Smisao Života

utorak, 01.09.2009.

Fenomen Boga

«Ljudske teologije su ludi pokušaji čovječanstva da objasni ludog nepostojećeg Boga. A lude teologije dobijaju smisao jedino ako prihvatimo Boga koji nema smisla.»
N.D.Walsch

Ne volim pisati o pojmu i liku Boga, ali eto, potaknut nekim komentarima odlučio sam razjasniti svoj stav o istom... Zašto je lik Boga današnjih ljudskih teologija lud i besmislen?... Zato što i njegov tvorac Čovjek pati od ludila... Kako onda Bog može biti drugačiji?... U početku su ljudi stvorili jednostavnog Boga, koji je bio prauzrok svega, vladar na nebu i zemlji, koji nije imao svećenike i hramove, međutim ljudi su ga se zasitili, postao im je dosadan i na kraju je isčeznuo, a ljudi su počeli komplicirati stvar stvarajući raznorazne bogove uz koje su se pojavili i svećenici (koji su sebi uzeli za pravo da tumače Božju volju), izgrađeni su hramovi (kako bi bogovi mogli u njima obitavati), a «Božja riječ» je zapisana postavši tako zakon nad zakonima... Kako su se mijenjali ljudi, mijenjao se i Bog...

Lik Boga koji danas živi u našim teologijama (judeo-kršćansko-islamske tradicije) sebičan je, opsjednut egom, Bog koji traži pažnju, poštovanje i ljubav, a kada ne dobije što želi postaje osvetoljubiv, ljubomoran u svojoj ljubavi i okrutan u svojoj ljutnji ( poput svog tvorca Čovjeka, ne pada jabuka daleko od stabla)... Upravo je takav lik Boga omogućio Čovjeku da stvori kulturu nasilja u kojoj se proglasio gospodarem ( u ime Boga, naravno)... Ta ludost oca Čovjeka i sina Boga najbolje se očituje u fenomenu grijeha... Čovjek je izrodivši Boga objasnio svijet Božjom voljom – sve što se događa Božja je volja – a grijeh je definiran kao protivljenje Božjoj volji... Na taj način stvoren je paradoks nad paradoksima, besmislica nad besmislicama, ludost nad ludostima, a sve kako bi luđak (Čovjek) željan moći postao gospodar svega...

Zašto je to paradoks i besmislica, velite?... Ako je sve što se događa Božja volja, kako onda protivljenje Božjoj volji (grijeh) može postojati?... Čovjek u usta svog sina Boga stavlja sljedeći odgovor:- «Čovjek je stvoren sa slobodnom voljom, prema tome ima izbor, može se suprotstavljati Božjoj volji i tako počiniti grijeh.»... Hm, zanimljivo... Ali, zar nije Božja volja da čovjek ima slobodnu volju?... Ako je Božja volja da čovjek ima slobodnu volju, kako onda bilo koje činjenje ili nečinjenje po toj slobodnoj volji može biti protivno Božjoj volji, kad je ta slobodna volja Božja volja?... Ako nas je Bog stvorio sa slobodnom voljom, zašto bi nas pobogu osuđivao ako djelujemo s tom istom slobodnom voljom?... Dan nam je izbor, ali možemo li mi uistinu imati slobodan izbor ako znamo da ćemo patiti zbog toga što nismo izabrali ono što Bog želi?...

A što to Bog želi?...Tko će nam to objasniti?... Tko će nas prosvijetliti što je Božja volja?... Tko će nam reći što smijemo, a što ne smijemo činiti?...Vidite li sada kako je stvaranje takvog Boga doprinijelo izgradnji kulture nasilja, kulture vladavine čovjeka nad čovjekom?... Danas su doduše teolozi odustali od tumačenja Boga koji kažnjava, već se kazna pretvara u posljedicu, čovjek sam sebe kažnjava svojim protivljenjem Božjoj volji, sam stvara svoj pakao, ali se time paradoks ne umanjuje, već dapače, samo dodatno nadograđuje... Jer, zar Bog nije savršen, svemoguć, sveznajuć i sveprisutan, pa kako da onda bilo što da se događa može biti izvan njegove volje, izvan njegove želje, izvan njegove prisutnosti, izvan njegovog znanja?...

Definirajući Boga, govoreći što on jest, ili što on nije, stvaramo lik koji je isključivo produkt našeg uma, plod naše mašte i kao takav nema nikakve veze sa stvarnošću... I teisti i ateisti u svojim tvrdnjama o postojanju odnosno nepostojanju Boga nemaju pojma o čemu pričaju (iako su, naravno, uvjereni da imaju)... Tko može izreći neizrecivo?... Ja sam u ovom postu pisao o liku Boga kojeg je stvorio čovjek, nisam govorio o Apsolutu, o Tajni, o Istini (jer je to ono što je neizrecivo)... Prihvaćam postojanje apsoluta jer živim u relativitetu, i logika mi nalaže da relativitet ne može opstojati bez apsoluta, kao što tama ne može opstojati bez svjetla, odnosno, ništa ne može opstojati bez svoje suprotnosti, jer ne bi moglo biti spoznato ( ne mogu znati što je crno, ako ne znam što je bijelo, i obratno)...

Ali taj apsolut sam ja isto kao što sam i relativitet... Samo što trenutno doživljavam jedno od ta dva iskustva – ono relativno... To je onako kako ja tumačim Isusovu poruku, mi smo svi «bogovi», utjelovljeni «bogovi» kao što je bio i on, kao što je svaki čovjek, kao što je to i kamen, zrno pijeska, kap vode, ameba u oceanu ili zvijezde u svemirskom prostranstvu... Sve što postoji u relativnom svijetu odraz je apsoluta... Apsolutno se ne može spoznati bez relativnosti, i obratno... I mi možemo otkriti svoju bit jedino ako spoznamo apsolut koji se nalazi u nama, jer smo i mi u njemu... Ljudi upotrebljavaju riječ Bog kako bi opisali taj apsolut, a ja sam u ovom postu pokušao opisati kako je pokušajem definiranja tog apsoluta stvoren lik Boga koji je besmislen i nepostojuć...

Ponavljam, apsolut je u relativitetu neizreciv... Onaj tko ga spozna to drugima ne može opisati, može pokušati (kao što su pokušali mnogi duhovni učitelji), ali spoznaja je osobno iskustvo, uostalom kao i sve u životu... Spoznaja je znanje, a vjera je utjeha u neznanju... U znanju, vjera je suvišna... Svemir je savršena kreacija, svijet u kojem mi živimo je savršen, mi smo savršeni, samo smo u svojoj bolesti, u svojoj ludosti proglasili sebe i svijet u kojem živimo nesavršenim, a time i sami lik Boga koji smo stvorili... Tog Boga smo proglasili nesavršenim i u njegovoj kreaciji otkrili greške, pa smo mu uvalili priručnik pod nazivom Sveto Pismo kako bi ispravili te pogreške, kojih naravno nema... Mi se ne moramo mijenjati, niti to ne možemo, naša bit je uvijek ista, samo se trebamo izliječiti od bolesti našeg uma, od naših mišljenja, njih trebamo mijenjati... Mi smo u svojoj biti savršeni i bezgrešni kao i naš stvoritelj – zar bi mogli biti drugačiji?...

«Najveći grijeh je grijeh osobe koja druge ljude vidi kao grešnike."
A.de Mello