City Of Delusion's blog

28.08.2008. 12:13

Chapter 3

“Obećaj da ćeš voziti polako!” zamolila ju je Rebecca prije sjedanja u auto.
Lexy je uzdahnula i okrenula očima. “Vozit ću umjereno jer inače ne bismo došle tamo prije ponoći.”
Rebecca je frknula nosom i ušla u Mustang. Lexy se ponovno nije mogla suzdržati od kolutanja očima. Sjela je u auto i stavila pojas (Rebecca je pokušala svoj dodatno učvrstiti u strahu od Lexyne vožnje).
“Šta slušamo ovaj put?” upitala je Rebecca, znajući za Lexyn običaj da najprije upalio radio prije početka vožnje.
“ Hullabaloo”, nasmijala se Lexy, čuvši prve note pjesme koja je počela svirati.
“Tko su ti?” zbunjeno je upitala Rebecca.
Lexy se zahihota. “Hullabaloo Soundtrack.” Rebecca i dalje nije razumjela. Lexy uzdahne. “Kompilacija od dva live CD-a. Muse.”
“A Muse!” konačno se nasmije Rebecca. “Pa šta odmah tako ne kažeš?”
Paleći auto i izvozeći se na cestu unatraške, Lexy je rekla: “Mislila sam da ćeš znati.”
“Odkud? Ja ih ne slušam!” podsjetila ju je Rebecca.
“Možeš početi!” nacerila se Lexy, napokon krenuvši niz cestu. “Čuješ da su super!”
Očito Rebecca nije htjela komentirati tu izjavu pa je šutjela. Lexy je to zabavljalo. “Drugi puta ti biraš glazbu za put.”
“Elliot mi je ispričao da je neki dan Caden navratio u radionu”, rekla je Rebecca, započevši temu koja ju je zanimala. “Jeste se vidjeli?”
Lexy kimne glavom. “Da, popričali smo”, nakon tog odgovora nastavila je pjevušiti Museove pjesme koje su se orile autom.
“Daj stišaj malo glazbu da možemo popričati!” zamolila ju je Rebecca.
Lexy se nasmije, ali usliši prijateljičinu molbu. “Pričaj!”
“Nećeš mi ispričati što je bilo?” zatreptavši očima i molećivog tona je upitala Rebecca.
“Kladim se da ti je Elliot već sve rekao”, zasmijuljila se Lexy. “On nama govori da smo babe, ali on je najveća od svih.”
“Pa dobro, možda je nešto spomenuo...” mrmljala je Rebecca nervozno gledajući u brzinomjer.
Lexy je usporila s vožnjom. “Sigurna sam da nije ništa izostavio. Znam koliko on voli detalje.”
“Znači da si ga stvarno poljubila?” razrogačila je Rebecca oči.
“Da”, odgovori Lexy kratko.
Rebecca se nadala malo opširnijem odgovoru pa je šutjela i čekala. Međutim, naposljetku je morala progovoriti. “Nisam znala da ste vi u tako dobrim odnosima.”
Lexy slegne ramenima. “Samo sam mu propisno zahvalila što sam tako brzo savladala vožnju.”
“Malo prebrzo ako mene pitaš”, promrmljala je Rebecca.
Lexy se nasmije. “Šta je novo kod tebe?”
“Pa kad već pitaš...” rekla je Rebecca. “Onaj James je totalni davež! Moswitz mu je dao jedinicu i sad mu ja, kao njegova tutorica, moram pomagati. A taj dečko je tako tvrdoglav!”
“Meni se čini kao ok”, ležerno je rekla Lexy, slegnuvši ramenima. “Svako jutro navrati u zalogajnicu na kavu pa popričamo.”
Rebecca razrogači oči. “O čemu pak vi imate razgovarati?”
Lexy, po tko zna koji put tog dana, slegne ramenima. “Svemu. Čak mi je preporučio i jednu dobru knjigu, mogu ti je posuditi ako budeš...”
“Ne hvala”, Rebecca je glatko odbila. “Imam previše obaveza. Još uvijek nisam osmislila temu za jesenski ples, a Tanner uporno vrši pritisak na mene.”
“Ako imaš toliko obaveza, zašto idemo na klizanje?” začuđeno je upitala Lexy.
“Jer mi treba neka razibriga! Želim se nakratko opustiti i zaboraviti na ples, Tannera i školu”, objasnila je Rebecca. “Evo, ondje parkiraj!”
Lexy je učinila kako joj je Rebecca rekla. Pazeći da ne udari u vozila između nje, lagano i glatko se sparkirala na jedno od praznih parkirnih mjesta.
Obje djevojke su skinule pojaseve. Rebecca je izašla iz auta i iz prtljažnika izvadila ruksake, dok je Lexy gasila radio.
“Hvala ti što ideš sa mnom na klizanje”, toplo se nasmijala Rebecca. “Znam da ti nije najomiljeniji sport.”
“Ma tko ti je to rekao?!” pobunila se Lexy. “Klizanje je super, samo što ga ja preferiram gledati. Vidjela si prošli put kako sam nespretna na ledu.”
“Ali sam zato čula da si jako spretna u vodi”, dometnula je Rebecca, hodajući s Lexy prema ulaznim vratima klizališta.
“Možda. Valjda” nonšalantno je rekla Lexy. “Mama me često znala voditi na kupalište.”
“Jesi ikad trenirala plivanje?” zanimalo je Rebeccu.
“Jesam”, kimne Lexy glavom. “Prestala sam kad se mama razboljela.”
Rebecca je zašutjela. Znala je da Lexy ne voli razgovarati ili razmišljati o svojoj majci, a ona je nije željela na to poticati. Ipak je to bila bolna tema.
“Sad se ne želiš baviti nijednim sportom?” upitala je Rebecca nakon što je ponovno progovorila.
“Moram”, uzdahnula je Lexy. “Cole kaže da će mi to pomoći. Znaš već, zbog anoreksije.”
Ušle su na klizalište. Sjednuvši na jednu od klupa, iz ruksaka su izvadile klizaljke i počele ih stavljati.
“Da, ali zar nećeš zbog bavljenja sportom trošiti energiju koja ti je potrebna da dobiješ na težini?” namrštila se Rebecca. Iako to nikad nije priznala Lexy, ali nakon što je saznala s kakvom se bolešću nosi njezina sestrična, iz sve moguće literature potrudila se da sazna što više o tom poremećaju u hrani.
“Cole kaže da ako budem pravilno jela i bavila se sportom, trebala bi biti zdrava”, reče Lexy uspravivši se na klizaljkama. Primila se za pomoćnu ogradu kako ne bi pala.
“Ali ti ne jedeš pravilno”, opomenula ju je Rebecca. “Možda Cole to ne vidi, ali ja da.”
