iznad oblaka

Sjedim u tvojoj sobi i pakiram tvoje stvari. Uspomene na lijepa vremena.
Našla sam Findusov rep koji si ti heklala. Sjećaš se kako ga je mačak uvijek „krao“ i igrao se s njim?
Znam da se sjećaš.
Tvoje knjige. Sve plišane igračke za koje si me obavezala da ih čuvam. Dok se ne vratiš.
Rekla si da mrziš ovo mjesto. Ovu zemlju.
Ona nam je prije godinu i pol trebala biti novi početak. Naša sloboda. Naše lijepo. Naše mirno.
Sjećaš se kako smo se radovale selidbi?
Pogledu na jezero, duge šetnje, nepoznati dijalekt... sve nam je bilo lijepo.
Dok se sve nije srušilo kao kula od karata.
Tvoja bolest. Beskrajna lutanja. Umjesto hodanja po brdima, hodali smo po bolnicama.
Tvoj smijeh je zamjenila gorčina i ljutnja. Strah.

Najgore je prošlo. Vjerujem u to. Znam da ćeš ozdraviti. To je jedino što znam.
Ne znam što ja radim tu. Možda vjerujem u čudo koje debelo kasni.
Možda čekam da se vratiš (ne u ovo mjesto koje smo proglasile ružnim) nego negdje dalje, u neko ljepše. Gdje nema straha, gorčine i ljutnje.
Vrijeme mi ističe. Ne pomičem se s mjesta. Ne znam gdje ću. Ne znam kako. Koji god korak napravim, naletim na zid.
Čudo kasni.
Znam samo da mi nedostaješ i tu prazninu ne ispunjava ništa.
Drugo više ne znam ništa.

Zgužvane riječi
u sobi bez vrata,
izgovaraš tako skladno.

Budim se prerano,
tako hvatam snove,
prazno je i hladno.

Više me ne voli.

Vozaju te gradovi
i ne primjetiš da
na krivu stranu gledaš.

Ono što želiš
nije baš uvijek
ono što i trebaš.

Više me ne boli.

Okopnili su poljupci
koje joj je jednom davno
dijelio.
Otrgnuo se dodir od srca
i vratio u oluju udaraca.
Zaboravila je kako izgleda nasmiješen.
Slijevala se kiša njenih suza
po razbacanoj kosi
dok ju je vukao asfaltom,
pa čak i tad ga je voljela
svojim izgrebanim, krvavim koljenima.

Usred svih nemira
i bura,
svjetionik mog svijeta
pretvoren u jednu riječ.
Ti.
I odjednom,
sve drugo je nevažno.

Zaspala su tiha polja,
putevi na sebe navukli plašt,
ne čuje se ni glasa,
ni svjetla.
Usnulo je nebo
još jedan san.
Samo ja, budna,
čekam da me
ukradeš.




(play me...)

Vidim te miljama, miljama, miljama,
dolaziš
s napuklim srcem u rukama.
Govoriš ništa
i to mi je dovoljno,
s tobom sve počinje.
Voliš me miljama, miljama, miljama,
grliš me osmijehom, pogledom, grudima,
a ja ti poklanjam cijeli svijet.

Svejedno je
kako se zoveš,
ja znam imena ulica
kojima prolaziš.
Svejedno je
kome se smiješiš,
ja znam
da si me sinoć sanjao.
Svejedno je
što me više ne zoveš,
ja znam
da to tebe boli više nego mene
i, sasvim je svejedno
što ti znaš
da mi je svejedno.

U jutru dok magla vije
daleke zavičajne ravni,
meni zamiriše jesen
i topli kruh u ruci,
neke davne ruke.
I u sivome vidim boje
i u kiši vidim sva sunca.
Prošeta me vjetar
pa sam i tamo i ovdje
i svuda se razlivam
dio po dio.
Ostavljam komadiće sebe na putu,
da se jednom znam vratiti
posvuda.

Zadihana od čekanja,
skupljam po podu
zadnje listove
raspršene nade
koji pri svakom dodiru ruke
venu.

Kao rijeka me dubiš
i oblikuješ svojim željama.
Pretvaram se u korito
tvojih htjenja.
U meni plivaju tvoje ribe,
mnome plove tvoji brodovi.
Ja se ne ulijevam u more,
moj tok vodi do tvog srca.

Moja pisma su tiha
i ne smetaju nikome.
Moje riječi znaju
jedino za tišinu.
Volim te na šest
stranih jezika
i na četiri
strane svijeta.
Znam da to ne može
nitko osim mene.

Pronalazim te
u dalekim zvijezdama
i ovom šuštavom danu
žuto-crvenih mirisa.
Okrećem se k suncu
da me jasnije vidiš,
a pri tom zaboravljam
da ne cvjeta svaki cvijet
i ne raste sve što zasadiš.
Ti si jedini znao
koje su boje
sva moja godišnja doba,
ali nikada nisi vidio
pravu boju mog srca.

Kada te nespremnog
uhvati nebo,
tamno od vina
i gorko od noći,
diši.

Poželi me uvijek,
zaboravi riječi,
pamti mi oči
i piši.

Piši.

Ponekad,
vidim svoju ljubav
kako dolazi izdaleka,
smijehom stvori proljeće
i odjednom,
kao da je prošao tren,
ja sam već sijeda starica
i u rijetkim trenutcima samoće
molim: O Bože, daj mi još jedan život,
jer ovaj je prebrzo prošao,
nismo si stigli sve reći.

Eto,
tako otprilike
ja vidim ljubav.

Volim te
u ovo mliječno jutro,
dok dim miluje krovove,
a jata ptica
plešu između ogoljenih krošnji.

Nije slučajno tvoj rođendan
baš danas,
sva ta simfonija hladnoće
trebala je svog dirigenta.

Miris je legao na polja.
Legla sam i ja s njim.
Želim biti opijena.
Smijem li te voljeti?

Dogodi se to u danima
dok sunce mami djecu
da potrče u susret proljeću
i šuškavom zelenilu jednog grada
pa u svoj toj zanesenosti svjetlom
odjednom me rastuži misao
da smo ih mi mogli zvati svojima
i trčati zajedno s njima
i smijati se
svakom novom proljeću.

Tvoje ime je tek riječ
toliko puta iskorištena,
olako shvaćena,
progutana
i često su joj se gubila slova.
Tvoje ime dobiva pravo značenje
jedino na mojim usnama.

Nisam ti rekla
da se nikada nisam ljubila na kiši,
a sada bih
tako jako
htjela osjetiti
kapi koje se slijevaju niz vrat...
Ali,
nema veze
ti to ionako
nikada nećeš saznati...

Netko je davno,
bez naše suglasnosti,
povukao nit
od tebe
do mene,
po kojoj šetaju ljudi,
putuju vlakovi,
vijore zastave.
A mi
nesvjesno
smanjujemo udaljenost
u istom smjeru,
sve dok se ne sretnemo
na jednoj točki
iznenađeni
blizinom.