Smisao Života

četvrtak, 30.10.2008.

"Božja volja"

Danas sam bio na groblju. Uoči blagdana "Svih Svetih", naravno. Jednom godišnje odlazim na groblje kako bih odao "počast" mrtvima, samo iz razloga da ugodim majci. O mrtvima sve najbolje. Kao da je mrtvima važno što će tko o njima misliti i govoriti. Ta mrtvi su, izjeli ih crvi, istrunuše i pretvoriše se u gnojivo, nahraniše druga živa bića ( osim onih koji su kremirani, ako su u buksi, ovaj, hoću reći, kako se ono zove, ah da, urna),i ispuniše svoju svrhu u ciklusu stvaranja i razaranja. A koja je svrha tog ciklusa? Nemam pojma. Ali sigurno znam da nije život vječni, jer je on potpuno besmislen. Uglavnom, nama živima bitno je štovati mrtve, ali to činimo zbog sebe, a ne zbog njih.I tako posjećujemo njihove grobove i molimo se za njihove "duše" (osobno to ne činim), ali u biti se molimo za sebe. Muči nas neizvjesnost. Da li je smrt kraj? Zbog toga smo prihvatili utjehu u vjeri i nadamo se vječnom životu u "Kraljevstvu Nebeskom". Molimo se i pazimo da živimo po "božjim zapovjedima" kako bi zaslužili "raj". Ili to, možda, činimo zbog konformizma, ili reda radi, ta što će drugi misliti o meni ako na "Sesvete" ne odem na groblje i zapalim svijeću. Hebe mi se što će drugi misliti o meni! Osobno to činim iz razloga koji sam već spomenuo, da ne povrijedim svoju majku, koja je živa. Mrtve više ne mogu povrijediti. Dakle, bijah tako danas na groblju, kao i svake godine zapalih svijeće i ostavih cvijeće na grobovima svoga oca, djeda i bake, te majčine tetke i tetka(pedofila koji me seksualno zlostavljao dok sam bio dijete - ovo je bilo teško napisati). U potonjoj grobnici pokopani su otac, majka i sin (jedino dijete koje su imali). Sin je umro u 20. godini, nesretnim slučajem. Kako je njegov otac zlostavljao mene, iz čisto subjektivnih razloga, bez ikakvih dokaza, pretpostavio sam da se sin ubio jer je bio zlostavljan od strane oca. Ako moju subjektivnost netko želi uzeti za zlo neka uzme, baš me briga. Sad sam u fazi ispucavanja, kao i uvijek tijekom blagdana "Svih Svetih". Od silne svetosti mi je muka, doslovce. Naročito kada vidim kako se ljudi natječu u tome tko će sagraditi ljepšu grobnicu svom voljenom pokojniku. Kao da ta grobnica mrtvome nešto znači.Razmislite dobro. Za koga gradite grobnice? Za mrtve ili za svoj "prestiž"? Skrenuo sam s puta, moram se vratiti na grobnicu obitelji koju sam ranije spomenuo. Na njoj su roditelji svome sinu napisali sljedeću poruku: "Rano si otišao sa svijeta tog, tako je htio Gospodin Bog.". Zanimljivo, "božja volja"! Božja je volja rađati se, živjeti i umirati, i ponovo živjeti? Čemu? Božja je volja rat, ubijanje, bolest, svekoliko zlo... Božja je volja ljubav, dobrota, prijateljstvo, solidarnost... Sve je božja volja, ta on je stvaratelj, ništa ne opstoji bez njega. Kad god vas netko pita zašto je nešto tako kako jest, ponudite mu "najbolji" i "najistinitiji" odgovor:"To je božja volja.". Nema "božje volje". Postoji samo naša volja. Život nam je onakav kakvog si ga sami stvorimo. A uspomene na naše pokojnike nalaze se u našim sjećanjima, i nikakvi mramorni spomenici nisu potrebni. Na grobljima koja bi trebala biti vrlo jednostavna, trebali bi organizirati fešte i pijanke, u čast onima koji su ispunili svoju svrhu umrijevši. Naravno, ta će fešta samo fiktivno biti u njihovu čast, jer sve to činimo zbog sebe. Zašto bi onda tugovali kad možemo slaviti? Poslije sprovoda idemo na karmine. S kojim ciljem? Piti i jesti. Nešto što mrtvi ne mogu. I tada se pokušavamo "pristojno" najesti i napiti. Opustimo se, slavimo smrt i pjevajmo, pijmo i veselimo se jer smo sigurni da ćemo svi završiti kao naš dragi pokojnik ispunivši tako svoju svrhu. Živi bili, pa vidjeli!

srijeda, 22.10.2008.

"Ljubav je sve"

Ljubav je toliko jednostavna. To nas uče naša djeca. Moja osmogodišnja kćer napisala je jednu jednostavnu i lijepu pjesmicu o ljubavi:

Ljubav je sve,
ljubav je i žuta,
ljubav je sve,
ljubav je i crvena,
ljubav je sve,
ljubav je i zelena,
ljubav je sve,
ljubav je i plava.

