«Samostan je postajao tijesan i bila je potrebna veća zgrada, pa je trgovac napisao ček
na milijun dolara i stavio ga pred Majstora, koji ga je podigao i rekao, “Vrlo dobro.
Prihvatiću ga.”
Trgovac je bio nezadovoljan. Bila je to velika svota novca, a Majstor mu se nije ni
zahvalio.
“Tu ima milijun dolara”, rekao je.
“Da. Primijetio sam.”
“Iako sam ja imućan čovjek, milijun dolara je mnogo novca.”
“Hoćete li da vam se zahvalim za to?”
“Trebali biste.”
“Zašto? Davatelj bi trebao biti zahvalan”, reče Majstor.»
Jednominutna besmislica, A.de Mello
Očekivanje zahvalnosti... Zašto očekujemo zahvalnost zbog svojih «dobrih djela»?... Osjećamo se lijepo kada nam netko zahvaljuje, smatramo se vrijednijim, učinili smo nešto uzvišeno... To je samo jedna od mnogih zamki ega pomoću kojih ego s nama gospodari... Ego nam govori kako bi onaj kome smo nešto dali trebao izraziti svoju zahvalnost, jer smo mi za njega učinili nešto dobro, pomogli smo mu, i on je dužan zahvaliti se, te stoga od njega očekujemo zahvalnost, a ako je ne dobijemo razočaramo se ili čak naljutimo... Čemu očekivati zahvalnost?...Zar dobra djela činimo iz razloga da bi primili zahvalnost?... Zar ja davanjem nisam ostvario što sam htio, zašto onda očekivati zahvalnost?... Ako nam netko zahvali, dobro, ali ako ne, opet dobro, mi smo već dobili što smo htjeli – dali smo... Međutim, većina ljudi robuje svom egu i uistinu smatraju da su činom dobra zaslužili zahvalnost stoga što su učinili uzvišen čin hvale vrijedan – ja sam vrijedniji jer sam nekome pomogao, učinio dobro...
«Od svih vrlina najteže je postići poniznost; ništa ne umire teže od želje za dobrim mišljenjem o sebi.» T.S. Eliot
Već sam pisao o tome kako čovjek sve što čini, čini isključivo iz sebičnosti...
Sve što činimo, činimo kako bi zadovoljili svoje potrebe i ostvarili svoje želje, i na taj način sve što činimo, činimo iz sebičnosti... Kada želim nekome pomoći to činim da zadovoljim svoju potrebu, odnosno želju za pomaganjem, jer takvi čini meni donose ispunjenje, takav čin meni donosi dobre osjećaje, odnosno izbjegavam loše osjećaje... Nemojte me krivo shvatiti, takva je sebičnost jako dobra, čak štoviše, izuzetno poželjna jer odražava najveću vrlinu koju čovjek posjeduje – solidarnost... Ali ipak je i ta solidarnost, ljubav prema bližnjem, odraz naše sebičnosti, zadovoljavanja naših potreba i ostvarivanja naših želja... Tako da ja u samom činu davanja primam ono što sam htio – ostvarivanje svoje želje da dajem... Dobio sam što sam htio – dao sam... I zato bih ja trebao biti zahvalan što sam dao, što mi je bilo omogućeno da ostvarim svoju želju, ja bih trebao zahvaliti onome tko mi je dopustio da mu dajem...
Ovim postom nisam htio reći kako ljudi ne bi trebali jedni drugima zahvaljivati, već samo da ne trebamo očekivati zahvalnost, jer nemamo zašto... Sjetimo se što odgovaramo kada nam netko kaže «hvala»: - «nema na čemu», jer uistinu nema...
Post je objavljen 12.09.2009. u 13:12 sati.