Smisao Života

subota, 19.09.2009.

Kvantna zbrka

«Realnost je ono što smatramo istinitim. Ono što smatramo istinitim jest ono što vjerujemo. Ono što vjerujemo temelji se na našim percepcijama. Ono što percipiramo ovisi o onome što tražimo. Ono što tražimo ovisi o onome što mislimo. Ono što mislimo ovisi o onome što percipiramo. Ono što percipiramo determinira ono što vjerujemo. Ono što vjerujemo je naša realnost.»
Gary Zukov

Pa si ti misli... Kvantna je teorija fascinantna stvarčica... Naročito za mene kao laika... Međutim, iako nisam fizičar, niti matematičar, dopustit ću si pisati o toj temi, što i nije neki problem s obzirom na dostupnost literature koja obrađuje tu tematiku... Kvantnu teoriju je teško objasniti ne zato što je komplicirana, već zato što mi nismo u stanju pronaći prave riječi kojima možemo objasniti kvantne fenomene... Što to kvantna teorija nama lijepoga zbori?... Veli ona kako objektivnost ne postoji jer mi nismo promatrači već sudionici svih događaja... Mi se ne možemo maknuti u stranu i promatrati, dio smo prirode i aktivno utječemo na ishod svih situacija...

Naime, kvantni pogled na svijet uči nas da smo mi kreatori svoje realnosti.... Ta ideja koja govori kako mi utječemo na ishod svih situacija podrazumijeva da svaki fenomen postoji kao niz mogućih ishoda, a čija se vjerojatnost može predviđati... U trenutku kada mi izvršimo promatranje određenog fenomena, jedan od tih mogućih ishoda se izdvoji i manifestira se kao naša realnost, a koja je posljedica naših težnji i namjera pri opažanju... Ovdje se teorija razdvaja na tri «grane»: - 1. jedna od mogućnosti se aktualizira, ostale nestaju; 2. sve se mogućnosti aktualiziraju, ali u različitim svjetovima koji koegzistiraju s našim; 3. pojedine se mogućnosti međusobno isključuju, ja ne mogu u isto vrijeme krenuti u dva smjera, pa se Svemir dijeli na dva dijela, stvaraju se dva izdanja mene koji su odvojeni i nisu svjesni jedan drugoga, i te realnosti zauvijek ostaju odvojene (ova tvrdnja poistovjećuje se sa teorijom o tzv. paralelnim svjetovima koji čine narav hologramskog Svemira)....

Ono na što kvantna teorija u svojoj krajnosti upućuje jest JEDNOST... Od Bellovog teorema koji kazuje kako su svi dijelovi Svemira povezani na najdubljoj, temeljnoj razini, fizika doslovce postaje proučavanje strukture svijesti, svijesti na razini atoma, svijesti na razini elementarnih čestica koje se svjesno povezuju tvoreći našu realnost... Strukture naše svijesti koja kao takva ispada tvorac i održavatelj svega postojanja... Naša svijest je tvorac svega... Svijest percepcijom stvara materiju, stvara našu realnost, događaje koje percipiramo u relativitetu, uključujući i svoje vlastito postojanje koje je perceptivno iskustvo relativiteta (poput poznatog eksperimenta s elektronom koji ne postoji kao čestica ako ga ne promatramo, ako ga svijest percepcijom ne doživljava kao česticu)...

Postojanje je svijest koja sebe doživljava percepcijom kroz materiju, a kao materija se spoznaje kroz svijest... Da skratim, u relativitetu mi smo samo perceptivno odvojeni entiteti od kojih svatko ima svoju individualnu svijest, ali smo svi zajedno dio kolektivne svijesti (svega postojanja), kao što su kapi dio oceana, ali to ne znaju, kao niti mi... Tako naše misli utječu individualno i kolektivno na sve događaje u našim životima.... SAMI KREIRAMO SVOJU REALNOST... Mi smo dio svega i sve je dio nas, mi smo priroda koja promatra samu sebe kako bi se spoznala, kako bi znala da postoji, postojali smo oduvijek i postojati ćemo uvijek... Mi (kao i sve ostalo, Svemir) smo apsolut (Bog) koji se spoznaje u relativitetu, i obratno...