Svaki od ovih stihova napisala je na papirićima odgovarajuće boje, a zatim ih međusobno zaljepila i presavinula, tako da se svaki papirić posebno otvarao i otkrivao svoj stih. Djetetu je ljubav sve. Ono se u njoj pronalazi, voljeno je i voli. Za dijete je ljubav njen život. Iskrenost u ljubavi kod djece je potpuno čista. Njihovo je poimanje ljubavi vrlo jednostavno, volim jer imam potrebu voljeti i biti voljen, i toga se ne stidim, niti bojim. Osim, ako mi, nezreli i dominantni roditelji, koji se bojimo iskazivati ljubav smatrajući je ropstvom, uskraćujemo tu ljubav vlastitom djetetu i na taj način ga tjeramo da gubi svoj smisao jer ne zna zašto nije voljeno. Valjda to ne zaslužuje jer se ponaša "djetinjasto" pretjerano iskazujući svoju ljubav. Još je gore ako svoju ljubav uvjetujemo vlastitim očekivanjima, odnosno ako dijete stekne dojam da mora zaslužiti ljubav, jer tada se ne osjeća voljeno već iskorištavano. Tako učimo svoju djecu da se stide ljubavi i ponašaju se "zrelo", te uništavamo njihov smisao i namećemo im osjećaj krivnje da nešto s njima nije u redu. Poštivanje je odsutnost iskorištavanja. Poštujmo svoju djecu, njihove želje i osjećaje, i volimo ih zato što jesu. "Ljubav je dijete slobode, a ne dijete dominacije." Ljubimo kao što naša djeca ljube i nemojmo se stidjeti ljubavi, jer upravo je taj nedostatak ljubavi najveći uzrok patnje u čovjeku, osjećaja odvojenosti i samoće koji izazivaju tjeskobu. Kada čovjek odbacuje ljubav gubi svoj sklad, postaje bespomoćan, i traži načine kako da prevlada zatvor svoje osamljenosti. A to čini putem konformizma, predavanja užicima, alkoholizma, uživanja u drogama i dr., što su sve trenutni načini prevladavanja tjeskobe. Jedino kroz čin ljubavi čovjek spoznaje sebe i svijet, i nalazi pravi smisao i ispunjenje.

"...Dati dio sebe, dati ga drugom, ljudski je i nježno i nikad nam ne uzima onoliko koliko nam vraća." Thomas More

petak, 10.10.2008.

Snaga ljudskog uma

Snaga ljudskog uma je neizmjerna.Vjera doslovce pomiče brda, ali želim skrenuti pozornost da je ta vjera samo sredstvo kojim se aktiviraju skrivene sposobnosti našega uma. Postoje nebrojeni medicinski fenomeni gdje su ljudi "čudesno" ozdravili zahvaljujući svojoj vjeri u Isusa, Alaha ili u nešto drugo, a znanost ne može dati racionalna objašnjenja za takva ozdravljenja. Međutim, kako je znanost znatno uznapredovala u istraživanju ljudskog mozga, danas znamo da naša psiha utječe na fizičko stanje organizma. U tom kontekstu ne bi trebalo biti čudno prihvatiti da se čovjek sugestijom ili autosugestijom može ozdraviti. Placebo efekt je jedan od argumenata koji to dokazuje, a psihosomatika kao grana medicine bavi se traženjem psihičkih uzroka tjelesnih oboljenja kako bi liječenje bilo učinkovitije. Što se tiče tzv. vjerskih ozdravljenja, smatram također da se radi o aktiviranju snage uma pojedinca koji sam sebe izlječuje, a ne o tome da se radi o ozdravljenju koje mu je dano od neke više sile, odnosno božanstva. Snaga našeg uma očituje se u mnogim tzv. fenomenima, poput hipnoze, levitacije, materijalizacije, telepatije, telekineze i dr. Indijski jogiji i sadhui tisućama godina prakticiraju meditativne tehnike koje im omogućuju da postignu "nadnaravne sposobnosti", poput potpune otpornosti na bol i ozljeđivanje, kontrole vlastite tjelesne temperature ili rada srca. Međutim, tijekom povijesti ljudi su prihvačajući takve fenomene kao "čuda" koja mogu doći jedino od boga ili demona, one koji su ih prakticirali proglašavali prorocima, bogovima, sinovima božjim, svecima, ili slugama zloduha. Pretpostavimo da je Isus činio "čuda" koja se opisuju u evanđeljima koja su jedan od "dokaza" njegove božanske prirode. Isus može hodati po vodi, smirivati oluje, umnožavati kruh i ribu, pretvarati vodu u vino, ozdravljivati bolesne, oživljavati mrtve. Svi ti događaji moraju se pripisati bogu, jer je nezamislivo da to može činiti čovjek. Zašto bi to bilo tako nezamislivo? Čovjek se treba bazirati na istraživanje svoga uma, odnosno svoga mozga i svijesti, u njima leže odgovori na sva pitanja, i na ono najteže, tajnu života.

nedjelja, 05.10.2008.

Ima li života poslije smrti ?

Seneka je rekao:"Nećete umrijeti zbog toga što ste bolesni, nego zbog toga što ste živi.". Čovjeka, kao i sva živa bića na ovoj planeti sigurno čeka smrt, ali za razliku od drugih živih bića čovjek je toga svjestan, i teško se miri s tom činjenicom postavljajući pitanja: zašto mora umrijeti i da li može nadživjeti smrt? Materijalisti odgovaraju da ne može. Njima suprotno stajalište nudi tri tzv. dokaza o besmrtnosti duše: 1.- razumsku dušu karakterizira misao koja je duhovna kao i duša u kojoj se misao javlja, a duhovno se ne može raspasti kao materijalno; 2.- čovjeku je urođena težnja za srećom koja se u ovom životu ne ostvaruje, pa mora postojati život poslije smrti; 3.- postojanje moralnog zakona traži nagradu za dobro i kaznu za zlo, što se ne ostvaruje u ovom životu, pa mora postojati život poslije smrti. Ali na kraju, čemu život poslije smrti? Koja je svrha vječnog života ako odbacimo notornu glupost o kažnjavanju zlih i nagrađivanju dobrih?