Lexy je zatreptala ušavši u školski hodnik sewardske Gimnazije; imala je osjećaj kao da se našla usred nekog tinejdžerskog filma. Duž zidova su bili poslagani ormarići, a u kutovima kante za smeće. Domar je hodao kroz hodnik, vukavši za sobom metlu i vičući na učenike koji su mu bacali smeće po putu.
Na trenutak je zastala kao ukopana, vidjevši da su je svi pogledali. Neki su se trudili učiniti to što indirektnije, dok su drugi očigledno – buljili. Rebecca ju je bocnula laktom u leđa i Lexy se vratila u stvarnost. Poželjela je da ima jaknu s kapuljačom kako bi mogla prekriti lice. Bilo joj je jasno. Svi ovi klinci su zajedno odrasli, poznali su se još od vrtića, dok su čak i njihovi roditelji išli skupa u školu baš poput njih sad. Lexy je shvatila da se nikad neće moći riječiti titule nove cure.
“Pretpostavljam da bi trebala otići do ravnatelja Tannera”, promrmljala je Rebecca dok su hodali kroz hodnik prepun ljudi. “Da dobiješ raspored i broj ormarića...”
“Već sam sve to dobila u pismu koje mi je uputio prije tjedan dana”, rekla je Lexy i sjetivši se toga počela prekopavati po ruksaku u nadi da će naći to pismo. “Evo!”
Pružila je Rebecci svoj raspored kako bi ga mogla proučiti. Elliot se nagnuo preko njezina ramena da ga i on vidi. Lexy se pak vratila prekopavanju ruksaka u potrazi ključa od ormarića.
“Sweet!” oduševljeno je uzdahnula Rebecca. “Vidi ovo, na većini predmeta si sa mnom ili Elliotom!”
“Pa i ne baš”, frknula je Lexy nosom. “Engleski, recimo, nemamo zajedno niti biologiju ni kemiju.”
“Tri predmeta te neće ubiti”, zijevnuo je Elliot kao da se dosađuje. “Možda baš na nekom od njih upoznaš koga zanimljivog.”
“Čisto sumnjam”, promrmljala je Lexy sebi u bradu. “Evo vražićka, pronašla sam ga! Broj 169.”
“Oh, pa to je pored knjižnice!” nasmije se Elliot. “Emily ima ormarić pored tebe.”
“Tko je Emily?” upitala je Lexy, zbunjeno gledajući u Rebeccu koja se tiho hihoće.
“Elliotova cura”, rekla je ona, namignuvši mu.
“Babe jedne”, okrenuo je Elliot očima.
Poveli su je kroz hodnik, usput joj objašnjavajući gdje je koja učionica. S obzirom da škola nije bila velika, Lexy se iskreno nadala da se neće izgubiti kao poputna budala.
“Evo nas!” nacerio se Elliot pokazavši rukom na ormarić na kojem je pisao broj 169.
Lexy je uzdahnula i otključala ga. Bio je prazan stoga je odmah u njega nagurala sve nepotrebno što je nosila u ruksaku. Istovremeno je osjetila olakšanje. Zatvorila je vrata i zaključala ormarić, okrenuvši se prema Rebecci.
“Gdje je Elliot?” upita Lexy, tražeći ga pogledom po hodniku prepunom učenika.
“Sreo je Emily pa su otišli negdje da popričaju”, objasni Rebecca. “Onda, što imaš prvi sat?”
“Engleski”, reče Lexy preko volje.
“Šteta, ja latinski”, namrgodila se Rebecca. “Opet će me onaj Židov ubiti u pojam!”
“Ti si Rebecca, jel?” obratila se neka crvenokosa kovrčava djevojka njoj. “Tanner te treba.”
Otišla je dalje, ne dajući Rebecci šansu da upita razlog zbog kojeg je ravnatelj traži.