“Molim te Rebecca, nemoj!” umorno je uzdahnula Lexy.
“Samo se brinem za tebe Lex!” žalosno joj je rekla, također se uspravivši na klizaljkama. Kroz niska vratašca, zakoračile su na led. Lexy je automatski primila Rebeccu za ruku, odbijajući klizati sama.
“Nikad mi nije bilo jasno...kako je to sve počelo.” Rebecca se ugrizla za usnicu; očito nije bila sigurna smije li postaviti to pitanje.
“Da ti budem iskrena, ne znam ni sama”, iskreno prizna Lexy dok su polako klizale držeći se ruba klizališta. “Kad mi se mama razboljela, mislim. Tad sam počela gubiti na težini. Pala sam u depresiju i odbijala hranu. Tetu Wilheminu, koja se trebala brinuti za mene, je bilo briga što se događa sa mnom. Nije ni primjetila koliko sam mršava dok jednog dana u školi nisam kolabirala. Provela sam dva mjeseca u bolnici.”
“Što je tvoja teta rekla na sve to?” suosjećajno upita Rebecca. “Je li imala grižnju savjesti?”
“Ma kakvi!” bolno se nasmijala Lexy. “Po povratku iz bolnice stalno mi je nabijala na nos bolničke troškove, a s obzirom koliko sam izostala iz škole bilo mi je teško pratiti gradivo pa su mi ocjene počele padati. Pila sam razne tablete, vitamine i ostale proizvode koji su me trebali uhraniti.”
“Ali ti si se i dalje izgladnjivala”, reče Rebecca. Nije to izrekla kao optužbu, već činjeničnu izjavu.
“Pa da, ali ne stalno”, prizna Lexy. “Uglavnom sam odbijala hranu kad sam bila nesretna.”
“Jesi još uvijek nesretna?” tužno upita Rebecca, zaustavivši se. Lexy ju je i dalje držala za ruku da ne padne.
“Ne toliko”, nasmijala se kratko. “Ali mi jako nedostaje Irska i mama i...”
“Prijatelji?” pretpostavila je Rebecca.
“Ne baš”, odmahne Lexy glavom. “Ljudi su se prestali družiti sa mnom kad sam pala u depresiju. Više nisam bila dobro društvo.”
“Onda tko? Dečko?” podigla je Rebecca obrvu.
“Ma zaboravi”, uzdahne Lexy, a potom se nasmije. “Ajde idi se iskliži!”
“A šta ćeš ti sama?” nervozno upita Rebecca.
“Bit ću dobro”, umirila ju je Lexy. “Mislim da ću popiti vruću čokoladu.”
Pokazala je Rebecci prstom na kafić u sklopu klizališta. Rebecca se nasmijala i kimnula glavom. Otklizala je dalje, gibajući se tako glatko da se doimalo da lebdi na ledu. Lexy je svoj odlazak s klizališta izvela nešto manje glamurozno. Grčevito se držeći za ogradu, sporo se dogegala do izlaza s klizališta. Ponovno je sjela na istu onu klupu gdje su Rebecca i ona ostavile ruksake. Skinula je klizaljke i opet obukla starke. Potom je navukla na sebe vestu i ogrnula se šalom oko vrata.
“Vruću čokoladu molim”, rekla je konobaru kad ju je upitao što želi naručiti.
Sjela je za stol s kojeg je mogla vidjeti klizalište. Ispijajući svoj topli napitak, uživala je gledajući Rebeccu kako uživa u klizanju.
“Zašto se ti ne baviš klizanjem?” upitala ju je Lexy, jedan sat poslije kad su ponovno bile na parkiralištu ispred klizališta.
U međuvremenu se smračilo. Rebecca je stavljala ruksake u prtljažnik, a Lexy spuštala krov na Mustangu. Sjele su u auto i čekale da se utopli. Na radiju je opet tiho svirao Muse.
“Ne znam”, kratko reče Rebecca. “Volim klizanje, ali nisam sigurna da se želim time baviti. I ovako imam puno obaveza, a sad već moram početi i razmišljati o koleđu. Ti već znaš gdje želiš ići?”
“Oxford ili Cambridge”, odgovorila je Lexy, paleći auto.
Rebecca je razrogačila oči. “Vratit ćeš se natrag u Europu?! Zar ne želiš ići ovdje ni na jedan koleđ?”
Lexy slegne ramenima. “Princeton ili NYU.”
“Već znaš što želiš studirati?” upita Rebecca djelujući razočarano. Očito se nadala da će Lexy reći da želi na Stanford kao i Rebecca.
“Teoriju književnosti ili novinarstvo”, reče Lexy malčice ubrzavši auto. Nije željela da se Rebecca uplaši.
“Novinarstvo?” ponovila je Rebecca. “Pa onda je dobro što te Marshall ubacio kao novinarku školskih novina.”
“Ne znam baš”, slegnula je Lexy ramenima. “Ovaj članak što mu ga moram predati u ponedjeljak će mi oduzeti cijeli vikend.”
“Šteta, a baš sam te htjela pitati da ideš sa mnom u kupnju u Anchorage.”
“Drugi put, može?” nasmijala se Lexy. “Kad mi neće prijetiti smrtna opasnost znana kao Marshall.”
“Zar članak mora biti tako opširan?” začudila se Rebecca.
“Ne mora”, odmahne Lexy glavom. “Mora imati petsto riječi, ali ja se želim potruditi oko njega.”
“Zbog nagrade koju je Marshall obećao?” pretpostavila je Rebecca.
“Ne, nego ja jednostavno uvijek ulažem sav svoj trud i napor u tekstove i članke”, objasni Lexy, vozeći mračnom cestom prema Sewardu.
“Jesi razmišljala da budeš pisac?” znatiželjno upita Rebecca.
“Naravno, voljela bi to”, nasmije se Lexy. “Samo što mi se čini kako su sve teme u današnje vrijeme već izlizane. Kao da o svakoj postoji već napisani tekst.”
“Da je tako, više nitko ne bi trebao ništa pisati”, pronicljivo će Rebecca. “Sigurna sam da ćeš pronaći temu za svoju knjigu.”
Lexy se osmjehne. “Hvala jer trenutno imam blokadu.”
“Nisi mi rekla kojim ćeš se sportom baviti”, prisjetila se Rebecca dok je Lexy zaustavila auto ispred njezine kuće. “Znaš ono dok smo razgovarale o tome kako moraš početi nešto trenirati.”
“Odbojka”, nasmije se Lexy.
“Pa to je super!” ozarila se Rebecca. “Moram te izazvati koji put na dvoboj!”
“Samo daj!” namignula joj je Lexy.
Rebecca je izašla iz auta i mahnula joj. Lexy je uzvratila i upalivši auto, odvezla se doma.

