17.08.2008. 15:05
Chapter 1
Hvala Rebecca; volim te zbog svega i unatoč svemu!
Činjenica da sam posljednjih mjeseci lijegala na počinak jako kasno, nije nimalo pomogla kad je prvog rujna trebalo ustati prilično rano zbog škole koja je počinjala tog jutra. Ni inače nisam bila obožavatelj ponedjeljka, iako su oni označavali početak novog tjedna i novih prilika za sukobljavanje sa svijetom. Međutim, ovaj ponedjeljak mi se još više gadio jer sam znala da čim stupim nogom u školsku zgradu, mogu očekivati mnoge znatiželjne poglede na sebi. Neki bi rekli da sam se već trebala priviknuti na sve to, ali ova dva tjedna što sam ih provela u Sewardu po dolasku iz Irske nisu bila nimalo lagana.
Osim što nisam mogla izaći iz kuće, a da me neki znatiželjni žitelj tog planinskog mjesta nije zaustavio želeći porazgovarati sa kćerkom omiljenog mu doktora Callasa, cijelu situaciju mi je pogoršavao otac Cole koji je budno bdio nad mnome, pazeći da redovito jedem. Iako su i u Irskoj ljudi u selu znali za moju anoreksiju, nitko me nije toliko gušio kao ovdje u Americi. Možda je to zato što je ovdje to mnogo kritičnija bolest nego u Europi.
Svejedno sam se prisilila da ustanem. Jučerašnji tradicionalni obiteljski krijes koji su pripremili moji rođaci Greyevi, doista mi je podignuo raspoloženje. Teta Rosie se potrudila da nitko, pa ni ja, ne ostane gladan. Edward je cijelo vrijeme svirao na svojoj gitari stare Beatlesove hitove koji su iz njegovih usta zvučali gotovo kao iz McCartneyjevih. Naravno, blizanci Matthew i Joan su pripremili spektakularan vatromet i pobrinuli se da bude toliko bučan da su ga čuli na cijeloj Aljasci.
Ja sam se cijelo vrijeme držala Rebecce i Elliota. Od prvog puta kako smo se upoznale, Rebecca mi je bila samo potpora. Za razliku od Colea, nije me neprestano ispitivala o mom poremećaju u prehrani, iako sam i u njezinim očima znala tu i tamo znala uočiti brigu.
Što se tiče Elliota, njega sam upoznala istog dana kad sam dobila vozačku dozvolu. Iako sam već znala voziti auto, morala sam ići na ispit kako bi se to doista i utvrdilo. Čim sam sjela za volan, želeći se odvesti do Rebecce da joj objavim sretnu vijest o mojoj dobivenoj vozačkoj dozvoli, moj crveni Mustang Convertible je zakuhao. S obzirom da se u automehaniku ne kužim toliko dobro da bi se uhvatila ukoštac s motorom, izvadila sam Elliotovu podsjetnicu iz novčanika. Cole mi je rekao da se njemu obratim ako ikad budem imala problema s autom.
S obližnje telefonske govornice sam nazvala broj na poleđini i Elliot je za desetak minuta došao naoružan svim potrebnim alatom. Za vrijeme dok se on skrivao ispod haube i popravljao Mustangov motor, ispitivao me o meni i pjevušio pjesmu koja je svirala na radiju. Pošto kod sebe nisam imala dovoljnu svotu novca da mu naplatim što mi je tako brzo i efikasno popravio auto, obećala sam da ću sutra doći do njega u radionu i vratiti mu. Elliot je rekao da nije potrebno i da ovaj popravak stavljam na njegov račun te da mi je to poklon dobrodošlice u Seward.
Međutim, nisam ga poslušala. Dan poslije toga, svratila sam k Elliotu u radionu samo zato što sam ga željela vidjeti. On je uz Rebeccu bio jedina osoba u Sewardu pored koje se nisam osjećala manje od zrna prose. I tako sam uglavnom prijepodneva provodila kod Elliota u radioni, poslijepodne sam se družila s Rebeccom, a navečer pomagala tatinoj curi Juliji u njezinoj zalogajnici. Naposljetku mi je Julia rekla kako će me zaposliti kad počne školska godina što sam ja radosno prihvatila jer mi je novac zaista trebao.
