Smisao Života

utorak, 25.05.2010.

Podrijetlo rata - 1. dio

„Često sam se čudio, ne samo što kršćani, nego jednostavno što ljudi upadaju u takvu ludost da ulažu toliko napora, novaca i hrabrosti za međusobno uništavanje... – može li za nas na ovome svijetu biti nečeg tako dragocjenog što bi nas smjelo dovesti do toga da ratujemo jedni protiv drugih? Rat je tolika nesreća, tolika strahota, da ga, čak pod isprikom savršene pravde, ne može odobriti ni jedan razuman čovjek.“ Erazmo Roterdamski

Vrijeme koje nazivamo poviješću (od pojave pisma, odnosno od stvaranja prvih „civilizacija“) prepuno je ratova... Zapravo, možemo reći da je povijest naše kulture, naše civilizacije, povijest ratovanja... Rat je u našoj kulturi koja se temelji na eksploatacijskim odnosima nužan, jer se područje eksploatacije mora stalno širiti, a osvojeno treba i sačuvati... Kada govorim o području eksploatacije, ne mislim samo na prirodne resurse (obradive površine, rudna bogatstva), već prvenstveno na radnu snagu, na ljude koje treba pokoriti i pretvoriti u podanike, kako bi isti bili izrabljivani, odnosno proizvodili višak koji će eksploatatori akumulirati, te tako zadržavati i povećavati svoju moć... Širenje područja eksploatacije u stvari znači zadovoljavanje neutažive žeđi eksploatatora za stalnim povećavanjem njihove moći... Ratovi se, istina, vode i za tzv. nacionalno oslobođenje, ali se tu nikada ne radi o oslobođenju od eksploatacije, već samo o zamjeni „stranog“ eksploatatora s „domaćim“... Slično je i s nacionalnim revolucijama kojima je cilj zamjena jedne vladajuće klase eksploatatora s drugom...

Jedina takva uspješna revolucija bila je tzv. građanska iliti „buržoaska“ kojom je u Francuskoj vladajuća klasa feudalnih eksploatatora zamijenjena klasom „buržoaskih“ eksploatatora (kapitalista), koja se zatim proširila diljem Europe tijekom i poslije „napoleonskih ratova“... Na „vrijednostima“ koje je ta revolucija iznjedrila danas funkcionira čitav svijet... Ta revolucija donijela je novost protiv koje se feudalizam nije mogao boriti: – eksploatator ima pravo postati svatko tko je za to sposoban, a ne samo onaj koji je to pravo naslijedio plemičkom titulom ili mu je ono kao takvo dano od strane monarha... Naravno, ta revolucija nije se dogodila odjednom već je to bio proces koji je trajao stoljećima, od pojave prvih neovisnih zanatlija i trgovaca koji su s vremenom stvorili klasu kapitalista, te kada je ta klasa postala dovoljno jaka iskoristila je općenarodno nezadovoljstvo u Francuskoj i došla na vlast, rješavajući se tako posljednje prepreke za neograničeno širenje vladavine kapitala – monarhističkog apsolutizma... S druge strane, komunistička revolucija, kojoj je cilj trebao biti eliminiranje klasnog društva, odnosno klasne eksploatacije, nije uspjela, jer taj cilj nije ostvarila... Klasa „proletera“ koja je došla na vlast postala je klasa „državnih kapitalista birokrata“, a u uvjetima državno-birokratske kontrole fijasko socijalističke privrede, koja se ipak temeljila na vladavini kapitala, je bio neminovan, jer je kapitalu potrebno slobodno tržište... I tako je „buržoaska“ revolucija odnijela apsolutnu pobjedu, a kapitalizam je zavladao svijetom...

