tom zvijezdom. Bio je beskrajno sretan i jedva je dočekao da se susretne sa ženom i spusti joj zvijezdu u ruke, da bi joj dokazao svoju ljubav. Tek što je spustio zvijezdu u njezine ruke, ona je osjetila tračak sumnje. Ta ljubav bila je jako neodoljiva, ali u tome trenutku zvijezda je skliznula iz njezinih ruku i razbila se u milijun komadića.

Sada jedan stari čovjek hoda svijetom zaklinjući se da ljubav ne postoji. A jedna prekrasna starica u svome domu čeka muškarca, tugujući za rajem što ga je nekada držala u rukama, ali ga je ispustila zbog jednoga jedinog trenutka sumnje. To je pripovijest o čovjeku koji nije vjerovao u ljubav.

Tko je pogriješio? Želite li pogađati što je pošlo po zlu? Pogriješio je muškarac misleći da ženi može predati svoju sreću. Zvijezda je bila njegova sreća, a on je pogriješio stavljajući je u njezine ruke. Sreća nikada ne dolazi izvana. On je bio sretan jer je iz njega izvirala ljubav; ona je bila sretna jer je iz nje izvirala ljubav.

Ali tek što ju je on učinio odgovornom za svoju sreću, ona je razbila zvijezdu, jer nije mogla biti odgovorna za njegovu sreću.
Koliko god ga žena voljela, nikada ga nije mogla usrećiti, jer nikada nije mogla spoznati što se krije u njegovoj glavi. Nije mogla znati što on očekuje, jer nije poznavala njegove snove.

Ako uzmete svoju sreću i stavite je u nečije ruke, ona će se razbiti prije ili poslije. Ako svoju sreću pružite komu drugomu, ta je osoba uvijek može odnijeti. Ako sreća može doći samo iz vaše nutrine, a posljedica toga je vaša ljubav, to znači da ste vi odgovorni za svoju sreću. Mi nikada nikoga ne možemo učiniti odgovornim za našu sreću, ali kada se u crkvi obavlja vjenčanje, tada se najprije izmijene prsteni. Mi stavljamo svoju zvijezdu u ruke one druge osobe očekujući da će nas ona usrećiti i da ćemo mi usrećiti nju. Bez obzira na to koliko voljeli nekoga, nikada nećete biti onakvi kakvima vas želi ta druga osoba.

To je pogreška koju najveći dio ljudi učini odmah na početku. Svoju sreću temeljimo na svome partneru, na taj način ne možemo uspjeti. Dajemo mnoštvo obećanja koja ne možemo održati, i time sebe predodređujemo za neuspjeh.

Izvor

nedjelja, 11.02.2018.

Ne ubij!

...kaže jedna od deset božjih zapovijedi iz čuvena Mojsijeva dekaloga, a koja je kao takva jedan od glavnih temelja morala u kulturama judeo-kršćansko-islamske tradicije... Život je, naime svet, ali samo ljudski... Ipak je čovjeku dana sva vlast na Zemlji, odnosno sva druga bića su tu da bi služila čovjeku ... Međutim, ova zapovijed „Ne ubij!“ nije izričita, odnosno ne odnosi se na sve situacije u kojima čovjek ubija drugog čovjeka, ili možda ipak jest izričita?... Naime, većina pismoznanaca, odnosno poznavatelja božje volje tvrdi da ta zapovijed nije izričita, ta kako bi obrana vlastitog života mogla biti grijeh, ili ubijanje „zločestih“ po zapovijedi božjoj?...

Tako i Mojsije svojim primjerom pokazuje da se ubiti smije i kada to bog zapovijedi, dapače, tada se mora ubiti jer je veći grijeh neposlušnost prema bogu... Pa tako Mojsije izvršavajući božju zapovijed naređuje da se pobiju svi koji su se klanjali zlatnom teletu i time udara temelj opravdanosti ubijanja po božjoj zapovijedi... Dakle, ubojstvo je dozvoljeno u slučaju nužne obrane ili krajnje nužde, te kada to bog zahtijeva kako bi bili kažnjeni oni koji su se ogriješili o božje zakone, jer bog neke ljude koristi kao svoje oruđe za izvršavanje pravde... Mislim da ne treba objašnjavati kako je takvo uvjerenje (da su neki ljudi oruđe u rukama božjim za kažnavanje grešnih) bilo, jest i bit će temelj zla koje je tisućljećima donosilo, donosi i donosit će smrt milijunima...

Međutim, što ako je zapovijed „Ne ubij!“ izričita, ili bolje rečeno, što ako tu zapovijed doživljavamo kao izričitu?... Zamislite svijet u kojem ljudi tu zapovijed doživljavaju kao izričitu, nedvosmislenu... Jesmo li uopće takvo nešto u stanju zamisliti?... Najvjerojatnije jesmo, jer u našoj mašti sve je moguće... Zamislite, dakle svijet u kojem svaki čovjek doživljava svoj život kao i život drugog čovjeka kao nešto uistinu sveto i ne pada mu na pamet da na bilo koji način taj život ugrozi... No, odmah po zamišljanju takvog savršenog svijeta dajemo mu etiketu utopije, nečeg što može postojati samo u našoj mašti... I uistinu, kada promatramo svijet u kojem živimo, kada promatramo kako se čovjek ponaša tijekom cijele poznate povijesti ne možemo ni doći do drugačijeg zaključka nego da čovjek zbog svoje prirode (ili tko zna čega) nije sposoban stvoriti svijet u kojem će vladati mir, u kojem će zapovijed „Ne ubij!“ biti shvaćena izričito, bezuvjetno...

