Zajednica Emanuel - Hercegovina
30.04.2009., četvrtak
„Ja sam kruh života“ (Iv 6, 44-51)
|
Razmišljajući o Isusovim riječima koje nam kroz današnje čitanje iz Evanđelja donosi sv. Ivan dolazimo do spoznaje koliko je uistinu za naš ovozemaljski život i za život u vječnosti neizmjerno važna vjera u Isusa. „Zaista, zaista kažem vam, tko vjeruje, ima život vječni“ riječi su Isusove kojima on govori da osobnom vjerom i učeničkim oslonom na njega, vječnost nam zapravo započima na zemlji. Vjera je nemoguća isključivo ljudskom snagom. Ona je uvijek Božja inicijativa, dar Božji i ponuda ljubavi. To vidimo iz Isusovih riječi: „Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla“. To je privlačenje puno ljubavi i bez njega nema vjere u Isusa koji obećava da će sve takve koji mu dolaze uskrisiti u posljednji dan. On dalje govori: „Svi će biti učenici Božji“ što znači da ovaj dar Bog nudi svima i da ga svatko može uzeti. I zato smo odgovorni prema ponuđenom daru. Bog daruje i poziva ali ne želi ništa na silu. Sveti Augustin je to izrazio riječima: Stvorio nas je bez nas, ali ne želi nas spasiti bez nas. „Ja sam kruh života. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovog kruha živjet će uvijeke“- ovo je najveličanstveniji i najmilosrdniji Božji poziv upućen svima nama. Kako odgovaramo na ovaj Božji poziv? Kruh Života je sam Isus. Njegovo je tijelo koje nam se daje u Euharistiji. S kakvom vjerom pristupamo ovoj Svetinji nad Svetinjama? Vjerujemo li da je u tom komadiću kruha Živi Bog? „Zaista, zaista kažem vam, tko vjeruje, ima život vječni“ podsjetimo se još jednom na Isusovo obećanje. Ne spasava se onaj koji jede euharistijski kruh, nego onaj koji vjeruje. Za spasenje nije dovoljno samo uzimati pričest – potrebna je vjera. Vjera u Živoga Boga u tom komadiću kruha kojeg primamo u svetoj pričesti. „Kao što je mene poslao živi Otac i kao što ja živim od Oca, tako će i onaj koji mene jede, živjeti od mene“ (Iv 6, 57). Kako je lijepo rekao sveti Augustin: Tko hoće živjeti, zna gdje mu je izvor života. Neka pristupi, neka vjeruje! Kakva je moja vjera? Živim li ja od Isusa Krista? Susrećem li ga uistinu u svetoj pričesti. Je li mi njegovo tijelo koje blagujem izvor snage i milosti? Vide li se plodovi te milosti u mom svakodnevnom životu? Život nam je odraz onoga što vjerujemo. Prava vjera ne može biti apstraktna, ona se mora odražavati u našem svakodnevnom životu. U poslanici Efežanima sv. Pavao nam govori kako trebamo živjeti da ostanemo u osobnom odnosu s Bogom: „Nasljedujte Boga, jer ste njegova ljubljena djeca i živite u ljubavi jer je i Krist nas ljubio i predao sebe samoga za nas kao prinos i kao žrtvu koja se sviđa Bogu! (Ef 5, 1-2). Znači ako doista vjerujem u Isusa moram težiti za što većom sličnošću s njime. On mi mora biti mjerilo svih stvari i uzor. Ako želim u ljubavi hoditi Isusovim stopama moram odbaciti grijeh i tamu. Takva ljubav traži žrtvu, ali ostajući u Božjoj ljubavi mogu sve jer on mi pruža pomoć i zaštitu. Sve mogu u onome koji mi daje snagu - uzvikuje sv. Pavao. Mogu li i ja? Ljiljana |
- 13:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #
29.04.2009., srijeda
Spasiteljski zov (Mt 11, 25-30)
|
Sveti Ivan nam je u jučerašnjem čitanju iz Evanđelja u središte pažnje stavio Gospodinove riječi i poziv:“Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, doista neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, doista neće nikada ožednjeti (Iv 6, 35). A Matej nam danas donosi još jedan Spasiteljev poziv koji kao da se nadovezuje na prethodni i još ga više produbljuje. „Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti“ uporno nas zove Isus i neumorno traži po svim našim bespućima i stranputicama. Bog u svojoj ljubavi za nas čini sve kako bi nas privukao sebi. Užima za ljude i konopcima ljubavi privlači nas, nad nama bdije i daje nam jesti ( usp. Hoš 11, 4). On nam daje hranu koju blagovati znači nikada više ne ogladnjeti jer nas hrani neiscrpiva ljubav Božja. Dao nam je Kruh Života koji je s neba sišao, svoga Jedinorođenog sina Isusa Krista. Isus je došao na ovu zemlju izvršiti volju svoga Oca nebeskog. Svojim učenicima on govori:“Moja je hrana: vršiti volju onoga koji me poslao i dovršiti njegov posao“ (Iv 4, 34). A volja Božja je naše spasenje. Bog ne želi izgubiti niti jedno svoje dijete. To Isus potvrđuje i govori:“Tako nije volja ni vašeg Oca nebeskog da se izgubi i jedan od ovih malenih“ (Mt 18, 14). I zato Taj Kruh Života zove: Dođi k meni. Povjeruj u mene. Umoran si od života, od razočaranja, od lutanja, bolestan si, ne možeš više i dosta ti je svega, dođi k meni. Ja ću te odmoriti. Ja ću te okrijepiti. Dat ću ti snagu za život. Opterećen si grijesima svojim, padovima uvijek i iznova, ne boj se, dođi jer ja sam upravo zbog tebe tu. Ja te čekam. Čekam da te zagrlim, da povijem tvoje rane, da te utješim. To je poziv Božje Ljubavi. Vjekovima isti, a uvijek osoban. To je poziv meni. To je poziv tebi. Bog je učinio prvi korak i čeka da ja učinim svoj. Da se odazovem, da dođem k njemu. Međutim, često nam je problem upravo to – odgovoriti na Božji poziv. Nekako ne znamo kako postupiti, što reći, koga pitati. Ne znamo ni kako moliti. Često imamo krivu sliku o Bogu i mislimo da se pred njim moramo „znati ponašati“, da je on zahtjevan i traži puno. I tako ostajemo u tami ne shvaćajući da nas Bog želi izvesti upravo iz te tame i dati nam svijetlo novog života. „Bog je svjetlo i nikakve tame nema u njemu“ kaže