Potonja dva pasusa odraz su mojeg shvaćanja kvantne teorije, ali i smisla našeg postojanja u relativitetu, iliti SMISLA ŽIVOTA... Ovdje smo da iskusimo POSTOJANJE, da iskusimo život i smrt, patnju i sreću, ljubav i mržnju, plač i smijeh, da iskusimo ono što ŽELIMO, jer uvijek činimo ono što želimo, individualno ili kolektivno.... U relativitetu živimo uvjetovano, a apsolut kao suprotnost trebao bi biti bezuvjetan... Onaj most koji nas iz ovog relativiteta povezuje s apsolutnim nazivamo na razne načine: - prosvjetljenje, nirvana, uskrsnuće itd..., ali to je samo put ka prihvaćanju istine koja kaže: ZA ŽIVOT NIJE POTREBAN RAZLOG...
Završiti ću s mudrošću koja kaže: - oni koji se žele razvijati i napredovati moraju umrijeti svakog dana, kako bi se slijedećeg dana ponovo rodili, ne nazivajući novi dan imenom prethodnog...

P.S. Molim vas da mi ne zamjerite što su moji zaključci u vezi kvantne teorije isključivi (kao da postoje zaključci koji to nisu) i što sam u ovom postu u biti htio povezati znanost sa duhovnošću, jer kao što veli prof. G.F. Chew: « Naša sadašnja borba možda je samo najava potpuno novog oblika ljudskog intelektualnog nastojanja, koje ne samo da će biti izvan fizike, već se neće niti zvati «znanstveno» .».

subota, 12.09.2009.

Zahvalnost

«Samostan je postajao tijesan i bila je potrebna veća zgrada, pa je trgovac napisao ček
na milijun dolara i stavio ga pred Majstora, koji ga je podigao i rekao, “Vrlo dobro.
Prihvatiću ga.”
Trgovac je bio nezadovoljan. Bila je to velika svota novca, a Majstor mu se nije ni
zahvalio.
“Tu ima milijun dolara”, rekao je.
“Da. Primijetio sam.”
“Iako sam ja imućan čovjek, milijun dolara je mnogo novca.”
“Hoćete li da vam se zahvalim za to?”
“Trebali biste.”
“Zašto? Davatelj bi trebao biti zahvalan”, reče Majstor.»

Jednominutna besmislica, A.de Mello


Očekivanje zahvalnosti... Zašto očekujemo zahvalnost zbog svojih «dobrih djela»?... Osjećamo se lijepo kada nam netko zahvaljuje, smatramo se vrijednijim, učinili smo nešto uzvišeno... To je samo jedna od mnogih zamki ega pomoću kojih ego s nama gospodari... Ego nam govori kako bi onaj kome smo nešto dali trebao izraziti svoju zahvalnost, jer smo mi za njega učinili nešto dobro, pomogli smo mu, i on je dužan zahvaliti se, te stoga od njega očekujemo zahvalnost, a ako je ne dobijemo razočaramo se ili čak naljutimo... Čemu očekivati zahvalnost?...Zar dobra djela činimo iz razloga da bi primili zahvalnost?... Zar ja davanjem nisam ostvario što sam htio, zašto onda očekivati zahvalnost?... Ako nam netko zahvali, dobro, ali ako ne, opet dobro, mi smo već dobili što smo htjeli – dali smo... Međutim, većina ljudi robuje svom egu i uistinu smatraju da su činom dobra zaslužili zahvalnost stoga što su učinili uzvišen čin hvale vrijedan – ja sam vrijedniji jer sam nekome pomogao, učinio dobro...

«Od svih vrlina najteže je postići poniznost; ništa ne umire teže od želje za dobrim mišljenjem o sebi.» T.S. Eliot