Komentara [15] - Print - # - ^

21.08.2008. 23:36

Chapter 2

Lexy je zatreptala ušavši u školski hodnik sewardske Gimnazije; imala je osjećaj kao da se našla usred nekog tinejdžerskog filma. Duž zidova su bili poslagani ormarići, a u kutovima kante za smeće. Domar je hodao kroz hodnik, vukavši za sobom metlu i vičući na učenike koji su mu bacali smeće po putu.
Na trenutak je zastala kao ukopana, vidjevši da su je svi pogledali. Neki su se trudili učiniti to što indirektnije, dok su drugi očigledno – buljili. Rebecca ju je bocnula laktom u leđa i Lexy se vratila u stvarnost. Poželjela je da ima jaknu s kapuljačom kako bi mogla prekriti lice. Bilo joj je jasno. Svi ovi klinci su zajedno odrasli, poznali su se još od vrtića, dok su čak i njihovi roditelji išli skupa u školu baš poput njih sad. Lexy je shvatila da se nikad neće moći riječiti titule nove cure.
“Pretpostavljam da bi trebala otići do ravnatelja Tannera”, promrmljala je Rebecca dok su hodali kroz hodnik prepun ljudi. “Da dobiješ raspored i broj ormarića...”
“Već sam sve to dobila u pismu koje mi je uputio prije tjedan dana”, rekla je Lexy i sjetivši se toga počela prekopavati po ruksaku u nadi da će naći to pismo. “Evo!”
Pružila je Rebecci svoj raspored kako bi ga mogla proučiti. Elliot se nagnuo preko njezina ramena da ga i on vidi. Lexy se pak vratila prekopavanju ruksaka u potrazi ključa od ormarića.
“Sweet!” oduševljeno je uzdahnula Rebecca. “Vidi ovo, na većini predmeta si sa mnom ili Elliotom!”
“Pa i ne baš”, frknula je Lexy nosom. “Engleski, recimo, nemamo zajedno niti biologiju ni kemiju.”
“Tri predmeta te neće ubiti”, zijevnuo je Elliot kao da se dosađuje. “Možda baš na nekom od njih upoznaš koga zanimljivog.”
“Čisto sumnjam”, promrmljala je Lexy sebi u bradu. “Evo vražićka, pronašla sam ga! Broj 169.”
“Oh, pa to je pored knjižnice!” nasmije se Elliot. “Emily ima ormarić pored tebe.”
“Tko je Emily?” upitala je Lexy, zbunjeno gledajući u Rebeccu koja se tiho hihoće.
“Elliotova cura”, rekla je ona, namignuvši mu.
“Babe jedne”, okrenuo je Elliot očima.
Poveli su je kroz hodnik, usput joj objašnjavajući gdje je koja učionica. S obzirom da škola nije bila velika, Lexy se iskreno nadala da se neće izgubiti kao poputna budala.
“Evo nas!” nacerio se Elliot pokazavši rukom na ormarić na kojem je pisao broj 169.
Lexy je uzdahnula i otključala ga. Bio je prazan stoga je odmah u njega nagurala sve nepotrebno što je nosila u ruksaku. Istovremeno je osjetila olakšanje. Zatvorila je vrata i zaključala ormarić, okrenuvši se prema Rebecci.
“Gdje je Elliot?” upita Lexy, tražeći ga pogledom po hodniku prepunom učenika.
“Sreo je Emily pa su otišli negdje da popričaju”, objasni Rebecca. “Onda, što imaš prvi sat?”
“Engleski”, reče Lexy preko volje.
“Šteta, ja latinski”, namrgodila se Rebecca. “Opet će me onaj Židov ubiti u pojam!”
“Ti si Rebecca, jel?” obratila se neka crvenokosa kovrčava djevojka njoj. “Tanner te treba.”
Otišla je dalje, ne dajući Rebecci šansu da upita razlog zbog kojeg je ravnatelj traži.
“Oprosti Lex, ali moram ići”, ispričala se ona. “Ne znam koji vrag hoće od mene, ali bolje da mu se ne zamjerim.”
Mahnula joj je, potrčavši niz hodnik. Lexy je uzdahnula i okrenula se na peti. Zamalo se sudarila s nekim kršnim sportašom koji joj je opsovao zbog toga. Pognula je pogled i jurnula niz hodnik, tražeći učionicu engleskog. Srećom, našla ju je prije zvona, prisjetivši se da su joj Elliot i Rebecca objasnili kako se dolazi do ondje.
“Ajde sad svi marš na mjesto”, viknuo je strog i hrapav glas koji je pripadao profesoru engleskog. “Već je zvonilo, trebali ste svi već biti u učionici! Tory, ostavi šlatanje s Austinom za park, a ne školu.”
Učionicom se prolomio smijeh. Djevojka Tory i njen dečko Austin nisu djelovali posramljeno, već samodopadno. Profesor se okrenuo od ploče prema razredu te su se njegove sive oči susrele s Lexynim.
“Ah da!” okrenuo je očima. “Razrede, imamo novu učenicu. Alexandru Callas.”
