Slavko Kukec - PiPi
08.08.2009., subota
XIV – radujem se, a znam da grijeha činim
|
Nekoliko dana nisam pero dodirnuo, razlog je taj što imao sam nekog posla te tako ne nađem vremena za pisanje. Naravno da to nije istina, istina je da mi nadahnuće naglo splasnu poslije onog soneta, jer eto kroz pjesmu uvidjeh kako ljubav koju gajim prema gospi nije pravedna, baš ko ni Amor što mi srce zarobi. Tako nekoliko noći zaredom umjesto da pišem uzeh proučavati spise onih nekoliko talijanskih duhova što srcu su mi odveć dragi. Jutro, kao i mnoga ovog ljeta možda i previše toplo za to doba dana, budim se, jer kroz otvoren prozor cvrkut ptica bi ko kad jači i neka vam to bude razlog zašto sam otišao otvoriti vrata. Napokon, prva me misao izda, radujem se, a znam da grijeha činim, pisamce na pragu ushićen spazih… Da ti lice dotaknem Nevješta ruka za te stih sroči dok čežnjom me preljeva zanosni Amor, pusti jedan stih da u srce kroči, jedini, ljubav je tako sladak zamor! Eh da mi je da mi kosu pomiluješ nježno kao dušu stihovima, dođi na tren da mi ljubav šapućeš probudio si požudu u dubinama. Stihovima mi lomiš srce nejako, jer tvoje oči drugu gospu vide, otići ću ako želiš predaleko, moji se pogledi tvojih stide. O, kad bi samo jednom došao, da ti lice dotaknem dodirom svile, možda bi se ljubavi, one gospe prošao topeć’ se u poljupcima, usnule vile. Kada sam pročitao pjesmu, jako me oduševi baš kao i sama pomisao da se ipak odlučila javiti. Sada sam sasvim siguran da je bila na onom velebnom skupu gdje sam javno pročitao stihove one što su za nju i bili napisani. Pokušavam se prisjetiti sitnih detalja i lica, ne bi li dokučio koja od gospoja tamo prisutnih moguće je tajno zaljubljena, al uzalud bi svaki moj pokušaj te ubrzo i odustanem od prisjećanja na taj događaj. Zaokupi me u tren jedna druga misao, kako da pišem gospoji koju ne poznajem, već sam odlučio napisati sonet dostojan odgovora toj gospoji koja tako lijepo pisati zna, al kako ću joj dostaviti napisanu pjesmu, odgovor tada još nisam našao. Čitam ponovo pjesmu i sam rukopis učini mi se još ljepšim, o koliko je samo strpljenja imala ta nježna ruka dok je pisala ljubavlju nadahnute stihove. Amor vlada zakonima čudnim Žudnju u svakom slovu vidjet` mogu i nježnost koja vlada rukom tvojom. Zar stihove što si čula na trgu, gospo mila; možeš zvati magijom? U dane one, žudnja me uznese ko mnogo puta u životu mome te pišem ko kad vjetar me ponese noseći me zagrljaju njenome. Nekad Amor vlada zakonom čudnim, kad srce žudi za milim pogledom i dodirom kako kažeš svilenim pa tijelo posrne za nasladom. O, pokori se višnjim zakonima jer skrit se ne možeš u zapećcima. Malo pobliže objasnit ću ovaj sonet, radi toga što ovo poglavlje nosi naslov „ radujem se, a znam da grijeh činim“. Iz naslova se vidi da me obuze radost kad sam dobio novo pisamce i to je istina jer uistinu mi bi drago što se javila nepoznata gospa, i kada bih rekao da mi nije drago lagao bih i vas i sebe. Napominjem ovdje kako mi je oduvijek želja da gospa najmilija za me sroči stihove, pa neka su to i riječi obične, ja vidjet ću ih ko kad tisuću Anđela mi u glas pjeva… Otud sva moja radost kad stihove dobih iako nisu od najmilije moje. Kako bih se opravdao za grijeh koji činim, reći ću samo ovo; duša moja pjesnička što čezne izgovor traži u blagosti stiha kojim ovoj nepoznatoj pišem rime. Oprez je ipak vladao razumom dok pisao sam sonet ovaj u kojem govorim ovako: U prvoj strofi priznajem kako poznajem žudnju koja srcem vlada i hvalim ruku što lijepa slova s toliko pažnje uobličit znade. U drugom dijelu strofe kao pitanje donosim zaključak da je očarana stihovima koje ja pišem, ne bi li u budućnosti doznao da zaljubljenost nije samo poradi stihova. Pošto sam u njenoj pjesmi iščitao i mogućnost da mi se u buduće ne javi ako ju izravno odbijem a to mi govori ovim stihovima; Stihovima mi lomiš srce nejako, jer tvoje oči drugu gospu vide, otići ću ako želiš predaleko, moji se pogledi tvojih stide. Poradi toga pišem drugu strofu kako bih joj opisao dušu pjesničku koja mnogo puta ne vlada sama sa sobom te luta ko vjetrom nošena na ono mjesto gdje Amor dade joj utočište. Vjerujem kako prepoznat će istinitost takvih tvrdnji pošto i ona biva ko ja u zanosu vjetrom ponesena. Treća strofa, rekao bih nosi ljudsku utjehu, radi toga što krivnju pokušavam svaliti na Amora kada u nama žudnje i nisu nebeski čiste, a to opravdati mogu upravo svojim ponašanjem pošto znam da srcem mojim vlada ona druga gospa. U posljednjim stihovima donosim zaključak kako nikakvo odupiranje Amorovim željama nije moguće, to je tvrdnja koju iz dana u dan upravo ja proživljavam… Na kraju moram vam još reći kao sam ovaj sonet predao toj gospi što i dalje mi bi nepoznata. Kad ponoć otkuca, uredno presavijem list na kome sam napisao sonet, povežem ga baš kako i ja dobio sam povezano pisamce njeno i položim ga na prag ulaznih vrata, uzdajući se da ranom zorom dok ja još budem sanjao doći će sluga onaj što poznaje oči moje pjesnikinje… |