“Oprosti Lex, ali moram ići”, ispričala se ona. “Ne znam koji vrag hoće od mene, ali bolje da mu se ne zamjerim.”
Mahnula joj je, potrčavši niz hodnik. Lexy je uzdahnula i okrenula se na peti. Zamalo se sudarila s nekim kršnim sportašom koji joj je opsovao zbog toga. Pognula je pogled i jurnula niz hodnik, tražeći učionicu engleskog. Srećom, našla ju je prije zvona, prisjetivši se da su joj Elliot i Rebecca objasnili kako se dolazi do ondje.
“Ajde sad svi marš na mjesto”, viknuo je strog i hrapav glas koji je pripadao profesoru engleskog. “Već je zvonilo, trebali ste svi već biti u učionici! Tory, ostavi šlatanje s Austinom za park, a ne školu.”
Učionicom se prolomio smijeh. Djevojka Tory i njen dečko Austin nisu djelovali posramljeno, već samodopadno. Profesor se okrenuo od ploče prema razredu te su se njegove sive oči susrele s Lexynim.
“Ah da!” okrenuo je očima. “Razrede, imamo novu učenicu. Alexandru Callas.”
Rukom je pokazao prema dnu učionice gdje je u zadnjoj klupi sjedila Lexy, osjećajući se manjom od miša. Počela se polako ustajati jer je pretpostavila da se od nje očekuje da se predstavi.
“Ja sam profesor Lyle Marshall”, kratko se predstavio prije no što je zagrmio, “No idemo dalje. Ovako...moram vas upoznati s tim da naša škola, unatoč tome što su loše, ipak ima školske novine.”
Začuo se pogrdan žamor i razna dobacivanja.
“Ma daj začepite već jednom!” opet je viknuo Marshall. “Gdje sam stao? Ah da! Školske novine! Dakle, u nadi da ih dovedem u stanje dostojno čitanja, preuzeo sam na sebe ulogu urednika. A to znači da tražim nekoliko vrijednih i marljivih učenika, ako takvi uopće postoje u ovoj školi, da se prijave kao novinari.”
Nitko nije dignuo ruku. U učionici je vladala zagrobna tišina. Marshall nije djelovao obeshrabreno. “Od svih tih silnih ruku, ne znam koga da odaberem! Hajde sad, tko želi?”
“Jel ćemo biti plaćeni za to?” upitao je neki punašni dečko.
“Ne Isaac, nećete biti plaćeni za to”, odbrusio mu je Marshall. “Ali kad već pokazuješ toliki entuzijazam prema novinarstvu, rado ću te ubaciti u svoju novinarsku postavu. Ako ništa drugo, možeš biti fotograf.”
Isaac je djelovao ogorčeno. Snuždio se i prije no što je prekrižio ruke na prsima, stavio je kapuljačku preko lica i šiške preko čela.
“Tory, svi znaju tko je glavna alapača u školi, zar ne?” opet se Marshall obratio zgodnoj crnkinji. “Ti možeš dobiti svoju tračersku kolumnu.”
“Oh profesore Marshall, ali to mi se ne uklapa u koncept života”, odmah se Tory pobunila. “Vidite, navijačice mi već oduzimaju previše vremena i zato nisam sigurna da bi...”
“Oh razumijem!” prekinuo ju je Marshall. “S obzirom da ti navijačice oduzimaju toliko vremena, ne bi stigla još i pisati za novine zar ne?”
Tory se zavodnički nasmješila. “Znala sam da ćete me razumjeti profesore.”
“Pa ako je tako, onda ti nema druge nego da odustaneš od navijačica”, sarkastično joj dobaci Marshall. “Ili si se predomislila glede tračerske kolumne?”
Tory je ošišnula Marshalla pogledom. “Snaći ću se već nekako.”
“Sjajno!” samodopadno se Marshall nacerio i pljesnuo rukama. “Ajmo još netko, prije no što počnemo s čitanjem Hamleta!”