Rukom je pokazao prema dnu učionice gdje je u zadnjoj klupi sjedila Lexy, osjećajući se manjom od miša. Počela se polako ustajati jer je pretpostavila da se od nje očekuje da se predstavi.
“Ja sam profesor Lyle Marshall”, kratko se predstavio prije no što je zagrmio, “No idemo dalje. Ovako...moram vas upoznati s tim da naša škola, unatoč tome što su loše, ipak ima školske novine.”
Začuo se pogrdan žamor i razna dobacivanja.
“Ma daj začepite već jednom!” opet je viknuo Marshall. “Gdje sam stao? Ah da! Školske novine! Dakle, u nadi da ih dovedem u stanje dostojno čitanja, preuzeo sam na sebe ulogu urednika. A to znači da tražim nekoliko vrijednih i marljivih učenika, ako takvi uopće postoje u ovoj školi, da se prijave kao novinari.”
Nitko nije dignuo ruku. U učionici je vladala zagrobna tišina. Marshall nije djelovao obeshrabreno. “Od svih tih silnih ruku, ne znam koga da odaberem! Hajde sad, tko želi?”
“Jel ćemo biti plaćeni za to?” upitao je neki punašni dečko.
“Ne Isaac, nećete biti plaćeni za to”, odbrusio mu je Marshall. “Ali kad već pokazuješ toliki entuzijazam prema novinarstvu, rado ću te ubaciti u svoju novinarsku postavu. Ako ništa drugo, možeš biti fotograf.”
Isaac je djelovao ogorčeno. Snuždio se i prije no što je prekrižio ruke na prsima, stavio je kapuljačku preko lica i šiške preko čela.
“Tory, svi znaju tko je glavna alapača u školi, zar ne?” opet se Marshall obratio zgodnoj crnkinji. “Ti možeš dobiti svoju tračersku kolumnu.”
“Oh profesore Marshall, ali to mi se ne uklapa u koncept života”, odmah se Tory pobunila. “Vidite, navijačice mi već oduzimaju previše vremena i zato nisam sigurna da bi...”
“Oh razumijem!” prekinuo ju je Marshall. “S obzirom da ti navijačice oduzimaju toliko vremena, ne bi stigla još i pisati za novine zar ne?”
Tory se zavodnički nasmješila. “Znala sam da ćete me razumjeti profesore.”
“Pa ako je tako, onda ti nema druge nego da odustaneš od navijačica”, sarkastično joj dobaci Marshall. “Ili si se predomislila glede tračerske kolumne?”
Tory je ošišnula Marshalla pogledom. “Snaći ću se već nekako.”
“Sjajno!” samodopadno se Marshall nacerio i pljesnuo rukama. “Ajmo još netko, prije no što počnemo s čitanjem Hamleta!”
Na njenu veliku žalost, Marshallove sive i ogorčene oči su se susrele s Lexynim.
“Ah Alexandra!”
“Lexy”, ispravila ga je ona zbog čega je odmah požalila. Jedna djevojka se okrenula prema njoj i nasmijala joj se u lice. Lexy je došlo da joj se izbelji.
“Lexy! Ti si nova u školi zar ne?” Marshall je kratkim i sporim koracima došetao do nje. “U tom slučaju ti treba neka školska aktivnost. Koliko si imala iz engleskog u prijašnjoj školi?”
“Pet, profesore”, odgovorila je ona i požalila zbog svoje iskrenosti.
“Sjajno! To znači da si sposobna napisati kvalitetan članak!” zadovoljno je pljesnuo rukama. “Očekujem da se danas nakon nastave pojaviš u knjižnici na dogovoru s ostatkom novinarske ekipe. To vrijedi i za vas: Tory, Isaac...”
Oboje su okrenuli očima i uzdahnuli. Lexy se odjednom osjećala još manjom od miša. Sjela je niže na stolici kako bi bila što nevidljivija Marshallu koji je ostatak sata blebetao činjenice o Hamletu i isčitavao ulomke iz tog djela. S obzirom da je Lexy mrzila Shakespearea, nije obraćala preveliku pozornost na profesorove riječi koje joj nisu dolazile do mozga.
“Evo još jedne izmučene duše!” cerekavo je rekao Elliot kad je Lexy izašla iz učionice među posljednjim učenicima. Napokon je zvonilo za kraj sata i Lexy je jedva čekala da pobjegne od ogorčenog pogleda profesora Marshalla. “Kako je prošlo?”
“Ne pitaj”, promrsila je Lexy dok su njih dvoje krenuli niz hodnik. “Uvalio mi je novinarstvo.”
“Hmm da, čuo sam da je on novi urednik”, zamišljeno je dodao Elliot. “Žao mi je. Nadam se da te nije puno mučio. Kod njega ti doista vrijedi onaj stih No dark sarcasm in the classroom.”
Lexy nije komentirala. Zajedno su šutke otišli do učionice fizike. Elliot je ispod glasa pjevušio Another Brick In The Wall. Lexy se cijelo vrijeme samo nastojala suzdržati od markiranja.

