Sjedim u tvojoj sobi i pakiram tvoje stvari. Uspomene na lijepa vremena.
Našla sam Findusov rep koji si ti heklala. Sjećaš se kako ga je mačak uvijek „krao“ i igrao se s njim?
Znam da se sjećaš.
Tvoje knjige. Sve plišane igračke za koje si me obavezala da ih čuvam. Dok se ne vratiš.
Rekla si da mrziš ovo mjesto. Ovu zemlju.
Ona nam je prije godinu i pol trebala biti novi početak. Naša sloboda. Naše lijepo. Naše mirno.
Sjećaš se kako smo se radovale selidbi?
Pogledu na jezero, duge šetnje, nepoznati dijalekt... sve nam je bilo lijepo.
Dok se sve nije srušilo kao kula od karata.
Tvoja bolest. Beskrajna lutanja. Umjesto hodanja po brdima, hodali smo po bolnicama.
Tvoj smijeh je zamjenila gorčina i ljutnja. Strah.
Najgore je prošlo. Vjerujem u to. Znam da ćeš ozdraviti. To je jedino što znam.
Ne znam što ja radim tu. Možda vjerujem u čudo koje debelo kasni.
Možda čekam da se vratiš (ne u ovo mjesto koje smo proglasile ružnim) nego negdje dalje, u neko ljepše. Gdje nema straha, gorčine i ljutnje.
Vrijeme mi ističe. Ne pomičem se s mjesta. Ne znam gdje ću. Ne znam kako. Koji god korak napravim, naletim na zid.
Čudo kasni.
Znam samo da mi nedostaješ i tu prazninu ne ispunjava ništa.
Drugo više ne znam ništa.
Post je objavljen 28.12.2025. u 22:24 sati.