Već sam pisao o tome kako čovjek sve što čini, čini isključivo iz sebičnosti...
Sve što činimo, činimo kako bi zadovoljili svoje potrebe i ostvarili svoje želje, i na taj način sve što činimo, činimo iz sebičnosti... Kada želim nekome pomoći to činim da zadovoljim svoju potrebu, odnosno želju za pomaganjem, jer takvi čini meni donose ispunjenje, takav čin meni donosi dobre osjećaje, odnosno izbjegavam loše osjećaje... Nemojte me krivo shvatiti, takva je sebičnost jako dobra, čak štoviše, izuzetno poželjna jer odražava najveću vrlinu koju čovjek posjeduje – solidarnost... Ali ipak je i ta solidarnost, ljubav prema bližnjem, odraz naše sebičnosti, zadovoljavanja naših potreba i ostvarivanja naših želja... Tako da ja u samom činu davanja primam ono što sam htio – ostvarivanje svoje želje da dajem... Dobio sam što sam htio – dao sam... I zato bih ja trebao biti zahvalan što sam dao, što mi je bilo omogućeno da ostvarim svoju želju, ja bih trebao zahvaliti onome tko mi je dopustio da mu dajem...

Ovim postom nisam htio reći kako ljudi ne bi trebali jedni drugima zahvaljivati, već samo da ne trebamo očekivati zahvalnost, jer nemamo zašto... Sjetimo se što odgovaramo kada nam netko kaže «hvala»: - «nema na čemu», jer uistinu nema...

utorak, 01.09.2009.

Fenomen Boga

«Ljudske teologije su ludi pokušaji čovječanstva da objasni ludog nepostojećeg Boga. A lude teologije dobijaju smisao jedino ako prihvatimo Boga koji nema smisla.»
N.D.Walsch

Ne volim pisati o pojmu i liku Boga, ali eto, potaknut nekim komentarima odlučio sam razjasniti svoj stav o istom... Zašto je lik Boga današnjih ljudskih teologija lud i besmislen?... Zato što i njegov tvorac Čovjek pati od ludila... Kako onda Bog može biti drugačiji?... U početku su ljudi stvorili jednostavnog Boga, koji je bio prauzrok svega, vladar na nebu i zemlji, koji nije imao svećenike i hramove, međutim ljudi su ga se zasitili, postao im je dosadan i na kraju je isčeznuo, a ljudi su počeli komplicirati stvar stvarajući raznorazne bogove uz koje su se pojavili i svećenici (koji su sebi uzeli za pravo da tumače Božju volju), izgrađeni su hramovi (kako bi bogovi mogli u njima obitavati), a «Božja riječ» je zapisana postavši tako zakon nad zakonima... Kako su se mijenjali ljudi, mijenjao se i Bog...

Lik Boga koji danas živi u našim teologijama (judeo-kršćansko-islamske tradicije) sebičan je, opsjednut egom, Bog koji traži pažnju, poštovanje i ljubav, a kada ne dobije što želi postaje osvetoljubiv, ljubomoran u svojoj ljubavi i okrutan u svojoj ljutnji ( poput svog tvorca Čovjeka, ne pada jabuka daleko od stabla)... Upravo je takav lik Boga omogućio Čovjeku da stvori kulturu nasilja u kojoj se proglasio gospodarem ( u ime Boga, naravno)... Ta ludost oca Čovjeka i sina Boga najbolje se očituje u fenomenu grijeha... Čovjek je izrodivši Boga objasnio svijet Božjom voljom – sve što se događa Božja je volja – a grijeh je definiran kao protivljenje Božjoj volji... Na taj način stvoren je paradoks nad paradoksima, besmislica nad besmislicama, ludost nad ludostima, a sve kako bi luđak (Čovjek) željan moći postao gospodar svega...

Zašto je to paradoks i besmislica, velite?... Ako je sve što se događa Božja volja, kako onda protivljenje Božjoj volji (grijeh) može postojati?... Čovjek u usta svog sina Boga stavlja sljedeći odgovor:- «Čovjek je stvoren sa slobodnom voljom, prema tome ima izbor, može se suprotstavljati Božjoj volji i tako počiniti grijeh.»... Hm, zanimljivo... Ali, zar nije Božja volja da čovjek ima slobodnu volju?... Ako je Božja volja da čovjek ima slobodnu volju, kako onda bilo koje činjenje ili nečinjenje po toj slobodnoj volji može biti protivno Božjoj volji, kad je ta slobodna volja Božja volja?... Ako nas je Bog stvorio sa slobodnom voljom, zašto bi nas pobogu osuđivao ako djelujemo s tom istom slobodnom voljom?... Dan nam je izbor, ali možemo li mi uistinu imati slobodan izbor ako znamo da ćemo patiti zbog toga što nismo izabrali ono što Bog želi?...