*****

“Sve u svemu, horor od školskog dana”, završila je Lexy s pripovjedanjem. “Čak i za ponedjeljne standarde.”
“Suosjećam s tobom”, sažalno je izustila Rebecca. “Meni je Tanner uvalio da budem tutorica nekom novom učeniku i još k tome je prebacio organizaciju jesenskog plesa na mene! Kao da već nemam dovoljno briga oko...”
“Novom učeniku?” zamišljeno je Lexy ponovila Rebeccine riječi. “Jel se možda zove James?”
“Da, James Callaham”, kimnula je Rebecca glavom. “Poznaš ga?”
“Navratio je jutros u zalogajnicu”, pojasni Lexy. “Zar ga se ne sjećaš? Pa sudario se s tobom kad je odlazio.”
“A to je ta budala!?” uzviknula je Rebecca, zvučeći kao da je prosvjetljena. “I djelovao mi je nekako napuhano!”
Lexy se zahihotala, a potom pogledala na ručni sat. “Moram ići u knjižnicu na dogovor inače će mi Marshall oderati kožu.”
“Sretno!” Rebecca joj je mahnula.
Lexy je nervozno ušla u knjižnicu i vidjela desetak nepoznatih lica. Bilo je tu raznolikih ljudi: od prvašića do maturanata. Tory je bila odjevena u uniformu navijačice (očito je trebala imati trening), a Isaac je proučavao novi fotoaparat koji je držao u rukama.
“Umuknite!” viknuo im je Marshall pri ulasku u knjižnicu. “Ajmo se što prije sve dogovoriti. Svima nam se žuri: kako meni, tako i vama. Možda se to vama čini nevjerojatno, ali ja imam i drugih poslova od soljenja pameti hrpi tinejdžera.”
Sjeli su duž drvenog stola s Marshallom na čelu. Lexy je sjela pored zgodne djevojke, zlaćane kose i širokog osmjeha.
“Dakle, s obzirom da i ja i vi znamo da su naše školske novine sranje, oprostite na izrazu, odlučio sam nešto poduzeti po tom pitanju što je Tanner velikodušno podržao”, počeo je Marshall sa svojim govorom. “Konačno nešto pametno i od našeg ravnatelja! Uglavnom, imam jako mnogo ideja kako da naše novine konačno ožive. Ubuduće ćemo se sastajati u onoj staroj učionici glazbenog koja nije u upotrebi već par godina. Tamo će nam biti redakcija. Svaki od vas će imati svoj radni stol i računalo, stoga pazite što s njima radite. To će vam služiti samo za novinarske svrhe što znači da porniće downloadajte kod kuće, a ne u školi. ”
Iz nekog razloga, Isaac se zahihotao. Marshall ga je ignorirao i nastavio. “Također, da bi stvar bila interesantnija, odlučio sam vam malo zapapriti. Ovako, na ovom papiru koji držim u ruci su zadaci koje sam vam dodjelio. Želim da se svako od vas potrudi najbolje što može i istraži priču koja mu je dodjeljena. Ja ću, kao objektivni sudac, odlučiti koja je najbolja i taj će onda dobiti nagradu.”
“Bit će oslobođen novinarske dužnosti?” ponadala se Tory naglas.
“Ne ženska glavo!” odbrusio joj je Marshall. “Radi se o iznenađenju! A sad ajde kući, nezahvalne male! Ako budete imali kakvih pitanja, možete mi se obratiti u redakciji ili mom kabinetu. Također, članke očekujem na stolu najkasnije u ponedjeljak.”
Začulo se struganje stolica o pod nakon što su svi ustali. Nikome nije bilo žao što odlazi.
“Ti si Lexy Callas, jel?” obratila joj se zlatokosa koja je do malo prije sjedila do nje. “Ja sam Emily Valentine. Elliot mi je pričao o tebi.”
“Oh, znači ti si njegova cura?” nasmješila se Lexy. “Drago mi je.”
“Također!” nasmješila se i ona. “Zar nije uzbudljivo ovo s novinarstvom?! Konačno ćemo raditi na pravim pričama i istraživati zamršene i tajanstvene...”
“Emily, čisto sumnjam da ćemo izvještavati o padu NLO-a ili nečem sličnom”, spustila ju je Lexy na Zemlju.
“Ma znam ja to!” odmahnula je Emily rukom, kao da tjera dosadnu muhu. “Ali bit će totalno uzbudljivo biti dio novinarske ekipe! I još ta nagrada...”
“Ovaj Emily?” prekinula ju je Lexy. “Meni se stvarno žuri kući. Vidimo se sutra, može?”
“U redu!” nasmijala se Emily i zabljesnula Lexy svojim bisernobijelim zubima. “Pozek!”
Lexy je gledala u Emily dok je skakutavo otišla iz knjižnice.
“Koji vrag znači pozek?!” promrmljala si je u bradu, hodajući prema izlazu iz škole.