No, među nama se ponekad pojavljuju neki ljudi koji tu zapovijed doživljavaju izričito, i ne pada im na pamet da bi digli ruku na drugog čovjeka, čak ni u slučaju da obrane vlastiti život... Takve ljude često doživljavamo kao čudake, čak i nerazumne... Ne govorim o ljudima koji su u situaciji u kojoj se ne mogu braniti ili pobjeći pa se moraju prepustiti napadu, već o ljudima koji bi se našli u određenoj situaciji u kojoj ne bi mogli pobjeći ali bi se mogli obraniti, međutim to ne čine jer ne žele nauditi drugom čovjeku... Ove potonje ćemo, dakle proglasiti nerazumnima jer je razumno braniti svoj život ako to možemo... Zašto se ti ljudi onda ponašaju tako nerazumno?... Neki se tako ponašaju zbog vjere, odnosno uvjerenja da je nauditi drugom čovjeku neoprostiv grijeh, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazimo...

Kada se čovjek s takvim uvjerenjem nađe u sustavu koji od njega traži da naudi drugom čovjeku, jer ako to ne učini bit će kažnjen, nađe se i pred iskušenjem svoje vjere, odnosno svojih uvjerenja – hoće li nauditi drugome da bi spasio sebe, ili će se ipak žrtvovati i prihvatiti kaznu te tako ostati dosljedan svojim principima?... Jednog takvog čovjeka nismo proglasili ludim ni nerazumnim, već bogom... Odnosno, mit o njemu nam govori kako je učio da treba okrenuti drugi obraz kada vas napadaju, kako treba na kamen uzvratiti kruhom, te je i sam dao primjer jer se predao bez borbe da ga razapnu, da ga kazne zbog njegovih „zločina“... Naravno, govorim o Kristu koji je dao dijametralno suprotan primjer od Mojsija... Zato Mojsije nije bog, jer se ponašao ljudski ... Naime, nekog tko se ponašao kao Isus Nazarećanin (u mitu o Kristu) možemo jedino proglasiti ludim ili bogom ...

A kako može biti samo jedan Krist, ostali su nedvojbeno osuđeni na ludost, ili najblaže rečeno, na nerazumnost... Tako je bilo i sa Desmondom Dossom, mladim adventistom koji je zapovijed „Ne ubij!“ doživljavao izričito, te kada se prijavio u vojsku tijekom 2. svjetskog rata to je učinio s ciljem da spašava ljudske živote... Naime, htio je biti bolničar na terenu koji pruža pomoć ranjenicima, ali nije htio nositi pušku, i na obuci je odbijao imati pušku, pa je doživljavao maltretiranje i šikaniranje, tukli su ga i omalovažavali proglašavajući ga kukavicom s ciljem da odustane od vojske, ali on nije odustajao, htio je spašavati ljudske živote, a ne ubijati... I na kraju je uspio, dokazao je da je veća hrabrost reći ne sustavu koji te tjera da nosiš pušku i ubijaš, nego reći da i nositi pušku i ubijati... Na otoku Okinawi spasio je 77 ranjenika zahvaljujući svojoj vjeri koja mu je davala snagu za taj pothvat... Jedini je koji je u statusu vojnika koji se pozivao na priziv savjesti dobio najveći američki orden za hrabrost, medalju časti...

Da, gledao sam film „Greben spašenih“... Mel Gibson kao „veliki američki patriot“ i u ovom filmu nije mogao izbjeći svoju težnju za prikazivanjem opravdanosti rata unatoč svoj ljudskoj patnji koju rat donosi, jer rat je ipak nužnost, a ljudska žrtva u „pravednom“ ratu nije uzaludna, tako da osobno smatram kako je ovaj film koji je trebao biti priča o čovjeku koji ide u rat kako bi spašavao ljudske živote ipak kontaminiran tim prikazom „pravednosti“ rata koja je na strani Amerikanaca (kao i uvijek)... Desmond Doss također se smatrao domoljubom i u rat je išao pokazati to svoje domoljublje, ali ne tako što će ubijati, već tako što će spašavati ljudske živote, i ne samo živote Amerikanaca... U filmu je ta vrsta domoljublja koje odbija ubijati najblaže rečeno „izgubljena u prijevodu“, odnosno ta vrsta je prikazana kao nuspojava „pravog“ domoljublja - onog koje ubija...

Domoljublje nije prikazano kao čovjekoljublje, već je čovjekoljublje prikazano kao ublažavanje posljedica „pravog“ domoljublja, kao nešto što ne može pobijediti to „pravo“ domoljublje (niti to smije), već ga može samo malo ublažiti tako da „nužna“ patnja bude što manja, da u „nužnosti“ rata ipak možemo biti i „humani“... Umjesto da poruka glasi: „ako svi odbijamo nositi pušku i ići u rat, poput Desmonda, rata neće biti, a domoljublje bez čovjekoljublja nije domoljublje“... Uglavnom, što na ovom svijetu bude više „luđaka“ poput Desmonda (ne moraju biti adventisti, niti uopće vjernici u bilo kakvog boga, već samo dovoljno „ludi“ da odbijaju ići u rat ubijati) to će ovaj svijet biti bolje mjesto... Za početak ostvarivanja tog boljeg svijeta bilo bi sasvim dovoljno da svi koji se deklariraju kao vjernici božju zapovijed „Ne ubij!“ doživljavaju kao izričitu, tada bi većina bila za mir jer im vjera tako nalaže, a volja većine bi prevladala, ili možda ne bi?...

„Budućnost svijeta su mladi ljudi koji odbijaju vojnu službu.“ Albert Einstein