nam sveti Ivan (1 Iv 1, 5). „On ti oprašta svu krivnju tvoju i liječi sve mane tvoje. On ti od propasti život spasava i kruni te milosrđem i smilovanjem. On ti život ispunjava dobrima; mladost se tvoja ko orlu obnavlja“ (Ps 103, 3-5). To je naš Bog! On upravo nas traži, mene i tebe, jer nije došao zdravima nego bolesnima, nije došao pozvati pravednike nego grješnike (usp. Mk 2, 17). Priznajmo da ga trebamo. Samo to on traži. Da učinimo taj prvi korak. Ne treba se brinuti kako će to biti, jer nam Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi za nas otvara putove. Samo traži naš iskreni odgovor. Isus kaže:“Uzmite jaram moj na se i učite od mene jer sam krotka i ponizna srca“. Ne trebamo se bojati jarma o kojem Isus govori jer dajući nam ovaj jaram Isus nas oslobađa od svih naših robovanja, od svega onog što nam priječi život u slobodi djece Božje. Isus nam obećava da ćemo tako pronaći spokoj duši svojoj. I ako želimo naći taj spokoj moramo i sebi i Kristu priznati da ga trebamo i doći k njemu. Odbacimo svoje oholosti i tvrdoće i dođimo k Isusu. Zastanimo na tren i priznajmo da smo gladni – gladni ljubavi Božje i pođimo prijestolju milosti. On nas čeka i uporno zove: Dođite, o dođite k meni. „Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima“ (Mt 11, 25). Ljiljana |
- 15:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.04.2009., ponedjeljak
Isus kruh života (Iv 6, 22-29)
|
Nakon što je nahranio mnoštvo ljudi s malo kruha i riba Isus sa svojim učenicima odlazi u Kafarnaum. On nije pošao zajedno s učenicima lađom kojom su oni plovili. Znamo da se Isus bio povukao na goru na molitvu te da je na lađu k učenicima došao hodajući po vodi (Iv 6, 16-19). I kada ga oni koje je Isus nahranio u pustinji nađoše u Kafarnaumu i sami se čuđaše kad je došao tu na drugu stranu jezera jer ga nisu vidjeli ni na jednoj lađi. I naravno da su morali sebi postaviti pitanje pa tko je taj koji hrani mnoštvo s malo kruha i prelazi jezero ne ploveći u lađici. Ali odgovor koji su oni imali u svojim glavama nije onakav kakav je Isus želio da imaju. Oni i dalje ostaju slijepi jer vidješe kruhove koje su pojeli ali ne i Božja djela. Isus jasno vidi njihovu sljepoću i govori im:„Zaista, zaista kažem vam: tražite me, ali ne s toga što vidjeste znamenja, nego s toga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se“. On želi da mnoštvo uistinu shvati „znamenje“ kruha. A to se ne odnosi samo na to čudesno Isusovo djelo hranjenja mnoštva u pustinji nego na sva djela koja je on činio. Svako od tih djela u sebi sadrži poruku koja je puno dublja od onog što se površinski vidi. I ponajprije se može vidjeti i shvatiti unutarnjim očima, očima vjere. Međutim s ovim Isusovim slušateljima iz današnjeg čitanja nije bilo tako. Oni i dalje u Kristu gledaju zemaljskog vladara. Nahranio ih je umnoživši kruhove i oni u tome vide izlaz iz svoje bijede, ali bijede koja se odnosi na ono zemaljsko, ne vidjevši u Isusu nebeskog osloboditelja od svih nevolja a ponajprije od grijeha kao izvora svakoga zla. A to nas opet dovodi do toga da se zapitamo kako i mi sami gledamo Božja djela u svom životu. Zar i mi često ne želimo Boga iskoristiti za svoje ciljeve i svesti ga u svoje okvire. Ne živimo li kao da smo sami sebi dovoljni, kao da smo gospodari svoga života i svega onog što posjedujemo i čime upravljamo. Divimo se sebi kako smo domišljati, pametni i snalažljivi u mnogim našim životnim situacijama i odnosima s ljudima. Naravno sjetimo se mi u svemu tome i Boga, a posebno kada treba ispuniti neku našu želju ili ga okriviti kad nam baš i ne ide najbolje u životu. Teško od onog shvaćanja materijalnog znaka kruha polazimo putem na kojem otkrivamo istinsko značenje duhovne hrane. A Bog upravo govori da ima nešto više od onoga što mi sada vidimo, od onoga što sada želimo. Kaže: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati“. Tu hranu koja ostaje za život vječni, hranu za naše spasenje može dati samo i jedino Isus Krist. I nema pod ovim nebom drugog imena po kome se možemo spasiti osim Imena Isusova. Isus je Kruh Života (Iv 6, 35) i on daje piti sa Izvora žive vode koja struji u život vječni (Iv 4, 14). I tko blaguje taj kruh i pije sa Izvora žive vode ima život vječni. I kada prihvatimo Isusa kao jedinoga Spasitelja i pristajemo uz njega radimo upravo za ovu hranu nepropadljivu o kojoj nam govori. Bog je Isusa „opečatio“ kod krštenja kada ga je predstavio kao svog ljubljenoga Sina kojeg trebamo slušati. Slušati Isusa znači vršiti djela koja su u skladu s voljom Božjom, činiti ono što Bog traži. Poput kafarnaumskih slušatelja i mi se danas moramo upitati što nam je činiti da vršimo djela Božja. Odgovor je isti, a daje ga sam Isus:“Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao“. Isus nam ne daje nikakvu formu ponašanja po kojoj moramo činiti točno određene stvari da bi tako vršili volju Božju. On nam ostavlja slobodnu volju kojom u dinamici života odabiremo svoj put i naravno preuzimamo odgovornost za izabrano. Iako je Božji dar, vjera je isto tako i naš osobni izbor: jesmo li spremni povjerovati Isusu. Ako hoćemo i želimo vršiti djelo Božje i vjerovati u onoga koga je poslao, u Isusa Krista, onda mu trebamo dopustiti da zauzme prvo mjesto u našem životu. U svakom trenutku života potpuno se osloniti na njega i sva naša djela preispitivati i mjeriti u odnosu na njega. Vjerovati mu tako da ga potpuno slijedimo. I to je siguran znak da vršimo djela koja Bog hoće i da korak po korak dolazimo sve bliže k njemu. Ne treba se zavaravati da će tako nestati sve teškoće i da će nam u životu teći samo med i mlijeko. Naprotiv, na putu prema Bogu čekaju nas mnoge teškoće. Isus nikada nije rekao da je njega jednostavno slijediti. Ali ono što je rekao i obećao je da će uvijek biti s nama i davati nam snagu. Neće nas nikada ostaviti same. On je vjeran Bog i svoja obećanja uvijek ispuni. Vjerujemo li bar toliko da napravimo prvi korak… „Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati“ (1 Kor 10, 13) Ljiljana |
