Smisao Života

četvrtak, 30.10.2008.

"Božja volja"

Danas sam bio na groblju. Uoči blagdana "Svih Svetih", naravno. Jednom godišnje odlazim na groblje kako bih odao "počast" mrtvima, samo iz razloga da ugodim majci. O mrtvima sve najbolje. Kao da je mrtvima važno što će tko o njima misliti i govoriti. Ta mrtvi su, izjeli ih crvi, istrunuše i pretvoriše se u gnojivo, nahraniše druga živa bića ( osim onih koji su kremirani, ako su u buksi, ovaj, hoću reći, kako se ono zove, ah da, urna),i ispuniše svoju svrhu u ciklusu stvaranja i razaranja. A koja je svrha tog ciklusa? Nemam pojma. Ali sigurno znam da nije život vječni, jer je on potpuno besmislen. Uglavnom, nama živima bitno je štovati mrtve, ali to činimo zbog sebe, a ne zbog njih.I tako posjećujemo njihove grobove i molimo se za njihove "duše" (osobno to ne činim), ali u biti se molimo za sebe. Muči nas neizvjesnost. Da li je smrt kraj? Zbog toga smo prihvatili utjehu u vjeri i nadamo se vječnom životu u "Kraljevstvu Nebeskom". Molimo se i pazimo da živimo po "božjim zapovjedima" kako bi zaslužili "raj". Ili to, možda, činimo zbog konformizma, ili reda radi, ta što će drugi misliti o meni ako na "Sesvete" ne odem na groblje i zapalim svijeću. Hebe mi se što će drugi misliti o meni! Osobno to činim iz razloga koji sam već spomenuo, da ne povrijedim svoju majku, koja je živa. Mrtve više ne mogu povrijediti. Dakle, bijah tako danas na groblju, kao i svake godine zapalih svijeće i ostavih cvijeće na grobovima svoga oca, djeda i bake, te majčine tetke i tetka(pedofila koji me seksualno zlostavljao dok sam bio dijete - ovo je bilo teško napisati). U potonjoj grobnici pokopani su otac, majka i sin (jedino dijete koje su imali). Sin je umro u 20. godini, nesretnim slučajem. Kako je njegov otac zlostavljao mene, iz čisto subjektivnih razloga, bez ikakvih dokaza, pretpostavio sam da se sin ubio jer je bio zlostavljan od strane oca. Ako moju subjektivnost netko želi uzeti za zlo neka uzme, baš me briga. Sad sam u fazi ispucavanja, kao i uvijek tijekom blagdana "Svih Svetih". Od silne svetosti mi je muka, doslovce. Naročito kada vidim kako se ljudi natječu u tome tko će sagraditi ljepšu grobnicu svom voljenom pokojniku. Kao da ta grobnica mrtvome nešto znači.Razmislite dobro. Za koga gradite grobnice? Za mrtve ili za svoj "prestiž"? Skrenuo sam s puta, moram se vratiti na grobnicu obitelji koju sam ranije spomenuo. Na njoj su roditelji svome sinu napisali sljedeću poruku: "Rano si otišao sa svijeta tog, tako je htio Gospodin Bog.". Zanimljivo, "božja volja"! Božja je volja rađati se, živjeti i umirati, i ponovo živjeti? Čemu? Božja je volja rat, ubijanje, bolest, svekoliko zlo... Božja je volja ljubav, dobrota, prijateljstvo, solidarnost... Sve je božja volja, ta on je stvaratelj, ništa ne opstoji bez njega. Kad god vas netko pita zašto je nešto tako kako jest, ponudite mu "najbolji" i "najistinitiji" odgovor:"To je božja volja.". Nema "božje volje". Postoji samo naša volja. Život nam je onakav kakvog si ga sami stvorimo. A uspomene na naše pokojnike nalaze se u našim sjećanjima, i nikakvi mramorni spomenici nisu potrebni. Na grobljima koja bi trebala biti vrlo jednostavna, trebali bi organizirati fešte i pijanke, u čast onima koji su ispunili svoju svrhu umrijevši. Naravno, ta će fešta samo fiktivno biti u njihovu čast, jer sve to činimo zbog sebe. Zašto bi onda tugovali kad možemo slaviti? Poslije sprovoda idemo na karmine. S kojim ciljem? Piti i jesti. Nešto što mrtvi ne mogu. I tada se pokušavamo "pristojno" najesti i napiti. Opustimo se, slavimo smrt i pjevajmo, pijmo i veselimo se jer smo sigurni da ćemo svi završiti kao naš dragi pokojnik ispunivši tako svoju svrhu. Živi bili, pa vidjeli!