*****

Sjedeći na drvenom stolu na kojem je Elliot inače držao uredno posložen alat, Lexy je ispijala limenku Spritea gledajući kako Elliot popravlja nečiji crni auto. Dok je on ispod haube i dalje pjevušio Another Brick In The Wall, Lexy je razmišljala o tome kako joj je najbolje kad zapravo ne razmišlja o ničemu, kad je lišena svake misli ili sjećanja koji bi je mogli vratiti u prošlost; u Irsku. Jer iako tamo nije bila tjelesno, znala je da duhom i dalje pripada ondje.
“Hej Elliote!” radionom se zvonko proširio Cadenov vragolasti glas. Oči su mu zaiskrile od dječje sanjivosti kad je spazio Lexy. “Callasice!”
“Hej Caden!” nasmješila mu se ona. Već se zaboravila kako uz Cadena teško ostaje ozbiljna. On je od dana kad su se upoznali bio njezina terapija. Uz njega je nestala sva zabrinutost, ostavljajući mjesta gluposti i neozbiljnosti. Lexy se uz njega osjećala kao da je opet – dijete.
“Nisam te vidio od posljednih...khm, instrukcija”, iscerio se i namignuo joj. Lexy se oteo hihot. S obzirom da je već na prvom satu vožnje priznala Cadenu kako već od prije ima debelog iskustva s vožnjom auta, on je predložio da im instrukcije budu izlika za razne izlete na koje ju je vodio. Tako su svakog dana šetali šumom, išli u autokino ili svratili do obližnjeg lunaparka i cijeli dan se vozili na vožnjama za malu djecu, uživajući u šećernoj vati.
“Još ti se nisam zahvalila što si mi pomogao da dobijem vozačku”, nasmješila se Lexy i skočila sa stola. Prišla mu je bliže i prislonila svoj obraz uz njegov. “Hvala!”
Potom ga je brzo poljubila kako Elliot ne bi vidio. Iako je poljubac trebao biti utisnut u Cadenov obraz, Lexy nije promaknulo da su im se kutovi usana slučajno dotakli.
“Sad ćemo se češće viđati, jel?” namignuo joj je. “Ipak idemo u istu školu.”
“Landone, kad završiš s očijukanjem, možeš odvesti auto doma!” doviknuo mu je Elliot. “I zbilja si nesposoban! Sve što je autu trebalo jest napuniti akumulator! Znaš, trebao bi malo bolje paziti na svoj...”
“Hoćeš sok?” upitala je Lexy Cadena, prekidajući Elliota u njegovom monologu.
Caden se nasmješio i kimnuo glavom. Lexy je zaobišla Elliota koji ju je iskosa promatrao i otišla do hladnjaka. Vratila se s još jednom limenkom Spritea i pružila je Cadenu.
“Ma tako znači!” nadurio se Elliot. “Ja svojim novcem kupujem sokove, a onda ih ti daješ mojim mušterijama! Ako tako nastaviš, bankrotitat ću!”
“Joj daj šuti!” zasmijuljio se Caden i otpio par gutljaja soka. “Koliko sam dužan za popravak?”
“Čekaj, idem ti po račun!” rekao je Elliot, nestajući u sporednoj prostoriji. Brzo se vratio, pruživši Cadenu bijeli papirić.
On se nasmijao i izvadio iz novčanika nekoliko novčanica te ih stavio Elliotu na dlan. Njemu se se oči razrogačile kad je vidio da ga je Caden preplatio. “Stari, tu ima malo previše nego što je pisalo na računu!”
“To je napojnica”, slegnuo je Caden ramenima.
“Gle, znam ja da sam dobar ali to je ipak previš...”
“To nije napojica za tebe, nego tvoju ljupku pomoćnicu!” Caden je pogledao u Lexy i namignuo joj. Potom je sjeo u auto i mahnuvši im kroz otvoren prozor odvezao se kući.
Elliot je otvorenih ustiju buljio u Lexy. Ona se pak slabašno smijala. “Ma ljubim te u čelo, Alexandrice moja! Od sad očekujem od tebe da flertaš sa svakim muškim koji mi dođe!”
“Očito ipak nećeš bankrotirati!” namignula mu je Lexy. “Ajde idemo do Julije! Častiš me sokom!”
“S ovolikim novcem, kupit ću ti sokovnik!” nacerio se Elliot. Lexy je okrenula očima, ali ipak i dalje nije susprezala osmjeh.

Komentara [11] - Print - # - ^

17.08.2008. 15:05

Chapter 1

Činjenica da sam posljednjih mjeseci lijegala na počinak jako kasno, nije nimalo pomogla kad je prvog rujna trebalo ustati prilično rano zbog škole koja je počinjala tog jutra. Ni inače nisam bila obožavatelj ponedjeljka, iako su oni označavali početak novog tjedna i novih prilika za sukobljavanje sa svijetom. Međutim, ovaj ponedjeljak mi se još više gadio jer sam znala da čim stupim nogom u školsku zgradu, mogu očekivati mnoge znatiželjne poglede na sebi. Neki bi rekli da sam se već trebala priviknuti na sve to, ali ova dva tjedna što sam ih provela u Sewardu po dolasku iz Irske nisu bila nimalo lagana.