- 14:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.04.2009., četvrtak
MOLITVENI SUSRET
|
Nedjelja, 26. 04. 2009. u 18 sati Slavljenje Svjedočenje: Dražen Bušić Sveta misa Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu DOĐITE DA ZAJEDNO SLAVIMO GOSPODINA! Zajednica Emanuel |
- 08:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #
22.04.2009., srijeda
Bog je tako ljubio svijet….(Iv 3, 16-21)
|
Ivan nam kroz današnje čitanje iz Evanđelja govori o najdubljoj istini, stvarnosti nad stvarnostima, o Božjoj ljubavi prema čovjeku dokazanoj jasno i nedvosmisleno Isusovom smrću na križu.“Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (red. 16). Čovjek stvoren, kao slobodno biće, iz neizmjerne Božje ljubavi, zloupotrebljava tu svoju slobodu, okreće se protiv Boga i kao posljedica toga u njegov život ulazi bolest, patnja i smrt. Ali Bog, Otac ljubavi ne ostavlja palog čovjeka, nego uporno želi da ga spasi od vječne smrti. I za njegovo spasenje daje najvrjednije i najdragocjenije što može dati, svoga Jedinorođenog Sina. Isus umire na križu iz ljubavi prema ljudima. Umire iz ljubavi prema svakom čovjeku. Svojom smrću na križu pobijedio je vječnu smrt i otvorio vrata spasenja za svakoga od nas. Ali da bi ta Božja pobjeda imala snagu za nas svatko je mora osobno prihvatiti. Svatko mora osobno ući kroz otvorena vrata spasenja, jer stoji pisano da neće poginuti nijedan koji u nj vjeruje. Traži se osobni odgovor svakoga od nas. Traži se vjera u Isusa Krista, vjera u njegovu spasiteljsku i otkupiteljsku ljubav. Svojom žrtvom Isus nam je otvorio vrata spasenja i neprestano nas zove da uđemo, ali nam ipak i dalje ostavlja slobodu da izaberemo. „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje već je osuđen, što nije vjerovao u ime Jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla“ (red. 18-19). Vjera je dar Božji koji svi nosimo u sebi. Ali ona mora postati djelatna u nama, u našim životima. Iako nas Bog silno ljubi i žarko želi naše spasenje on nas ne može spasiti bez naše volje. Moramo to shvatiti! „Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane“ (Iv 12, 46) poziva Isus da iziđemo iz vlastite tame i izaberemo život koji nam nudi. On nas niti na što prisiljava niti nam sudi. Ako izaberemo tamu sami sebe osuđujemo jer nismo vjerovali Božjoj riječi, nismo vjerovali Božjoj ljubavi. Tko neće da vjeruje Božjoj riječi i svjesno i slobodno ustraje živeći u svojoj tami taj odbija Božju ljubav i izabire vječnu smrt. To je istina jer Riječ je Božja istina i ona kaže:„Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio- ona će mu suditi u posljednji dan“ (Iv 12, 48). Bojim se da mnogi to ne shvaćaju ozbiljno. Kažu: Božje milosrđe je veliko, ima vremena stignem se još pokajati za svoje grijehe, i nastavljaju dalje svojim ustaljenim putovima koji, na žalost malo toga zajedničkog imaju s životom na kakav ih poziva naš Gospodin. Da, moguće je da čovjek čitav život živi daleko od Boga, a da se upravo u zadnjim trenucima svoga života, po milosrđu Božjem, pokaje za svoje grijehe, s ljubavlju pogleda na Kristov križ i spasi se. Nemamo li za to primjer onog razbojnika koji je bio razapet pokraj Isusa i koji je pokajavši se u zadnjem dahu svog života čuo Isusove riječi: Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23, 43). Međutim, pouzdanje u milosrđe Božje ne može nam niti smije biti izgovor za odgađanje trenutka obraćenja. Ne smijemo misliti da imamo vremena, da to stignemo još, kao da obavljamo neku kupovinu. Nismo gospodari ničega i ne znamo što će biti u budućnosti. Tko zna kakvi će biti posljednji trenuci našeg života? Hoćemo li tada moći zazvati Ime Isusovo i pogledati s ljubavlju na njegov križ? Život svakog čovjeka i njegova vjera su poznati samo Bogu. Božje milosrđe je neizmjerno i moramo se pouzdavati u nj, ali ne smijemo se zavaravati da se od nas ništa ne traži. „Tko vjeruje u Sina ima život vječni, a tko ne vjeruje Sinu neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu“ (Iv 3, 36). Isus nas poziva upravo sada, ovog trenutka, danas. Zove nas da svakodnevno upiremo svoj pogled u njega, da svakodnevno uzimamo svoj križ, odričemo se samih sebe i da ga slijedimo. Zove nas da sada odbacimo djela tame i pristupimo k Svjetlosti. Kušajte i vidite kako je dobar Jahve: blago čovjeku koji se njemu utječe! (Ps 34, 9) Ljiljana |
- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.04.2009., utorak
Razgovor s Nikodemom (Iv 3, 7b-15)
|