Cole je na sve to zadovoljno kimao glavom. On je bio uvjeren kako sam se ja sasvim dobro uklopila u Seward s obzirom da nisam bila depresivna i boravila sama zatvorena u svojoj sobi, nego sam umjesto toga cijeli dan bila okružena ljudima i družila se s njima.
Nakon što sam obukla odjevnu kombinaciju koju mi je Rebecca jučer odabrala kao idealnu odjeću za prvi dan škole (crnu haljinu bijelih točkica čiji je gornji dio izgledao poput žute majice kratkih rukava, i debeli crveni remen), spustila sam se u kuhinju gdje me je dočekao doručak i Coleova poruka kako mi želi da mi prvi dan u školi prođe što ljepše.
Moš si mislit, pomislila sam frknuvši nosom. Nisam imala namjeru pojesti doručak, dijelom zbog moje bolesti, a dijelom zbog sve one obilne hrane koju sam pojela na krijesu. Pogledala sam na sat i zaključila da bi mogla otići do zalogajnice prije škole. Pogledavši se u ogledalo u hodniku prije izlaska iz kuće, zaključila sam da izgledam sasvim pristojno. Sjela sam u Mustang koji sam iz dana u dan sve više obožavala i uključila radio (moj instruktor vožnje, Caden, uvijek je govorio da prije vožnje uvijek treba pustiti muziku).
“Vidi tko je došao, moja nova zaposlenica!” nasmijala se Julia kad je zvono na vratima označilo moj dolazak.
“Bok Jules!” nasmješila sam se i ja njoj, dok me cmoknula u obraz. “Kad želiš da počnem?”
“Možeš odmah sad”, slegnula je ramenima dobro raspoložena Julia. “Bridget nema jutros, a pomoć bi mi stvarno dobro došla.”
Odmah sam poletno skočila. Uzela sam iz spremišta pregaču i pladanj te otišla do prvog stola uzeti naruđbu. Za njim su, kao i svakog jutra, sjedili starosjedioci Sewarda. Grupica umirovljenika kojima su glavne teme uvijek bile jačina njihovih zubala, politika i prisjećanje dobrih starih dana.
“Hej Lex!” pozdravio me Floyd. On mi je od svih tih djedica bio najsimpatičniji.
“Hej Floyd. Uobičajeno?” upitala sam, zaihotavši se kad mi je poljubio dlan kao nekoj dami.
“Ma vidi ti nje: konobari!” iscerio se pokazavši svoje nove zube. “Da su sve konobarice ovakve, ugostiteljstvo nikad ne bi propalo.”
Nasmijala sam se i pokupila naruđbe te se vratila za šank. Julia je bila zadovoljna vidjevši da sam s lakoćom prionula na posao. U protekla dva tjedna sam toliko puta bila ovdje i gledala Juliju kako obavlja svoj posao da mi je to bila najbolja praksa.
“Mogu naručiti?” začula sam dubok glas, poznatog naglaska, kako mi se obraća. Podigla sam pogled i ispred sebe ugledala zadivljujuće zgodnog dečka, dubokih plavih očiju i najtamnije kose na svijetu. Unatoč svoj toj ljepoti, djelovao je ogorčeno.
“Izvoli”, rekla sam uspravivši se do pune visine.
“Crnu kavu i mineralnu molim” zatražio je, spustivši pogled na knjigu ispred sebe.
Donijela sam mu što je zatražio. Kratko se zahvalio te nastavio čitati knjigu, polako ispijavši kavu. Nisam ni shvatila da sam ga ja cijelo to vrijeme promatrala. Tek kad je podigao pogled, postala sam svjesna da buljim.
“Trebaš nešto?” zbunjeno je upitao.
“Pa ovaj...zanimalo me...ti nisi odavde je li?” nervozno sam upitala, osjećajući se glupo što uopće postavljam takvo pitanje.
“Ne, nisam” čangrizavo je uzdahnuo. “Doselio sam se ovamo iz Londona.”
Oči su mi se razrogačile od oduševljenja. “Još jedan pripadnik otoka?”
Namrštio se. “Iz Engleske si?”