Osim što nisam mogla izaći iz kuće, a da me neki znatiželjni žitelj tog planinskog mjesta nije zaustavio želeći porazgovarati sa kćerkom omiljenog mu doktora Callasa, cijelu situaciju mi je pogoršavao otac Cole koji je budno bdio nad mnome, pazeći da redovito jedem. Iako su i u Irskoj ljudi u selu znali za moju anoreksiju, nitko me nije toliko gušio kao ovdje u Americi. Možda je to zato što je ovdje to mnogo kritičnija bolest nego u Europi.

Svejedno sam se prisilila da ustanem. Jučerašnji tradicionalni obiteljski krijes koji su pripremili moji rođaci Greyevi, doista mi je podignuo raspoloženje. Teta Rosie se potrudila da nitko, pa ni ja, ne ostane gladan. Edward je cijelo vrijeme svirao na svojoj gitari stare Beatlesove hitove koji su iz njegovih usta zvučali gotovo kao iz McCartneyjevih. Naravno, blizanci Matthew i Joan su pripremili spektakularan vatromet i pobrinuli se da bude toliko bučan da su ga čuli na cijeloj Aljasci.

Ja sam se cijelo vrijeme držala Rebecce i Elliota. Od prvog puta kako smo se upoznale, Rebecca mi je bila samo potpora. Za razliku od Colea, nije me neprestano ispitivala o mom poremećaju u prehrani, iako sam i u njezinim očima znala tu i tamo znala uočiti brigu.

Što se tiče Elliota, njega sam upoznala istog dana kad sam dobila vozačku dozvolu. Iako sam već znala voziti auto, morala sam ići na ispit kako bi se to doista i utvrdilo. Čim sam sjela za volan, želeći se odvesti do Rebecce da joj objavim sretnu vijest o mojoj dobivenoj vozačkoj dozvoli, moj crveni Mustang Convertible je zakuhao. S obzirom da se u automehaniku ne kužim toliko dobro da bi se uhvatila ukoštac s motorom, izvadila sam Elliotovu podsjetnicu iz novčanika. Cole mi je rekao da se njemu obratim ako ikad budem imala problema s autom.

S obližnje telefonske govornice sam nazvala broj na poleđini i Elliot je za desetak minuta došao naoružan svim potrebnim alatom. Za vrijeme dok se on skrivao ispod haube i popravljao Mustangov motor, ispitivao me o meni i pjevušio pjesmu koja je svirala na radiju. Pošto kod sebe nisam imala dovoljnu svotu novca da mu naplatim što mi je tako brzo i efikasno popravio auto, obećala sam da ću sutra doći do njega u radionu i vratiti mu. Elliot je rekao da nije potrebno i da ovaj popravak stavljam na njegov račun te da mi je to poklon dobrodošlice u Seward.

Međutim, nisam ga poslušala. Dan poslije toga, svratila sam k Elliotu u radionu samo zato što sam ga željela vidjeti. On je uz Rebeccu bio jedina osoba u Sewardu pored koje se nisam osjećala manje od zrna prose. I tako sam uglavnom prijepodneva provodila kod Elliota u radioni, poslijepodne sam se družila s Rebeccom, a navečer pomagala tatinoj curi Juliji u njezinoj zalogajnici. Naposljetku mi je Julia rekla kako će me zaposliti kad počne školska godina što sam ja radosno prihvatila jer mi je novac zaista trebao.

Cole je na sve to zadovoljno kimao glavom. On je bio uvjeren kako sam se ja sasvim dobro uklopila u Seward s obzirom da nisam bila depresivna i boravila sama zatvorena u svojoj sobi, nego sam umjesto toga cijeli dan bila okružena ljudima i družila se s njima.

Nakon što sam obukla odjevnu kombinaciju koju mi je Rebecca jučer odabrala kao idealnu odjeću za prvi dan škole (crnu haljinu bijelih točkica čiji je gornji dio izgledao poput žute majice kratkih rukava, i debeli crveni remen), spustila sam se u kuhinju gdje me je dočekao doručak i Coleova poruka kako mi želi da mi prvi dan u školi prođe što ljepše.

Moš si mislit, pomislila sam frknuvši nosom. Nisam imala namjeru pojesti doručak, dijelom zbog moje bolesti, a dijelom zbog sve one obilne hrane koju sam pojela na krijesu. Pogledala sam na sat i zaključila da bi mogla otići do zalogajnice prije škole. Pogledavši se u ogledalo u hodniku prije izlaska iz kuće, zaključila sam da izgledam sasvim pristojno. Sjela sam u Mustang koji sam iz dana u dan sve više obožavala i uključila radio (moj instruktor vožnje, Caden, uvijek je govorio da prije vožnje uvijek treba pustiti muziku).

“Vidi tko je došao, moja nova zaposlenica!” nasmijala se Julia kad je zvono na vratima označilo moj dolazak.

“Bok Jules!” nasmješila sam se i ja njoj, dok me cmoknula u obraz. “Kad želiš da počnem?”

“Možeš odmah sad”, slegnula je ramenima dobro raspoložena Julia. “Bridget nema jutros, a pomoć bi mi stvarno dobro došla.”

Odmah sam poletno skočila. Uzela sam iz spremišta pregaču i pladanj te otišla do prvog stola uzeti naruđbu. Za njim su, kao i svakog jutra, sjedili starosjedioci Sewarda. Grupica umirovljenika kojima su glavne teme uvijek bile jačina njihovih zubala, politika i prisjećanje dobrih starih dana.

“Hej Lex!” pozdravio me Floyd. On mi je od svih tih djedica bio najsimpatičniji.

“Hej Floyd. Uobičajeno?” upitala sam, zaihotavši se kad mi je poljubio dlan kao nekoj dami.