Evanđelist Ivan nam u središte pozornosti danas stavlja razgovor između Nikodema i Isusa. Nikodem je bio farizej i član židovskog Velikog vijeća. Po znamenjima koja je Isus činio shvatio je Nikodem da je on silan učitelj od Boga poslan. Ali mu je bilo zagonetno to što Isus čini znamenja koja se nisu uklapala u farizejsko shvaćanje Božjih postupaka, te traži razjašnjenje od Isusa. Međutim, vidimo kako se Isus nije uopće trudio da mu objasni tko je on, nego čini se, svojim govorom još više zbunjuje Nikodema. Treba da se odozgo rodite jer u Kraljevstvo Božje mogu ući samo oni koji se rode od vode i Duha Svetoga. Što je rođeno od tijela – tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je – govori Isus. On, naime govori o krštenju i Duhu Svetom koji se prima na krštenju. Uskrsli Krist na krštenju krštenima dariva Duha Svetoga, te na njih prenosi svoj jedinstveni odnos s Ocem. Krštenjem postajemo Božji sinovi i kćeri. To sinovstvo vjernici trebaju neprestano iskazivati svojim životom. Trebaju ga živjeti. Nije krštenje neki čin koji automatski mijenja krštenike. Naprotiv, moramo se služiti svojim razumom i slobodnom voljom da bi u svagdanjem životu zadržali dostojanstvo djece Božje. Tijelo i Duh se isključuju. Zemaljsko tijelo –„tijelo i krv ne mogu baštiniti Kraljevstva Božjega“ (1 Kor 15, 50). Tko hoće ući u Kraljevstvo Božje mora se roditi od Duha Svetoga i dati se voditi od njega. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima o tome kaže:“Prema tome, braćo nismo dužnici tijelu da bismo živjeli po tijelu. Jer ako po tijelu živite umrijet ćete. Naprotiv, ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi, naime niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba Oče! Sam Duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja“ (Rim 8, 12-16). Iako je bio istaknuti učitelj u Izraelu, Nikodem ne razumije o čemu Isus govori. A Isus niti je što činio, niti govorio sam od sebe. Kako sam kaže:“Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čini djela svoja“ (Iv 14, 10) i „Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla (Iv 14, 24). On govori nebeske stvari. Isus ide i dalje te na temelju događanja iz vremena hoda Izraelskog naroda kroz pustinju opisanih u knjizi Brojeva (21, 4-9), čita volju Očevu o sebi. On zna da ga čeka nasilna smrt i uspoređuje sebe sa znakom kojeg je Mojsije podigao u pustinji. On treba postati taj „uzdignuti znak“. I kao što su po znaku mjedene zmije Izraelci u pustinji zadobivali zdravlje, tako po Isusu Kristu uzdignutom na križ ljudi postižu život vječni. Po muci i smrti bit će proslavljen i ljudi će u njega upirati pogled vjere i nade. A naša vjera je upravo sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet (1 Iv 5, 4). Da, upravo tako, uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere Isusa Krista da budemo ozdravljeni od svih naših bolesti; i duha i duše i tijela. Isusa Krista koji je došao s vodom i krvlju da mi budemo spašeni. I Duh je onaj koji ovo svjedoči, jer je Duh istina (1 Iv 5, 6). A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni i taj je život u njegovom Sinu (1 Iv 5, 11). Braćo, pazimo da ne odbijemo onoga koji nam ovo govori. Nego pristupajmo s pouzdanjem k Prijestolju Milosti da primimo milosrđe i milost i dobijemo pomoć u pravi čas. Jer On dođe s vodom i krvlju, ne samo s vodom nego s vodom i krvlju! Za naše spasenje! Ljiljana |
- 13:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.04.2009., subota
Ukazanja (Mk 16, 9-15)
|
Dok razmišljamo o današnjem čitanju iz Markova Evanđelja ne možemo a da se i sami ne začudimo nevjeri Jedanaestorice. I sam Isus ih je prekorio zbog iste. Prvo nisu povjerovali Mariji iz Magdale koja im je, nakon što joj se ukazao Uskrsli Gospodin, javila tu Radosnu vijest. Nisu povjerovali ni drugim učenicima kojima se Gospodin ukazao i koji su također požurili da im to jave. Možemo se isto zapitati kako se, uz sve ove svjedoke Gospodinova Uskrsnuća, nisu sjetili svega onog što im je Isus govorio dok je još bio s njima. Ta toliko puta im je rekao da Mesija mora trpjeti, da će biti ubijen, ali da će nakon tri dana uskrsnuti. Ali oni su bili preplašeni i zbunjeni. Ta vidjeli su Isusa kako je umro i zaboravili su sve što im je ranije govorio. Dok su gledali Isusa svojim tjelesnim očima sve je bilo dobro. Međutim, sada je trebalo pogledati unutarnjim očima - očima vjere i pokolebali su se. Možemo im se čuditi, ali isto tako još i više ih možemo i razumjeti. Ta i sami smo često takvi. Dok nam sve ide dobro u životu i kada su protivštine daleko od nas lako nam je vjerovati. Međutim, kada dođu teške situacije koje svi moramo, tko više tko manje iskusiti, onda se i te kako pokolebamo u vjeri. I mi počesto zaboravimo ono što nam je Isus obećao. Zaboravimo da nam je rekao da će biti s nama u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28, 20). Da je s nama u svakoj životnoj situaciji, u svakom našem dahu i otkucaju srca. Naprosto da živi s nama i u nama. „Neću vas ostaviti siročad. Vratit ću se k vama. Još malo i svijet me neće više vidjeti, a vi ćete me ponovo vidjeti, jer ja živim i jer ćete i vi živjeti. U taj dan upoznat ćete da sam ja u svom Ocu, vi u meni i ja u vama“ (Iv 14, 18-20). Zaboravimo to, štoviše često mislimo da nas je napustio. Zaboravimo da je on taj koji nam daje snagu da izdržimo upravo u teškim situacijama. Gledamo tjelesnim očima, a ne očima vjere. Zna Isus sve naše slabosti i ne sudi nas zbog njih. Nego, naprotiv zauzima se za nas i proslavlja se kroz te naše slabosti. Isus se nije zadržavao na slabostima Jedanaestorice nego im daje posebnu zadaću. Kaže im:“Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakome stvorenju!