Smisao Života

srijeda, 12.05.2010.

Papalagi - 2. dio

“Kada netko kaže “moja glava pripada samo meni i nikome drugom osim meni”, on ispravno kaže i nitko mu to ne bi mogao osporiti. Sve dotle Papalagi (= bijelci) i ja mislimo isto. Ali, kada Papalagi kaže “ova palma je moja”,samo zato što raste ispred njegove kolibe, on to kaže kao da ju je on izmislio. Palma ne pripada nikome. Nikome! To je Božja ruka, koja se pruža k nama iz zemlje. Bog ima mnogo ruku. Svako drvo, svaka vlat trave, more i oblaci koji lebde iznad nas, sve su to njegove ruke. U njima možemo uživati, ali ne i reći: “Ova Božja ruka pripada meni i samo meni.” A Papalagi upravo to govore. U našem jeziku lau znači “moje”, ali i “tvoje”. To je skoro jedno te isto. Ali, u jeziku
Papalagija teško je naći dvije riječi čije se značenje toliko razlikuje, kao što su “moje” i “tvoje”.

Kada bi imali makar malo zdravog razuma, Papalagi bi sigurno shvatili da ništa ne možemo zadržati samo za sebe, da pripada samo nama, jer onda, kada naiđu teška vremena, ne bismo se imali na šta osloniti. Onda bi počeli shvaćati da je Bog svoju kuću napravio ovako velikom jer je htio da u njoj bude dovoljno mjesta i sreće za sve. Ona je dovoljno velika da u njoj svako može naći svoje mjesto pod Suncem, svoj dio sreće, nekoliko palmi i mjesto na koje će moći spustiti svoja stopala. Kako bi Bog ikada mogao zaboraviti na neko svoje dijete? Ipak, mnogi se
grozničavo drže tog malog, tananog dijela zemlje koje je Bog odredio za njih.

Kako su prestali slušati ga i počeli izmišljati svoje zakone, Bog je Papalagima poslao mnoge opasnosti koje ugrožavaju njihovu imovinu. Poslao im je sušu i kišu koje pustoše njihovo “moje”. Poslao im je oluju i vatru. A duboko u njihova srca usadio je i ono najgore, strah. Strah je Papalagijev najveći posjed. Njegov san nikada nije miran, jer stalno mora biti na oprezu, da mu neko po noći ne bi oteo sve ono što je nagomilao tijekom dana. Njegove ruke i osjetila stalno su zauzeti čuvanjem tog blaga. A to blago mu se danju i noću smije u lice, govori mu da je ukradeno od Boga, kudi ga i stalno mu donosi nevolje.

Ali, Bog je za Papalagije smislio i nešto gore od straha. Poslao im je rat između onih koji imaju malo ili nemaju ništa i onih koji imaju mnogo. Ta borba je žestoka i bijesni danju i noću. Ta borba donosi zlo svima i protjeruje svu radost iz života. Oni koji imaju mnogo trebali bi dati onima koji nemaju ništa, ali oni to ne žele. Oni koji nemaju ništa žele dobiti svoj dio, ali ne dobijaju ništa. Često su to oni koji su stigli kasno, kada je sav plijen već bio podijeljen, ili oni koji su bili suviše nespretni da bi ugrabili nešto za sebe. To što svi oni kradu od Boga, nikoga ne zabrinjava.

Braćo! Što biste mislili o onome tko ima veliku kuću, toliko veliku da u nju može stati čitavo samoansko selo, a tko ne bi dopustio putniku da prenoći pod njenim krovom? Što biste mislili o čovjeku koji u ruci drži čitavu granu banana, a neće dati nijednu čovjeku koji pred njim umire od gladi i moli ga za jedan zalogaj? Vidim kako vam se oči pune gnjevom i čujem kako sa vaših usana teku riječi prezira. Znajte onda da se Papalagi tako ponašaju svakog sata, svakog dana.

U vrijeme berbe, palma nam nudi svoje lišće i plodove. Papalagi su poput palme koja za svoje lišće i plodove kaže “sve to je samo moje”. Ljudi ne smiju uzeti nijedan njen plod! Kada bi postojalo takvo drvo, kako bi ono ikada moglo donijeti nove plodove? Zato su palme mudrije od Papalagija”.

Tiavea, samoanski poglavica