Odmahnula sam glavom. “Irske, ali svejedno... Sve je to Ujedinjeno Kraljevstvo, ne?”
“James, drago mi je.” Na moje čuđenje, doista je tako i zvučao.
“Lexy, također!” Rukovali smo se.
“Oprosti zbog mog stava, ali zaista mrzim što sam ovdje”, objasnio je zatvorivši knjigu i stavivši je u ruksak. “Kužiš, nije lako doseliti se u novi grad, a kamoli na novi kontinent.”
“Vjeruj mi, znam kako ti je”, bolno sam se nasmijala, sretna što sam napokon pronašla nekog tko zaista shvaća moje duševno stanje. “I ti ćeš ići u gimnaziju?”
“Da, treći razred”, kimnuo je glavom.
“Također”, nasmijala sam se. “Možda budemo na nekom predmetu skupa.”
“Nismo mi te sreće”, sarkastično je James rekao, skočivši s visoke barske stolice. “Hvala za kavu!”
Mahnuo mi je s vrata i otišao u trenutku kad je Rebecca ulazila unutra. Okrznuli su se ramenima. Ona je okrenula očima.
“Zamisli ti tog tipa: nije se ni ispričao!”
“Bok Bexy!” nasmijala sam se. “Hoćeš naručiti?”
“Zapravo ne”, odmahnula je glavom, sjednuvši na onu stolicu na kojoj je do malo prije sjedio James. “Željela sam te pitati možeš li me odvesti do škole.”
“Trebaš prijevoz?” podigla sam obrvu. Znala sam koliko se Rebecca mrzi voziti sa mnom (ja preferiram brzu vožnju).
“Pa da”, slegnula je ramenima. “Barem dok Elliot ne popravi naš auto.”
“Je li me netko spominjao?” oglasio se Elliot s vrata. “Babe jedne, nije vrag da me tračate?”
“Ne, Rebecca je baš spominjala kako je napaljena na tvoje sexy tijelo”, zacerekala sam se dok se Rebecca puknula smijati.
“Oh Bexy, zbog ovog dobivaš popust na popravak auta”, iscerio se Elliot. “Poslije škole možeš doći po njega.”
“Već?!” začudila se Rebecca. “Elliote, zaista si pravi profesionalac svog zanata!”
Elliot joj se naklonio. “Čast mi je služiti vam, Madame.”
Zahihotala sam se i pogledala na sat. “Elliote, ideš i ti s nama do škole? Ja vozim.”
Elliot se nasmijao vidjevši osmjeh na mom licu kad sam rekla posljednje dvije riječi. Rebecca je frknula nosom.
“Požurite se, bando jedna, da ne zakasnite!” doviknula nam je Julia. “Lexy, zadrži napojnice!”
“Hvala Jules!” doviknula sam joj s vrata.
Rebecca se smjestila na suvozačko mjesto. Djelovala je prilično ukočeno dok je stavljala pojas. Međutim, Elliot se posve opustio, izvalivši se na stražnjem sjedalu kao da je doma kod kuće na kauču ispred televizora.
“Pali pilu!” viknuo je Elliot dok sam sjela u auto i uključila radio. Nasmijala sam se i upalila auto.
“Smiri se Bexy, nećeš umrijeti danas”, umirila sam je vozeći umjerenim tempom dok su kotači Mustanga klizili po cesti koja je vodila prema sewardskoj Gimnaziji.
“Yesterday, all my troubles seem so far away...” tiho je Elliot pjevušio Beatlesovu pjesmu koja je svirala na radiju.
“Evo nas”, uzdahnula sam, parkiravši se na parkiralištu gimnazije i izašavši iz auta.
Rebecca me potapšala po ramenu. “Možeš ti to.”
“Da, nitko te neće ugristi”, prokomentirao je Elliot u svom uobičajenom stilu.
Nasmijala sam se oboje, ali moj osmjeh je samo prikrivao nervozu koju sam zapravo osjećala.
P.S. Post je s razlogom u prvom licu. Može se reći da je ovo "predgovor". Svi ostali će biti u trećem licu napisani. I posebna zahvala Bailee za dizajn! Umjetnica si, znaš to? Volim te!
Komentara [11] - Print - # - ^