“ A znamo što se dogodilo nakon Pedesetnice, kako se Gospodin proslavio upravo preko ovih ljudi. Danas, također čitamo u Djelima apostolskim kako su Petar i Ivan neustrašivo propovijedali u Ime Isusovo i na sve prijetnje i zabrane članova Velikog vijeća, starješina i velikih svećenika radosno odgovorili:“A što je do nas, mi ne možemo drugačije nego govoriti što smo vidjeli i čuli“ (Dj 4, 20). Kako je zapovjedio apostolima i učenicima da propovijedaju Radosnu vijest , to Isus isto traži i od nas. I ne smijemo reći da je to za nekog drugog, da smo slabi, nedostojni, neuki, da nemamo hrabrosti, da nismo pozvani i mnoge druge izgovore. Svatko od nas je pozvan da svojim životom propovijeda Radosnu vijest. Pozvani smo da svojim životom svjedočimo da je Isus živ. Da je to onaj isti Isus s kojim su apostoli živjeli i za kojeg svjedoče jer i po cijenu života ne mogu drugačije nego govoriti što su vidjeli i čuli. Da je to onaj isti Isus koji grijehe oprašta, koji rane povija, boli iscjeljuje, umorne krijepi, žalosne tješi…….onaj isti Isus koji ljubi – ljubi do smrti na križu. Ljubi neizmjerno! I ako želiš biti propovjednik i svjedok Živoga Isusa ne brini zbog svojih slabosti i mana, nego ih predaj Isusu da ih on pretvori u jakosti i vrline. A on to želi i hoće jer je ljubav njegova veća od svih naših bijeda. Ljiljana |
- 12:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #
16.04.2009., četvrtak
Isus je živ! (Lk 24, 35-48)
|
Nakon što se ukazao dvojici učenika na putu u Emaus Isus se ukazuje i apostolima. Oni, prestrašeni i zbunjeni nisu mogli povjerovati da je to on. A Isus, da bi ih uvjerio da je to doista on, poziva ih da ga dotaknu i pokazuje im svoje probodene ruke i noge. Kaže im da je to upravo ono o čemu im je govorio dok je još bio s njima i da je trebalo da se ispuni sve što je o njemu bilo napisano u Pismima. Svojim životom, smrću i uskrsnućem Isus je to sve ostvario. Pisma su se ispunila. I ono što im Isus dalje govori da se treba ispuniti bit će za apostole od posebne važnosti. A to je da se na temelju Mesijina Imena mora propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima. Ta zadaća će biti upravo na njima. I na mnogima uz njih i poslije njih. Danas je milošću Božjom pripala i nama. I to je jako odgovorna zadaća. Ako želimo vjerodostojno govoriti i propovijedati o Isusu i svjedočiti za njega onda ga moramo dobro poznavati. Isus je apostolima i onima koji bijahu s njima prosvijetlio razum da bi mogli razumjeti Pisma. Oni su istovremeno bili i svjedoci Isusovih djela, svega što je govorio i činio. Svjedočili su i propovijedali o onome što su vidjeli i što su doživjeli. Kako ćemo mi danas propovijedati i svjedočiti o Isusu? Gdje je izvor? Odakle ćemo crpiti? Izvor je Isus i crpit ćemo upravo iz njega. Isus je svojim životom ispisivao stranice koje mi moramo čitati i iz kojih trebamo učiti i ostavljao je trag koji nam je slijediti. Da bi smo svjedočili Isusa svojim životom trebamo mu dopustiti da uđe u naš život. Istinito govoriti o njemu možemo samo ako nas on pouči i ako poslušamo ono što nam govori. Zato se trebamo družiti s Isusom kroz njegovu riječ. Upoznati ga kroz Sveto Pismo. Doći mu s vjerom da je tu živi Isus, isti i jučer i danas i uvjeke. Prići mu u molitvi. On nas čeka i kao što je apostolima tako i nama govori:“Ja sam, ja glavom! Pogledajte moje ruke i moje noge! Opipajte me i ustanovite!“ Da, priđimo bliže i opipajmo. Neka nam Isus prosvijetli razum da ga možemo upoznati. I što se više budemo družili s njim i upoznavali ga sve više ćemo biti zahvaćeni njime. I tada će naš život postati istinska propovjedaonica s koje ćemo propovijedati i svjedočiti. Da, Isus je Živ! Ljiljana |
- 12:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
GLASNIK
|
Svakoga dana prolazim ovuda ulica duga, sasvim obična, i ljudi koje ovdje susrećem kraj mene teku, k`o rijeka bezlična. Milost me Božja dotaknu i glas se Duha prolomi: U oči gledaj bratu što dolazi, reci mu da je dostojan ljubavi. Reci mu neka oprosti, neka se od grijeha očisti, u žrtvi Krista Isusa Otac će ga nazad primiti. Pred tobom stojim,neuka, grešna, s prekrasnim darom na usnama, radosnu vijest Otac ti šalje, poruku nade i spasenja. Jasna |
- 12:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.04.2009., srijeda
Na putu u Emaus (Lk 24, 13-35)
|
Kroz današnje čitanje iz Lukina Evanđelja pratimo dvojicu Isusovih učenika, koji su, slobodno možemo reći, razočarani i ožalošćeni Isusovom smrću, napuštali Jeruzalem. Bili su na putu u Emaus. Na tom putu im se pridružuje sam Isus, ali ga oni nisu prepoznali. I pričaju mu što se u Jeruzalemu dogodilo tih dana. Govore mu o Isusu Nazarećaninu, koji je bio silan prorok riječju i djelom pred Bogom i pred cijelim narodom, ali koji bijaše predan, osuđen na smrt i razapet. A oni su se nadali da će on biti taj koji će osloboditi Izraela. A eto on je sada mrtav i njihove nade su pokopane. I tada im Isus tumači Pisma i sve što je u njima i po prorocima rečeno o njemu. Zaneseni onim što je Isus govorio stigoše do sela u koje se bijahu zaputili. Zamolili su Isusa da ostane s njima i dok su sjedili za stolom uze Isus kruh, zahvali, razlomi ga i davaše im. I tada se njima otvoriše oči i prepoznaše Isusa. Isus je živ! Ta spoznaja mijenja sve. Njihovi planovi padaju u vodu. Ne žele više bježati. Naprotiv! Vraćaju se u Jeruzalem k braći da posvjedoče da je Isus živ. Oni su ga susreli i prepoznali. Prepoznali su ga u lomljenju kruha. Srcem ga prepoznaše i u njegovoj riječi dok im je govorio i tumačio Pisma. Sami posvjedočiše: „Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!