Na njenu veliku žalost, Marshallove sive i ogorčene oči su se susrele s Lexynim.
“Ah Alexandra!”
“Lexy”, ispravila ga je ona zbog čega je odmah požalila. Jedna djevojka se okrenula prema njoj i nasmijala joj se u lice. Lexy je došlo da joj se izbelji.
“Lexy! Ti si nova u školi zar ne?” Marshall je kratkim i sporim koracima došetao do nje. “U tom slučaju ti treba neka školska aktivnost. Koliko si imala iz engleskog u prijašnjoj školi?”
“Pet, profesore”, odgovorila je ona i požalila zbog svoje iskrenosti.
“Sjajno! To znači da si sposobna napisati kvalitetan članak!” zadovoljno je pljesnuo rukama. “Očekujem da se danas nakon nastave pojaviš u knjižnici na dogovoru s ostatkom novinarske ekipe. To vrijedi i za vas: Tory, Isaac...”
Oboje su okrenuli očima i uzdahnuli. Lexy se odjednom osjećala još manjom od miša. Sjela je niže na stolici kako bi bila što nevidljivija Marshallu koji je ostatak sata blebetao činjenice o Hamletu i isčitavao ulomke iz tog djela. S obzirom da je Lexy mrzila Shakespearea, nije obraćala preveliku pozornost na profesorove riječi koje joj nisu dolazile do mozga.
“Evo još jedne izmučene duše!” cerekavo je rekao Elliot kad je Lexy izašla iz učionice među posljednjim učenicima. Napokon je zvonilo za kraj sata i Lexy je jedva čekala da pobjegne od ogorčenog pogleda profesora Marshalla. “Kako je prošlo?”
“Ne pitaj”, promrsila je Lexy dok su njih dvoje krenuli niz hodnik. “Uvalio mi je novinarstvo.”
“Hmm da, čuo sam da je on novi urednik”, zamišljeno je dodao Elliot. “Žao mi je. Nadam se da te nije puno mučio. Kod njega ti doista vrijedi onaj stih No dark sarcasm in the classroom.”
Lexy nije komentirala. Zajedno su šutke otišli do učionice fizike. Elliot je ispod glasa pjevušio Another Brick In The Wall. Lexy se cijelo vrijeme samo nastojala suzdržati od markiranja.
*****
“Sve u svemu, horor od školskog dana”, završila je Lexy s pripovjedanjem. “Čak i za ponedjeljne standarde.”
“Suosjećam s tobom”, sažalno je izustila Rebecca. “Meni je Tanner uvalio da budem tutorica nekom novom učeniku i još k tome je prebacio organizaciju jesenskog plesa na mene! Kao da već nemam dovoljno briga oko...”
“Novom učeniku?” zamišljeno je Lexy ponovila Rebeccine riječi. “Jel se možda zove James?”
“Da, James Callaham”, kimnula je Rebecca glavom. “Poznaš ga?”
“Navratio je jutros u zalogajnicu”, pojasni Lexy. “Zar ga se ne sjećaš? Pa sudario se s tobom kad je odlazio.”
“A to je ta budala!?” uzviknula je Rebecca, zvučeći kao da je prosvjetljena. “I djelovao mi je nekako napuhano!”
Lexy se zahihotala, a potom pogledala na ručni sat. “Moram ići u knjižnicu na dogovor inače će mi Marshall oderati kožu.”
“Sretno!” Rebecca joj je mahnula.
Lexy je nervozno ušla u knjižnicu i vidjela desetak nepoznatih lica. Bilo je tu raznolikih ljudi: od prvašića do maturanata. Tory je bila odjevena u uniformu navijačice (očito je trebala imati trening), a Isaac je proučavao novi fotoaparat koji je držao u rukama.
“Umuknite!” viknuo im je Marshall pri ulasku u knjižnicu. “Ajmo se što prije sve dogovoriti. Svima nam se žuri: kako meni, tako i vama. Možda se to vama čini nevjerojatno, ali ja imam i drugih poslova od soljenja pameti hrpi tinejdžera.”
