|
Jednom davno pročitala sam ovaj tekst i odmah mi se svidio, vrlo bih rado napisala na kojoj stranici sam ga pročitala, ali se više ne sjećam.
Za sve one koji teško doživljavaju ove vremenske prilike ili neprilike...
Kako zavoljeti kišu...
Prije kiše snimaju se filmovi i peru automobili. Poslije kiše love se gliste, beru gljive i skače po barama, ali za vrijeme kiše sjedi se doma, sluša Tom Waits ili All about Eve i zamišljeno gleda u prozorska stakla. Ipak, tako ne mora biti - i za kiše može biti lijepo. Samo je treba zavoljeti
Kišu se može voljeti na mnogo načina, na vama je samo da odaberete svoj, najprihvatljiviji i vama najdraži. Osnovna pogreška mnogih početnika u ljubavi prema kiši je što slijepo kopiraju stariju osobu iz svoje okoline koja bahato svoj stil nameće svima oko sebe, a nerijetki su i oni koji se ismijavaju svima koji pokušavaju progurati vlastiti stil. Iako često upotrebljavaju zastarjele tehnike ljubavi koje su u zapadnom svijetu potpuno izbačene iz uporabe, a neke čak i zabranjene zbog štetnosti prema prirodi ili prema ljudima, a nezavisna istraživanja su otkrila i primjere kada su se pri razvijanju nove vrste ljubavi vršili eksperimenti na životinjama.
Za razliku od ostalih ljubavi, ljubav prema kiši mora biti iskrena jer kiša je takva, ona će oprati sve maske i skinuti svaki lažan osmijeh, ma koliko prikriven on bio. Zbog toga je istovremeno najteža, ali i najljepša ljubav upravo ova. Svi oni koji nikada prije nisu otvorili svoje srce istinskom strancu u čijem srcu ima dovoljno ljubavi za praštanje, morali bi barem jednom izaći van na kišu, zastati, pogledati u nebo i pustiti da im se suze izmiješaju s kišnim kapima. Kiša donosi život i vraća nadu. Vraća nadu kao ništa drugo u životu. Ipak, sama neće donijeti ljepotu koja je toliko očekivana. Kiša će samo pružiti sebe i dozvoliti da sreća zablista svugdje gdje je ona prošla, a pritom neće tražiti ništa zauzvrat. I stoga je moraju osjetiti svi oni koji nikada nisu uspjeli dati dio sebe nesebično, a da tim činom ne daju do znanja da očekuju barem sličnu gestu kao odgovor. Jer kiša nema ništa kada pada, ona će padati bila pod njom pustinja, rascvjetana livada ili nepregledno morsko prostranstvo. Nažalost, zbog toga kiša dijeli gorku sudbinu ljudi koji su, kao i ona, nesebični bez razloga.
Ljudi koji se neće reklamirati, koji neće napominjati što su sve učinili za druge i koji će pri spominjanju njihovih dobrih djela samo spustiti pogled i tek laganim crvenilom u licu dati do znanja da im je neugodno koliko im je i drago što se njihovo djelo spominje. Njima se ne pjevaju pjesme, njima se ne posvećuje život, niti smrt, njihovo je samo postojanje uzeto zdravo za gotovo, čak do te mjere banalizirano da će im se i zamjeriti kada se pojave, iako neće učiniti ništa loše. Ali dok su oni u blizini, odlično reklamirane 'dobre' duše ne mogu zasjati, kao ni sunce dok je kiše. I nitko neće zahvaliti kiši što je upravo ona ta bez koje ne bi bilo duge. Niti će joj poslati poljubac nakon što ugleda cvjetnu livadu u tisuću boja, niti joj mahnuti kada začuje šum planinskog potoka. Kiša to neće zamjeriti. Ona će i dalje padati, stvarajući život i budeći nadu, bez obzira na osmijeh seljaka, psovku izletnika ili tugu skijaša…
|