“ (red. 32) Posvjedočili su braći, ali svjedoče i nama: ISUS JE UPRAVO TU U RIJEČI BOŽJOJ – SVETOM PISMU I U SVETOJ HOSTIJI. To su vidljivi znaci Isusove prisutnosti među nama. I zapitajmo se prepoznajemo li i susrećemo li mi danas Isusa u Euharistiji? Vidimo li ga očima vjere u tom malom komadiću kruha, u bijeloj hostiji? Vjerujemo li da je to Živi Isus? Ako kažemo da vjerujemo onda naš život i naša djela moraju biti odraz te vjere. Susrećemo li uistinu Isusa u njegovoj riječi? Gori li nam srce dok slušamo riječ Božju, dok čitamo Sveto Pismo? Razmatramo li istine i otajstva objavljene u Svetom Pismu? Molimo li s riječju Božjom? Slušajući, čitajući i razmatrajući riječ Božju i moleći s njom, sve više ćemo prepoznavati Isusa. On će nas iz dana u dan, sve više i više ispunjavati svojim Duhom i svojom ljubavlju. Riječ Božja srcem prihvaćena će nas izgrađivati, mijenjati i donositi plodove u našem životu i postat ćemo istinski svjedoci Krista Uskrsloga. Pogledajmo ove učenike. Na početku tužni i razočarani bježe. Ali susret s Živim Isusom mijenja sve. Dragi brate, jesi li susreo Isusa? Možda ne znaš ili ne vjeruješ da je Živ? Ili možda bježiš od njega? Ali on ne bježi od tebe. On te traži, zove te i čeka te. Zna on sve tvoje putove i sve tvoje „Emause“. On ima čudesan plan za tvoj život. Hoćeš li dopustiti da te pronađe? Ljiljana |
- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.04.2009., utorak
JUTRO
|
Obećao si da će svanuti, ta noć je dugo trajala. Umorna, prezrena, ostavljena pod križem sam te čekala. Rekao si da tvoju riječ ponesem među pogane. Očajnima, što svijetom lutaju, tragaju, mir ne nalaze. Obula sam se, uzela štap, prekrižila se, prag poljubila. Ljubavi tvoje svjedok ću bit`, vojnik tvojega kraljevstva. I dok me crna pritišće noć, zle zvijeri žele me ubiti, ja tiho pjevam o Ljubavi: Hosana Kralju na Golgoti. Jasna |
- 16:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #
12.04.2009., nedjelja
SRETAN USKRS
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS ŽELI VAM ZAJEDNICA EMANUEL |
- 08:05 - Komentari (11) - Isprintaj - #
06.04.2009., ponedjeljak
Pomazanje u Betaniji (Iv 12, 1-11)
|
U današnjem čitanju evanđelist Ivan pred nas posebno stavlja dvije osobe koje svojim postupcima pokazuju, jedna što znači biti zahvaćen ljubavlju prema Isusu, a druga upravo suprotno. S jedne strane vidimo Mariju koja je pomazavši Isusu noge skupocjenom pomasti i brišući ih svojom kosom učinila predivno djelo ljubavi prema Isusu. Kao da ovim djelom govori: Spremna sam za tebe dati sve. Dati i sva svoja svjetovna dobra ali još i više sebe. To je u biti i pokazala ne žaleći niti skupocjenu pomast, a brišući Isusove noge svojom kosom pokazuje spremnost predaje same sebe služeći Isusu iz čiste ljubavi. Taj njen postupak je bio tako mio Isusu da je rekao:“ Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini - njoj na spomen" (Mt 26, 13). S druge strane vidimo Isusovog učenika Judu, koji je imao zatvoreno srce za ovaj čin ljubavi. On u ovome Marijinom djelu ne vidi ništa drugo nego nepotrebno rasipanje skupocjene pomasti jer ista se kako reče:“mogla prodati za trista denara i razdati siromasima“. „To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo“ (red. 6). Judu, učenika kojeg je Isus odabrao, koji je s Isusom živio tri godine, gledao sva djela koja Isus učini, slušao njegov nauk, vidio silno mnoštvo ozdravljanih i duhom i tijelom nije zahvatila ljubav prema Isusu. Jača je bila ljubav prema novcu i svemu što on predstavlja. I kada čitamo ove retke možda dolazimo u napast da kažemo da mi nismo kao on. Da nikada ne bismo postupili kao on. Razmislimo još jednom? Je li mene i tebe, koje je Isus odabrao, koji gledamo Isusova djela svuda oko nas, slušamo njegov nauk čitajući i slušajući njegovu riječ, susrećemo, čujemo i čitamo o ljudima koji svjedoče o onome što im Isus učini, zahvatila ljubav prema Isusu? Ili nam srce kuca za nekog ili nešto drugo što je ispred Isusa? Koliko smo zahvaćeni ljubavlju prema Isusu, a koliko ljubavlju prema materijalnom, prema svijetu? Biti zahvaćen Isusom znači sve dati za njega. Ništa, baš ništa nam ne smije biti važnije od Isusa. Ispitajmo se gdje je naše srce. Uz što prianjamo? Služimo li se svjetovnim dobrima na način da nas ona dovode k Bogu ili tako da nas na žalost još više udaljuju od njega? Svatko može testirati sebe. Upitati se nisam li ja ipak poput Jude? Ta i on je hodao s Isusom, a ipak mu Isus nije bio na prvom mjestu. Što nam je važnije od Isusa? Ako napravimo iskrenu inventuru srca što ćemo pronaći tamo….Dovoljno je da analiziramo samo jedan dan naše svakodnevice pa da vidimo kako se i prečesto uklapamo u prosjek. Kako brzo zaboravimo tko smo i prilagodimo se ponašanju svijeta. Puno toga svjetovnog nam postane važnije od Isusa. I kako onda nismo poput Jude? Zar ne izdajemo Isusa? Bog nas je stvorio iz ljubavi i želi da živimo od njegove ljubavi i za njegovu ljubav. Da živimo u ovom svijetu, ali ne da mu se prilagođavamo. Svojim životom treba upravo da mijenjamo ovaj svijet. Da ga mijenjamo ljubavlju. Kao što Marija iz ljubavi izli dragocjenu pomast na Isusove noge, Bog hoće da i mi sve što činimo iz ljubavi činimo. I ono najmanje djelo učinjeno iz ljubavi postaje veliko. Bog nas poziva da se izdignemo iznad prosjeka jer stvoreni smo za velika djela. Djela ljubavi. Imamo li hrabrosti iskoračiti iz sebe? Iskoračiti iz prosjeka? Konačno staviti Isusa na prvo mjesto u svom životu? I svima koje susrećemo bez straha to pokazati i posvjedočiti. I ne bojmo se jer na tom putu Bog će nam biti snaga. „Jahve mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Jahve je štit života moga: pred kim da strepim? U Jahvu se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje: u Jahvu se uzdaj!“ (Ps 27, 1. 14) Ljiljana |