Sjeli su duž drvenog stola s Marshallom na čelu. Lexy je sjela pored zgodne djevojke, zlaćane kose i širokog osmjeha.
“Dakle, s obzirom da i ja i vi znamo da su naše školske novine sranje, oprostite na izrazu, odlučio sam nešto poduzeti po tom pitanju što je Tanner velikodušno podržao”, počeo je Marshall sa svojim govorom. “Konačno nešto pametno i od našeg ravnatelja! Uglavnom, imam jako mnogo ideja kako da naše novine konačno ožive. Ubuduće ćemo se sastajati u onoj staroj učionici glazbenog koja nije u upotrebi već par godina. Tamo će nam biti redakcija. Svaki od vas će imati svoj radni stol i računalo, stoga pazite što s njima radite. To će vam služiti samo za novinarske svrhe što znači da porniće downloadajte kod kuće, a ne u školi. ”
Iz nekog razloga, Isaac se zahihotao. Marshall ga je ignorirao i nastavio. “Također, da bi stvar bila interesantnija, odlučio sam vam malo zapapriti. Ovako, na ovom papiru koji držim u ruci su zadaci koje sam vam dodjelio. Želim da se svako od vas potrudi najbolje što može i istraži priču koja mu je dodjeljena. Ja ću, kao objektivni sudac, odlučiti koja je najbolja i taj će onda dobiti nagradu.”
“Bit će oslobođen novinarske dužnosti?” ponadala se Tory naglas.
“Ne ženska glavo!” odbrusio joj je Marshall. “Radi se o iznenađenju! A sad ajde kući, nezahvalne male! Ako budete imali kakvih pitanja, možete mi se obratiti u redakciji ili mom kabinetu. Također, članke očekujem na stolu najkasnije u ponedjeljak.”
Začulo se struganje stolica o pod nakon što su svi ustali. Nikome nije bilo žao što odlazi.
“Ti si Lexy Callas, jel?” obratila joj se zlatokosa koja je do malo prije sjedila do nje. “Ja sam Emily Valentine. Elliot mi je pričao o tebi.”
“Oh, znači ti si njegova cura?” nasmješila se Lexy. “Drago mi je.”
“Također!” nasmješila se i ona. “Zar nije uzbudljivo ovo s novinarstvom?! Konačno ćemo raditi na pravim pričama i istraživati zamršene i tajanstvene...”
“Emily, čisto sumnjam da ćemo izvještavati o padu NLO-a ili nečem sličnom”, spustila ju je Lexy na Zemlju.
“Ma znam ja to!” odmahnula je Emily rukom, kao da tjera dosadnu muhu. “Ali bit će totalno uzbudljivo biti dio novinarske ekipe! I još ta nagrada...”
“Ovaj Emily?” prekinula ju je Lexy. “Meni se stvarno žuri kući. Vidimo se sutra, može?”
“U redu!” nasmijala se Emily i zabljesnula Lexy svojim bisernobijelim zubima. “Pozek!”
Lexy je gledala u Emily dok je skakutavo otišla iz knjižnice.
“Koji vrag znači pozek?!” promrmljala si je u bradu, hodajući prema izlazu iz škole.
*****
Sjedeći na drvenom stolu na kojem je Elliot inače držao uredno posložen alat, Lexy je ispijala limenku Spritea gledajući kako Elliot popravlja nečiji crni auto. Dok je on ispod haube i dalje pjevušio Another Brick In The Wall, Lexy je razmišljala o tome kako joj je najbolje kad zapravo ne razmišlja o ničemu, kad je lišena svake misli ili sjećanja koji bi je mogli vratiti u prošlost; u Irsku. Jer iako tamo nije bila tjelesno, znala je da duhom i dalje pripada ondje.