Rat je, dakle, u našoj kulturi uvijek bio u službi ostvarivanja, održavanja i povećavanja moći eksploatatora, bilo da je taj rat izazvan vjerskom, nacionalnom, rasnom ili nekom drugom mržnjom... Stvaranje neprijatelja protiv kojeg se treba boriti, neprijatelja koji ugrožava naš način života, koji ugrožava opstojnost naših „vrijednosti“, najbolji je način manipulacije kojim se ostvaruje kontrola nad ljudima, a sve kako bi se održavali eksploatacijski društveni odnosi... Ratom su se širila i održavala područja eksploatacije, a tako je i danas... Iako se eksploatacijski odnosi održavaju raznim manipulativnim sredstvima, održavanje stalnog ratnog stanja, odnosno održavanje stalnog straha od potencijalnog neprijatelja je i dalje jedno od glavnih sredstava manipulacije kojim eksploatatori održavaju i povećavaju svoju moć... Danas više nema velike crvene opasnosti, ali je glavna prijetnja u današnje vrijeme terorizam, pa je „rat protiv terorizma“ postao „neophodan“... Stvoren je novi neprijatelj koji ugrožava naše „vrijednosti“ i protiv kojeg treba ići u rat... S obzirom na eksploatacijske odnose u našoj kulturi koji zahtjevaju gotovo stalno „ratno stanje“, potrebita je i stalna grupacija kojoj će isključivi posao biti ratovanje, a rat doslovce postaje umijeće... Održavanje stalne vojske tako postaje neophodno, a vojnicima je potrebito pružiti obrazovanje u umijeću ratovanja, pa se otvaraju škole za profesionalne ubojice (vojne akademije), i naravno, treba osigurati što više oružja i što je moguće ubojitijeg, a o tome koliki se dio novaca iz državnih blagajni troši na održavanje tih strojeva za masovno ubijanje ne treba niti govoriti – sve u cilju zaštite naših života i života naših obitelji, a poradi održavanja mira u svijetu...

Rat nije postojao od kad je čovjeka... Rat se u našoj kulturi razvio kao sredstvo održavanja eksploatacijskih odnosa, a o uzrocima rata u kulturama tzv. primitivnih naroda čija društva su nepodjeljena, u čijim društvima ne postoje eksploatacijski odnosi, pisati ću u idućem postu...

Nastavlja se...

srijeda, 12.05.2010.

Papalagi - 2. dio

“Kada netko kaže “moja glava pripada samo meni i nikome drugom osim meni”, on ispravno kaže i nitko mu to ne bi mogao osporiti. Sve dotle Papalagi (= bijelci) i ja mislimo isto. Ali, kada Papalagi kaže “ova palma je moja”,samo zato što raste ispred njegove kolibe, on to kaže kao da ju je on izmislio. Palma ne pripada nikome. Nikome! To je Božja ruka, koja se pruža k nama iz zemlje. Bog ima mnogo ruku. Svako drvo, svaka vlat trave, more i oblaci koji lebde iznad nas, sve su to njegove ruke. U njima možemo uživati, ali ne i reći: “Ova Božja ruka pripada meni i samo meni.” A Papalagi upravo to govore. U našem jeziku lau znači “moje”, ali i “tvoje”. To je skoro jedno te isto. Ali, u jeziku
Papalagija teško je naći dvije riječi čije se značenje toliko razlikuje, kao što su “moje” i “tvoje”.

Kada bi imali makar malo zdravog razuma, Papalagi bi sigurno shvatili da ništa ne možemo zadržati samo za sebe, da pripada samo nama, jer onda, kada naiđu teška vremena, ne bismo se imali na šta osloniti. Onda bi počeli shvaćati da je Bog svoju kuću napravio ovako velikom jer je htio da u njoj bude dovoljno mjesta i sreće za sve. Ona je dovoljno velika da u njoj svako može naći svoje mjesto pod Suncem, svoj dio sreće, nekoliko palmi i mjesto na koje će moći spustiti svoja stopala. Kako bi Bog ikada mogao zaboraviti na neko svoje dijete? Ipak, mnogi se
grozničavo drže tog malog, tananog dijela zemlje koje je Bog odredio za njih.

Kako su prestali slušati ga i počeli izmišljati svoje zakone, Bog je Papalagima poslao mnoge opasnosti koje ugrožavaju njihovu imovinu. Poslao im je sušu i kišu koje pustoše njihovo “moje”. Poslao im je oluju i vatru. A duboko u njihova srca usadio je i ono najgore, strah. Strah je Papalagijev najveći posjed. Njegov san nikada nije miran, jer stalno mora biti na oprezu, da mu neko po noći ne bi oteo sve ono što je nagomilao tijekom dana. Njegove ruke i osjetila stalno su zauzeti čuvanjem tog blaga. A to blago mu se danju i noću smije u lice, govori mu da je ukradeno od Boga, kudi ga i stalno mu donosi nevolje.