- 16:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #
03.04.2009., petak
Djela Božja (Iv 10, 31-42)
|
Nakon što smo u jučerašnjem čitanju bili suočeni s neshvatljivom tvrdokornošću srca Isusovih slušatelja koji mu govorahu da u sebi ima zloduha i tako odbacujući u potpunosti sve ono što je Isus govorio i činio, danas vidimo da ta tvrdokornost poprima i svoju fizičku konkretizaciju jer htjedoše da kamenuju Isusa. Ono što nije odgovaralo njihovim shvaćanjima i njihovoj istini, što nije odgovaralo njihovim stavovima i interesima trebalo je uništiti i ubiti. A Isus i dalje uporno nastoji da slomi tu okorjelost u njima i govori im:“Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu." (red. 37-38). A oni su bili upravo očevici djela koja je Isus činio. Međutim, sve bijaše uzalud. Njihove uši i srca su bili zatvoreni za Isusovu riječ, te nastojaše opet da ga uhvate i kamenuju. Jutros u osvit zore dok sam razmišljala o Isusovim riječima:“djelima vjerujte“ i bavila se mislima o raznim čudesima, čudesnim ozdravljenjima, propovijedanjima, odjednom mi je do ušiju doprla jedna veličanstvena melodija. Izvana kroz poluotvoreni prozor do mene je dopirao cvrkut ptica. I nije došao samo do ušiju nego je čudesno taknuo i moje srce. I pokrenuo lavinu razmišljanja o tim, kako nam često izgleda malim, a u biti neizmjerno velikim stvarima. O ti bezumni čovječe, gdje gledaš, o čemu misliš? Vidiš li veličanstvena djela Božja? Shvaćaš li da si upravo ti remek-djelo Božje? I brat pored tebe! Toliko stvorenih vrsta na ovom svijetu, a sve tako čudesno posebne. Kako je silna Riječ - Vječna Mudrost po kojoj je sve postalo (Iv 1,3). I nakon što je sve stvorila Vječna Mudrost ostaje u svemu stvorenome, podržava sve, ispunja sve i obnavlja sve (Mudr 1, 7; 7, 27). Mudrost se sama slavi i sred puka svog se hvali. Usta svoja otvara u zboru Svevišnjeg i pred njegovom se moći proslavlja: "Izađoh iz usta Svevišnjeg i pokrih zemlju kao magla. Na visinama nebeskim razapeh šator svoj i prijestol moj bi stup od oblaka. Obiđoh sama krug nebeski i prošetah se dubinama bezdana. U vlasti su mojoj valovi morski, i sva zemlja, i svi narodi i puci. (Sir 24, 1-6) Upravo djela Božja su tu u meni, u tebi, svuda oko nas. Isus reče svojim slušateljima:“Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah“(red.32). Svatko od nas je dobro djelo Očevo. U svakom stvorenju je odraz Stvoritelja. Ako to svojim i srcem i umom shvatimo i prihvatimo i naša djela će biti dobra. Bit će to djela kojima uistinu slavimo Boga i koja činimo iz samo jednog jedinog razloga: ljubavi prema Bogu. Ali ako nam srca ostanu zatvorena ovoj istini, bojim se da će sljedeće što ćemo čuti biti Isusove riječi: „Za koje me od tih djela kamenujete?“ Ako Isusove riječi dopiru do našeg srca onda ćemo se duboko zamisliti što to pokreće naše riječi, djela i ponašanje prema ljudima oko nas. Svijest da smo djela Božje ljubavi i da sve što činimo stvorenjima zapravo činimo Stvoritelju. Ili o tome niti ne razmišljamo pa svojim djelima i riječima jedni druge kamenujemo, povrjeđujemo, ubijamo…… Molimo Duha Svetoga da donese svoju Božansku svjetlost u sve tmine našeg srca i uma da spoznamo istinu i ljubav Božja da ovlada nama da možemo Boga ljubiti u svakom njegovom stvorenju. Ovo razmišljanje danas završavam riječima sv. Ljudevita M. G. Montfortskog koje je on tako proživljeno uzviknuo:“ O Ljubavi! O Bože ljubavi! Kako je neizmjerna i preobilna ljubav koju si nam pokazao….O Ljubavi, o Ljubavi kako si malo poznata!“ (LJVM 166) Ljiljana |
- 13:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #
01.04.2009., srijeda
Isus i Abraham (Iv 8, 31-42)
|
U jučerašnjem čitanju smo slušali Isusa kako upozorava nevjerne Židove da će ukoliko ne povjeruju u njega umrijeti u svojim grijesima. I dok je on govorio mnogi su povjerovali u njega (Iv 8, 30). Danas vidimo kako se Isus obraća upravo onima koji su povjerovali i govori im:“Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.“ On ne govori o nekoj teoretskoj istini nego o milosnom Božjem djelovanju koje je u Isusu postalo vidljivo. Tu se ne radi o nekom ad hoc rješenju nego je potrebna ustrajnost u Isusovom nauku. To je proces koji traje dugo. Traje čitav život onih koji se odluče slijediti Isusa. Međutim, vidimo da oni koji su povjerovali Isusu i nisu baš bili spremni uputiti se na jedan ovakav hod s njime. Oni raspravljaju s Isusom jer nisu shvatili ono o čemu im on govori. Pozivaju se na to da su oni Abrahamovi potomci i da nikome nisu robovali. Veza po krvi s Abrahamom na koju se oni pozivaju je sporedna stvar. Bitno bi bilo kada bi se oni jednako odnosili prema Bogu kao što je činio Abraham. Ali oni su mu u tome potpuno suprotni. Ono što oni ne shvaćaju je da Isus govori o jednoj drugoj vrsti ropstva – ropstvu grijehu. Grijeh je došao na svijet, vlada u smrti, proizveo je svaku vrstu požude, zavodi i ubija. On stanuje u čovjeku, zarobljuje ga i dijeli smrt kao plaću. Grijeh je otrovao čovjeka. Nazočan je u svim dijelovima tijela, u razumu, a i u volji. Ali Radosna vijest za nas je da grijeh nema zadnju riječ. Postoji lijek, postoji Liječnik, a to je Isus Krist. I to ne shvaćaju ondašnji Isusovi slušatelji ali ni mnogi danas. Isus kaže:“ Istina će vas osloboditi.