A što to Bog želi?...Tko će nam to objasniti?... Tko će nas prosvijetliti što je Božja volja?... Tko će nam reći što smijemo, a što ne smijemo činiti?...Vidite li sada kako je stvaranje takvog Boga doprinijelo izgradnji kulture nasilja, kulture vladavine čovjeka nad čovjekom?... Danas su doduše teolozi odustali od tumačenja Boga koji kažnjava, već se kazna pretvara u posljedicu, čovjek sam sebe kažnjava svojim protivljenjem Božjoj volji, sam stvara svoj pakao, ali se time paradoks ne umanjuje, već dapače, samo dodatno nadograđuje... Jer, zar Bog nije savršen, svemoguć, sveznajuć i sveprisutan, pa kako da onda bilo što da se događa može biti izvan njegove volje, izvan njegove želje, izvan njegove prisutnosti, izvan njegovog znanja?...

Definirajući Boga, govoreći što on jest, ili što on nije, stvaramo lik koji je isključivo produkt našeg uma, plod naše mašte i kao takav nema nikakve veze sa stvarnošću... I teisti i ateisti u svojim tvrdnjama o postojanju odnosno nepostojanju Boga nemaju pojma o čemu pričaju (iako su, naravno, uvjereni da imaju)... Tko može izreći neizrecivo?... Ja sam u ovom postu pisao o liku Boga kojeg je stvorio čovjek, nisam govorio o Apsolutu, o Tajni, o Istini (jer je to ono što je neizrecivo)... Prihvaćam postojanje apsoluta jer živim u relativitetu, i logika mi nalaže da relativitet ne može opstojati bez apsoluta, kao što tama ne može opstojati bez svjetla, odnosno, ništa ne može opstojati bez svoje suprotnosti, jer ne bi moglo biti spoznato ( ne mogu znati što je crno, ako ne znam što je bijelo, i obratno)...

Ali taj apsolut sam ja isto kao što sam i relativitet... Samo što trenutno doživljavam jedno od ta dva iskustva – ono relativno... To je onako kako ja tumačim Isusovu poruku, mi smo svi «bogovi», utjelovljeni «bogovi» kao što je bio i on, kao što je svaki čovjek, kao što je to i kamen, zrno pijeska, kap vode, ameba u oceanu ili zvijezde u svemirskom prostranstvu... Sve što postoji u relativnom svijetu odraz je apsoluta... Apsolutno se ne može spoznati bez relativnosti, i obratno... I mi možemo otkriti svoju bit jedino ako spoznamo apsolut koji se nalazi u nama, jer smo i mi u njemu... Ljudi upotrebljavaju riječ Bog kako bi opisali taj apsolut, a ja sam u ovom postu pokušao opisati kako je pokušajem definiranja tog apsoluta stvoren lik Boga koji je besmislen i nepostojuć...

Ponavljam, apsolut je u relativitetu neizreciv... Onaj tko ga spozna to drugima ne može opisati, može pokušati (kao što su pokušali mnogi duhovni učitelji), ali spoznaja je osobno iskustvo, uostalom kao i sve u životu... Spoznaja je znanje, a vjera je utjeha u neznanju... U znanju, vjera je suvišna... Svemir je savršena kreacija, svijet u kojem mi živimo je savršen, mi smo savršeni, samo smo u svojoj bolesti, u svojoj ludosti proglasili sebe i svijet u kojem živimo nesavršenim, a time i sami lik Boga koji smo stvorili... Tog Boga smo proglasili nesavršenim i u njegovoj kreaciji otkrili greške, pa smo mu uvalili priručnik pod nazivom Sveto Pismo kako bi ispravili te pogreške, kojih naravno nema... Mi se ne moramo mijenjati, niti to ne možemo, naša bit je uvijek ista, samo se trebamo izliječiti od bolesti našeg uma, od naših mišljenja, njih trebamo mijenjati... Mi smo u svojoj biti savršeni i bezgrešni kao i naš stvoritelj – zar bi mogli biti drugačiji?...

«Najveći grijeh je grijeh osobe koja druge ljude vidi kao grešnike."
A.de Mello