Ali, Bog je za Papalagije smislio i nešto gore od straha. Poslao im je rat između onih koji imaju malo ili nemaju ništa i onih koji imaju mnogo. Ta borba je žestoka i bijesni danju i noću. Ta borba donosi zlo svima i protjeruje svu radost iz života. Oni koji imaju mnogo trebali bi dati onima koji nemaju ništa, ali oni to ne žele. Oni koji nemaju ništa žele dobiti svoj dio, ali ne dobijaju ništa. Često su to oni koji su stigli kasno, kada je sav plijen već bio podijeljen, ili oni koji su bili suviše nespretni da bi ugrabili nešto za sebe. To što svi oni kradu od Boga, nikoga ne zabrinjava.

Braćo! Što biste mislili o onome tko ima veliku kuću, toliko veliku da u nju može stati čitavo samoansko selo, a tko ne bi dopustio putniku da prenoći pod njenim krovom? Što biste mislili o čovjeku koji u ruci drži čitavu granu banana, a neće dati nijednu čovjeku koji pred njim umire od gladi i moli ga za jedan zalogaj? Vidim kako vam se oči pune gnjevom i čujem kako sa vaših usana teku riječi prezira. Znajte onda da se Papalagi tako ponašaju svakog sata, svakog dana.

U vrijeme berbe, palma nam nudi svoje lišće i plodove. Papalagi su poput palme koja za svoje lišće i plodove kaže “sve to je samo moje”. Ljudi ne smiju uzeti nijedan njen plod! Kada bi postojalo takvo drvo, kako bi ono ikada moglo donijeti nove plodove? Zato su palme mudrije od Papalagija”.

Tiavea, samoanski poglavica

subota, 01.05.2010.

Dan robova

Na današnji dan još od davne 1886.g. radnici izlaze na ulice kako bi od svojih robovlasnika zahtjevali bolje uvjete ropstva... Ostaćemo robovi samo nam dajte da radimo i platite nam taj rad i skratite nam radno vrijeme i dajte nam pravo na besplatni topli obrok i dajte nam naknadu za prijevoz i samo nam dajte i mi ćemo ostati robovi... Zapravo, molimo vas da nam dopustite da budemo robovi, jer pobogu, ljubljeni gospodari, kako ćemo živjeti ako nećemo raditi za vas... Nemojte nas baciti na ulicu, molimo vas, možete nas prodati nekome drugome, ali preklinjemo vas, nemojte nas ostaviti... To su zahtjevi kojima robovi na svoj dan (1. svibnja) zasipaju svoje robovlasnike u nadi da će im se ovi smilovati i omogućiti im, prvenstveno da RADE, a onda da za to čak i budu dobro plaćeni, pa možda uspiju dobiti kredit za auto ili stan... Ali eto, nisu baš vremena kada se gospodari smiluju, ipak ih treba razumjeti, u ovo doba „gospodarske krize“ nema se dovoljno da bi se psićima bacale mrvice sa stola, već psiće treba ostaviti na ulici, nek se snalaze, ako budu te sreće možda nalete na nekog gazdu koji će ih uzeti k sebi i dati im koju mrvicu...

U svojim zahtjevima robovi su znali biti toliko uporni pa čak i nasilni, da su im gospodari tijekom zadnjeg stoljeća čak i popuštali, ali samo zato jer su se bojali komunističke revolucije nakon što su boljševici došli na vlast u Rusiji... Komunisti su tako postali najveći neprijatelji kapitalističkih gospodara i bili svugdje proganjani... Međutim, tzv. komunisti u državama u kojima su došli na vlast nisu nikada ostvarili pravedne odnose u društvu, nisu ostvarili komunističku ideju o jednakosti, već su stvorili fašističke, diktatorske države u kojima je vladavina kapitala zadržana, samo što izrabljivači više nisu bili nekadašnji privatni kapitalisti već novi „državni kapitalisti“... Robovima, unatoč svih dosadašnjih iskustava, još uvijek nije jasno da kapitalisti uvijek pobjeđuju, i da njihovi zahtjevi, ovakvi kakvi jesu, upravo i doprinose toj pobjedi... Ako robovi traže pravo na rad, veće plaće, bolje radne uvjete itd., najvjerojatnije će sve to i dobiti, ali ne svi naravno, jer posla ne smije biti za sve, pričuva nezaposlenih uvijek mora postojati... Uglavnom, robovi se boje da će ih gospodar ostaviti, da će postati nepotrebni te da će im tako egzistencija biti ugrožena, i svim se svojim silama prvenstveno bore za svoje pravo da budu robovi; ZA PRAVO NA RAD...