“ Međutim, ljudi često svjesno ili nesvjesno bježe od istine. Ne žele srušiti onu sliku koju imaju o sebi. Počesto, upravo ta slika koju mi sami stvorimo o sebi ne odgovara pravoj istini. Mnogo je toga u ovom svijetu što utječe na formiranje te slike o nama samima. Mnogo puta se pokušavamo uklopiti u ono što drugi misle o nama, u određene standarde i kriterije koji nas malo po malo zahvaćaju i određuje da na kraju više ni sami ne znamo tko smo u stvari. I zato je potrebno da se suočimo s onim što mi jesmo. Često imam priliku čuti kako ljudi, koji na temelju raznih pokazatelja naslućuju ili štoviše i znaju da su bolesni neki i ozbiljno, kažu da neće ići liječniku jer je bolje da ne znaju što im je. I na takve riječi uvijek ostanem zatečena. To ne samo da je bježanje od istine nego je i velika neodgovornost prema životu kojeg nam je Bog darovao. Ako svjesno ne odlazimo liječniku a znamo da trebamo, pa kasnije zbog toga nastanu teže posljedice onda smo i te kako odgovorni zbog toga. A kako je tek s duhovnim zdravljem? Isus dalje govori:“Znam: potomstvo ste Abrahamovo, a ipak tražite da me ubijete jer moja riječ nema mjesta u vama“ (red. 37). I tu je glavni problem. Riječ Božja ne dopire do srca. Možemo se pozivati na to da smo kršćani, da obavljamo sve što se od nas traži, pozivati se na Sveto Pismo, štoviše znati ga i napamet, ali ako Riječ Božja uistinu nije u našem srcu, ako ne živimo Evanđelje uzalud nam sve. Trebamo doći pred Isusa bez maski ili ako smo ih tako dobro navukli da ih više niti ne znamo skinuti, onda ga moliti da nam ih pomogne skinuti. Tražiti njegovo svjetlo da shvatimo uistinu tko smo. Vječna Mudrost stvorila je čovjeka i udahnula mu dah života. Stvorila ga je da živi u istini, ljubavi i prijateljstvu sa Njom. Ali kada je čovjek sagriješio, Božanska Mudrost je za njegov spas postala i sama Čovjekom i za čovjeka umrla na križu. I koliko je puta za svog zemaljskog života Mudrost uzviknula: „Dođite k meni! Dođite svi k meni! Ja sam! Ne bojte se! Zašto se bojite? Ja vas ljubim. A vi ste grešnici? Pa upravo njih ja tražim. Udaljili ste se iz mog stada? Ja sam dobri Pastir! Opterećeni ste grijesima? Baš zato dođite k meni, jer Ja ću vas osloboditi! Ja ću vas odmoriti! Ja ću vas okrijepiti! I danas nas zove! Hoćemo li se odazvati? Ljiljana |
- 09:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prosinac 2009 (3) Studeni 2009 (16) Listopad 2009 (4) Rujan 2009 (13) Kolovoz 2009 (13) Srpanj 2009 (15) Lipanj 2009 (10) Svibanj 2009 (11) Travanj 2009 (15) Ožujak 2009 (20) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (3) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (10) Rujan 2008 (18) Kolovoz 2008 (11) Srpanj 2008 (15) Lipanj 2008 (22) Svibanj 2008 (16) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
ZAJEDNICA EMANUEL
"Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog" Lk 1,23  Zajednica Emanuel nastala je 21. kolovoza 2001. nakon nekoliko seminara duhovne obnove na području Hercegovine, koje su imali članovi zajednice Dobri Pastir i o. James Manjackal. Nekoliko se članova zajednice okupilo u želji da nakon ovih seminara duhovno raste, jer su smatrali kako se ne smije stati i ostati samo na tom prvom koraku. Željeli su produbiti svoje iskustvo Boga kroz molitvu, sakramente, Sveto Pismo i zajedničko druženje. Zajednica je rasla i duhovno i u ljubavi i želi to još više. Stalno su se priključivali novi članovi, te se osjetila potreba sa svima podijeliti ono što smo i sami doživjeli: susret sa živim Bogom. Počeli smo organizirati Seminare života u Duhu unutar zajednice i kroz taj stupnjeviti rast još smo više upoznali Boga, Božju snagu, Božju ljubav – ljubav koja liječi. Upoznali smo više Sveto Pismo, ušli dublje u spoznaju sakramenata, posebno svete Euharistije. Znamo da ovdje ne smijemo stati. Želimo još više rasti. Poznato nam je kako je cijeli život od rođenja do smrti proces neprestanog obraćenja, znamo da još više trebamo rasti u ljubavi i radosti i zato želimo biti u Isusovoj školi, biti Njegovi učenici, ali i svjedoci Njegove prevelike ljubavi koju nam je iskazao predavši se za nas. Svjesni toga želimo mu uzvratiti svojom ljubavlju. U budućnosti imamo velike planove, karizmatske sastanke povezati s misnim slavljem i uz Božju pomoć nadamo se još većem rastu. Svjesni smo i svoje snage i svojih slabosti. Snagu tražimo u Isusu Kristu, a za svoje slabosti molimo se da nas On sam usavrši i posveti i da se kroz naše ljudske slabosti očituje Njegova snaga i moć. Svjesni smo da bez Njega ne možemo učiniti ništa, stoga naše ime i govori sve: EMANUEL – BOG S NAMA. On je s nama i za nas i u Njemu možemo sve. Emanuel je prije svega otajstvo utjelovljenja – Bog dolazi u susret svom narodu, u pomoć svojoj izgubljenoj djeci i da ih spasi postaje jedan od njih, Isus Krist, vječni Bog uzeo je naše ljudsko tijelo da nam bude blizu, da bude s nama, da uzme naše slabosti, bolesti, grijehe, da nas oslobodi. Ono što smo iskusili na sebi ne želimo zadržati za sebe, želimo to dati i drugima da osjete Kristovu ljubav i nazočnost u svom životu i zato molimo stalno za Božji blagoslov i za trajni izljev Duha Svetoga da dođe i obnovi lice zemlje. Članovi Zajednice su iz mnogih mjesta Hercegovine. Svima smo otvoreni i svi su dobrodošli. Za sve imamo otvoreno srce i na sve zazivamo Božji blagoslov. Zajednica Emanuel   Get your myspace counter |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