“Ma vidi ti nje: konobari!” iscerio se pokazavši svoje nove zube. “Da su sve konobarice ovakve, ugostiteljstvo nikad ne bi propalo.”

Nasmijala sam se i pokupila naruđbe te se vratila za šank. Julia je bila zadovoljna vidjevši da sam s lakoćom prionula na posao. U protekla dva tjedna sam toliko puta bila ovdje i gledala Juliju kako obavlja svoj posao da mi je to bila najbolja praksa.

“Mogu naručiti?” začula sam dubok glas, poznatog naglaska, kako mi se obraća. Podigla sam pogled i ispred sebe ugledala zadivljujuće zgodnog dečka, dubokih plavih očiju i najtamnije kose na svijetu. Unatoč svoj toj ljepoti, djelovao je ogorčeno.

“Izvoli”, rekla sam uspravivši se do pune visine.

“Crnu kavu i mineralnu molim” zatražio je, spustivši pogled na knjigu ispred sebe.

Donijela sam mu što je zatražio. Kratko se zahvalio te nastavio čitati knjigu, polako ispijavši kavu. Nisam ni shvatila da sam ga ja cijelo to vrijeme promatrala. Tek kad je podigao pogled, postala sam svjesna da buljim.

“Trebaš nešto?” zbunjeno je upitao.

“Pa ovaj...zanimalo me...ti nisi odavde je li?” nervozno sam upitala, osjećajući se glupo što uopće postavljam takvo pitanje.

“Ne, nisam” čangrizavo je uzdahnuo. “Doselio sam se ovamo iz Londona.”

Oči su mi se razrogačile od oduševljenja. “Još jedan pripadnik otoka?”

Namrštio se. “Iz Engleske si?”

Odmahnula sam glavom. “Irske, ali svejedno... Sve je to Ujedinjeno Kraljevstvo, ne?”

“James, drago mi je.” Na moje čuđenje, doista je tako i zvučao.

“Lexy, također!” Rukovali smo se.

“Oprosti zbog mog stava, ali zaista mrzim što sam ovdje”, objasnio je zatvorivši knjigu i stavivši je u ruksak. “Kužiš, nije lako doseliti se u novi grad, a kamoli na novi kontinent.”

“Vjeruj mi, znam kako ti je”, bolno sam se nasmijala, sretna što sam napokon pronašla nekog tko zaista shvaća moje duševno stanje. “I ti ćeš ići u gimnaziju?”

“Da, treći razred”, kimnuo je glavom.

“Također”, nasmijala sam se. “Možda budemo na nekom predmetu skupa.”

“Nismo mi te sreće”, sarkastično je James rekao, skočivši s visoke barske stolice. “Hvala za kavu!”

Mahnuo mi je s vrata i otišao u trenutku kad je Rebecca ulazila unutra. Okrznuli su se ramenima. Ona je okrenula očima.

“Zamisli ti tog tipa: nije se ni ispričao!”

“Bok Bexy!” nasmijala sam se. “Hoćeš naručiti?”

“Zapravo ne”, odmahnula je glavom, sjednuvši na onu stolicu na kojoj je do malo prije sjedio James. “Željela sam te pitati možeš li me odvesti do škole.”

“Trebaš prijevoz?” podigla sam obrvu. Znala sam koliko se Rebecca mrzi voziti sa mnom (ja preferiram brzu vožnju).

“Pa da”, slegnula je ramenima. “Barem dok Elliot ne popravi naš auto.”

“Je li me netko spominjao?” oglasio se Elliot s vrata. “Babe jedne, nije vrag da me tračate?”

“Ne, Rebecca je baš spominjala kako je napaljena na tvoje sexy tijelo”, zacerekala sam se dok se Rebecca puknula smijati.

“Oh Bexy, zbog ovog dobivaš popust na popravak auta”, iscerio se Elliot. “Poslije škole možeš doći po njega.”

“Već?!” začudila se Rebecca. “Elliote, zaista si pravi profesionalac svog zanata!”

Elliot joj se naklonio. “Čast mi je služiti vam, Madame.”

Zahihotala sam se i pogledala na sat. “Elliote, ideš i ti s nama do škole? Ja vozim.”

Elliot se nasmijao vidjevši osmjeh na mom licu kad sam rekla posljednje dvije riječi. Rebecca je frknula nosom.

“Požurite se, bando jedna, da ne zakasnite!” doviknula nam je Julia. “Lexy, zadrži napojnice!”

“Hvala Jules!” doviknula sam joj s vrata.

Rebecca se smjestila na suvozačko mjesto. Djelovala je prilično ukočeno dok je stavljala pojas. Međutim, Elliot se posve opustio, izvalivši se na stražnjem sjedalu kao da je doma kod kuće na kauču ispred televizora.

“Pali pilu!” viknuo je Elliot dok sam sjela u auto i uključila radio. Nasmijala sam se i upalila auto.

“Smiri se Bexy, nećeš umrijeti danas”, umirila sam je vozeći umjerenim tempom dok su kotači Mustanga klizili po cesti koja je vodila prema sewardskoj Gimnaziji.

“Yesterday, all my troubles seem so far away...” tiho je Elliot pjevušio Beatlesovu pjesmu koja je svirala na radiju.

“Evo nas”, uzdahnula sam, parkiravši se na parkiralištu gimnazije i izašavši iz auta.

Rebecca me potapšala po ramenu. “Možeš ti to.”

“Da, nitko te neće ugristi”, prokomentirao je Elliot u svom uobičajenom stilu.

Nasmijala sam se oboje, ali moj osmjeh je samo prikrivao nervozu koju sam zapravo osjećala.




Komentara [11] - Print - # - ^