“Hej Elliote!” radionom se zvonko proširio Cadenov vragolasti glas. Oči su mu zaiskrile od dječje sanjivosti kad je spazio Lexy. “Callasice!”
“Hej Caden!” nasmješila mu se ona. Već se zaboravila kako uz Cadena teško ostaje ozbiljna. On je od dana kad su se upoznali bio njezina terapija. Uz njega je nestala sva zabrinutost, ostavljajući mjesta gluposti i neozbiljnosti. Lexy se uz njega osjećala kao da je opet – dijete.
“Nisam te vidio od posljednih...khm, instrukcija”, iscerio se i namignuo joj. Lexy se oteo hihot. S obzirom da je već na prvom satu vožnje priznala Cadenu kako već od prije ima debelog iskustva s vožnjom auta, on je predložio da im instrukcije budu izlika za razne izlete na koje ju je vodio. Tako su svakog dana šetali šumom, išli u autokino ili svratili do obližnjeg lunaparka i cijeli dan se vozili na vožnjama za malu djecu, uživajući u šećernoj vati.
“Još ti se nisam zahvalila što si mi pomogao da dobijem vozačku”, nasmješila se Lexy i skočila sa stola. Prišla mu je bliže i prislonila svoj obraz uz njegov. “Hvala!”
Potom ga je brzo poljubila kako Elliot ne bi vidio. Iako je poljubac trebao biti utisnut u Cadenov obraz, Lexy nije promaknulo da su im se kutovi usana slučajno dotakli.
“Sad ćemo se češće viđati, jel?” namignuo joj je. “Ipak idemo u istu školu.”
“Landone, kad završiš s očijukanjem, možeš odvesti auto doma!” doviknuo mu je Elliot. “I zbilja si nesposoban! Sve što je autu trebalo jest napuniti akumulator! Znaš, trebao bi malo bolje paziti na svoj...”
“Hoćeš sok?” upitala je Lexy Cadena, prekidajući Elliota u njegovom monologu.
Caden se nasmješio i kimnuo glavom. Lexy je zaobišla Elliota koji ju je iskosa promatrao i otišla do hladnjaka. Vratila se s još jednom limenkom Spritea i pružila je Cadenu.
“Ma tako znači!” nadurio se Elliot. “Ja svojim novcem kupujem sokove, a onda ih ti daješ mojim mušterijama! Ako tako nastaviš, bankrotitat ću!”
“Joj daj šuti!” zasmijuljio se Caden i otpio par gutljaja soka. “Koliko sam dužan za popravak?”
“Čekaj, idem ti po račun!” rekao je Elliot, nestajući u sporednoj prostoriji. Brzo se vratio, pruživši Cadenu bijeli papirić.
On se nasmijao i izvadio iz novčanika nekoliko novčanica te ih stavio Elliotu na dlan. Njemu se se oči razrogačile kad je vidio da ga je Caden preplatio. “Stari, tu ima malo previše nego što je pisalo na računu!”
“To je napojnica”, slegnuo je Caden ramenima.
“Gle, znam ja da sam dobar ali to je ipak previš...”
“To nije napojica za tebe, nego tvoju ljupku pomoćnicu!” Caden je pogledao u Lexy i namignuo joj. Potom je sjeo u auto i mahnuvši im kroz otvoren prozor odvezao se kući.
Elliot je otvorenih ustiju buljio u Lexy. Ona se pak slabašno smijala. “Ma ljubim te u čelo, Alexandrice moja! Od sad očekujem od tebe da flertaš sa svakim muškim koji mi dođe!”
“Očito ipak nećeš bankrotirati!” namignula mu je Lexy. “Ajde idemo do Julije! Častiš me sokom!”
“S ovolikim novcem, kupit ću ti sokovnik!” nacerio se Elliot. Lexy je okrenula očima, ali ipak i dalje nije susprezala osmjeh.
Post je objavljen 21.08.2008. u 23:36 sati.