Upravo takav odnos ljudi prema radu, a koji je u društvu nametnut od strane eksploatatora održava eksploatacijski sustav, jer ako su ljudi uvjereni da ne mogu preživjeti drugačije nego da otuđuju svoj rad u korist svog vlasnika, tada će se svim svojim snagama boriti da takve odnose u društvu i zadrže – boriti će se da i dalje robuju jer se drugačije ne može živjeti... A to je ono što naši gospodari i žele, da se borimo za pravo da radimo za njih... Mnogi ljudi ne prihvaćaju takve odnose u društvu i postaju kriminalci, kradu ili prosjače, ali u biti čine isto ono što legalno čine eksploatatori (bankari i ostali tzv. poduzetnici)... Razlika je između ovih kategorija ta što prvi (obični lopovi) kradu prvenstveno da steknu sredstva za život, dok ovi potonji (eksploatatori) kradu kako bi osigurali i održali svoj položaj moći i vlasti nad drugim ljudima... Dok god se ne promijeni odnos robova prema vlastitom radu, u smislu da odbace uvjerenje kako je takav rad nužan, eksploatacijski odnosi će i dalje opstajati, a robovi će i dalje biti izrabljivani (oni koji su sretni da budu robovi), dok će drugi „nesretnici“ koji nemaju posao biti prisiljeni da za život zarađuju ilegalno... U ovo doba tzv. „recesije“ mnogi su robovi ostali bez svog statusa, nemaju više za koga raditi, teško preživljavaju, robovlasnici su im doslovce oduzeli egzistenciju, jer, zar nije smisao življenja raditi kako bi se živjelo?...A sad nemamo za koga više raditi i treba tražiti novog gospodara, a to nije lako, kako je teško u ovom prokletom sustavu preživjeti!...

Kako je čovjek u eksploatacijskom sustavu tretiran kao predmet, odnosno kao roba, eksploatatoru nije bitno kada rob ostane bez svog statusa (zaposlenja), kao što nekim ljudima nije bitno kad iz raznoraznih razloga na ulici ostavljaju životinje za koje se više ne mogu ili ne žele brinuti... Čovjek nije životinja, iako u eksploatacijskom sustavu jest pripitomljen poput životinje, i ako pustite pripitomljenu žvotinju na slobodu ona će se jako teško snaći, možda će uginuti od gladi ili postati žrtva kakvog grabežljivca, ali možda će i preživjeti... Psi lutalice često se organiziraju u čopore i preživljavaju, a mačke su ionako puno nezavisnije od pasa i lakše se snalaze u svojoj okolini... Kada čovjek ostane bez svog statusa roba također može završiti na ulici i često postaje kradljivac ili prosjak, a ako nema krov nad glavom i beskućnik... Međutim, preživljava, ali postaje nepoželjna nuspojava sustava koju se ne tolerira...

Zahtjevanjem i ostvarivanjem našeg prava na ropstvo, kao što sam već rekao, odnosi u društvu se ne mijenjaju i stvarne društvene promjene nema... Ako želimo stvarnu promjenu i uspostavu pravednijih odnosa, mi koji još uvijek imamo status robova trebali bi se solidarizirati s onima koji su ga izgubili, i PRESTATI RADITI... Jedino prestankom rada robova ruši se moć robovlasnika, i stvaraju pretpostavke za uspostavom drugačijih odnosa u kojima se više ne bi dopuštalo ostvarivanje moći pojedinaca nad drugim ljudima... Zato treba prestati raditi, prestati služiti sustavu, otkazati poslušnost u potpunosti kako bi se sustav urušio, odnosno sredstvo održavanja eksploatacijskih odnosa (Država), a time se oduzela moć eksploatatorima, te kao što sam rekao stvorile nove pretpostavke, izgradili novi temelji za stvaranje društvenih odnosa temeljenih na slobodi i solidarnosti bez prisustva instrumenata za ostvarivanje moći i vlasti... Naime, kada ljudi odluče živjeti u slobodi od izrabljivanja, i kada im ta sloboda postane nit vodilja u organizaciji društvene zajednice, nema tog čovjeka koji se može nametnuti kao gospodar dok god se ta nit čuva kao najveća vrijednost u ljudskoj svijesti... Dok god ne odbacimo svoju želju da namećemo volju drugima, kao i želju da prihvaćamo volju drugoga, odnosi u našoj zajednici se neće promijeniti...

Uglavnom, sretan vam današnji praznik, kako god ga doživljavali!