Bubamarcic i maslacak

Ništa mi neće ovi dan pokvarit, vapšuvarivari, vapšuvarivari
Nikakvi crnjaci i ružne stvari,
Ništa mi neće ovi dan pokvarit,
Ni lupeži barbari, ni glupi političari....

To je sve što imam za reći.

Nije mi jasno kuda ide ovaj svijet, ljudi ko da su poludeli? Jučer sam išla na posao i dogodila se prometa nesreća u kojoj je poginuo jedan čovjek. Prekjučer je također bila prometna nesreća, ali srećom, nitko nije stradao. Neki čovjek je napao nekog usred grada došle dvije hitne. Žena šetala psa, lupio ju auto i poginula, sve to u tri dana u mojoj okolici. Pa, priznajem da me strah izaći iz kuće. Pa, što se to događa?
Jučer sam gledala onaj film Harrissonovo cvijeće, o Vukovaru. Pa, kako netko moralan može raditi onakve stvari. Film je bio dosta kasno i nisam mogla zaspati poslije, moram priznati da me strah da se nešto takvo ne ponovi. Ona ubijanja, mučenja, silovanja, pa normalan čovjek ne može raditi takve stvari, takvi ljudi jednostavno nisu ljudi. Ni životinje to ne rade.

Kakav je ovo predivan viked bio, za popizdit.
Prvo sam u petak bila kod dermatologa i morala sam na dvije injekcije, a dobila sam i hrpetinu lijekova. Jednu injekciju sam dobila u petak navečer, a drugu u subotu ujutro. Guzica mi je utrnula i tak me nikad nije bolilo. Moram priznati da injekcija u ruku boli 50 puta manje. Sad pijem tablete, stavljam obolge, mažem s kremicom, a što je tu je.
Onda sam u subotu s dečkom gledala utakmice kod njega doma. Tak je već bilo pola noći i ja ostala spavati, da mi je znati samo koji me vrag na to natjerao. Još si mislim idem doma, ali ipak nisam otišla, a što ću, bilo mi je lijepo. On je trebao ujutro ić radit i odveo bi me doma da se nije dogodilo to što se dogodilo. Znam da niko ne zna ko sam, ali neugodno mi je uopće razmišljati o tome, a kamoli pisati. Mogu reć samo da ne znam kad ću se opet pojaviti kod njega doma i da ima veze sa seksom. Ne, niko nas nije ulovio. Nešto puno gore.

Ovdje se svašta događa. Ukrali su mi registrator na poslu i to znam tko. Ajde, da su ukrali ne znam se kakav registrator, nego onaj u kojem se nalaze podaci o nagrađenim ljudima i njihovi životopisi. Ima jedan lik koji dolazi tu kod nas, a on je prije radio tu, sad je u penziji. On skuplja arhivu i kak se kaže ko hrčak je. Da mu dam, taj bi mi odnio cjeli ured. Bio taj registrator kod mene, on ga je svaki put gledao i listao i vidla sam ja da čovjeka interesira. Sad neki dan ja trebala životopis od nekog i idem po registrator, kad čuda, nema ga. Ja sve pretražila, prekopala. Na tom mjestu gdje je on stajao sad stoji neki drugi. Da mi je samo znati kad je to uspio napraviti kad smo mi uvijek tu, a kad nas nema ne može se u urede. Ok, kradu novce, bolje stvari, ali molim vas, ko krade registrator sa životopisima i od to od ljudi koji su već odavno mrtvi. Što će mu to? Pitale mi njega jer zna gdje je registrator. Rekao je da ne zna, al ako nam treba on će nam kopirati ono što je bilo u registratoru. Od kud on zna što je u registratoru ako ga nema kod sebe?

Radim, radim i samo radim. Nemam vremena ni da odem na kavu s frendicama. Plaća kasni... čudo mi je to već, svi u zgradi na vrijeme dobe plaću, samo moj dio nekak uvijek zakinu, ako ju šef nije opet potrošio. No, dobro to nije ni bitno.
Dečko mi dao da vozim njegov auto, zapravo, nije mi dao, nego me natjerao. Ja njemu lijepo kažem da neću, al ne, i sjednem se ja, narihtam sjedalo i krenem. Ponosna sam na sebe kak mi je dobro išlo, čak mi se nije ni ugasio. No ima jedan događaj vezan uz moj prvi pokušaj voženja tog auta. Inače imam vozačku i vozim, ali novi auto sa svim dodacima (servo volan, abs i ostalo kaj ne znam kak se zove, al uvelike olakšava vožnju).
Bili mi na moru i nagovara on mene da ja malo vozim njegovi auto, koji nema nikakve dodatke. Nisam htjela dok malo ne probam i osjetim gas i kočnice i sam auto, ali ne, kaže on meni to ti je ko da voziš svoj auto (pod svoj mislim od tate). Nagovorio on mene, uz uvijet koji sam mu postavila. Ako nešto napravim ne smije mi ništa reći ni derati se. Ja se sjednem, namjestim sjedalo, retrovizor i krenem, nikad prije nisam vozila taj auto. Dođemo mi na mali bregić koji se spaja na glavnu cestu. On meni koči, kud ću kočit vozim se 20 na sat. Mi na bregiću, ja malo zakočim, to neće stat, stisnem ja jače kočnicu, to neće stat. Zaletila se ja lijepo preko ceste u rizol. Bila sam tako ljuta na njega, kaj da je naletio auto? Stavila sam u ler i rekla mu da si to sam vozi, na sredini ceste izašla iz auta i još sam se zderala na njega da izlazi van. On meni nije ni riječ reko, jer je obećao da neće. Baš je bio dobar. Sad sam se ufurala i vozim ko zmaj.