utorak, 23.10.2007.
Esencija ljubavi
|
Za predjelo sam pojeo buket ušećerenih ružinih latica i jednu savršenu sočnu trešnju. Krepku prepeličju slatko kiselu juhu zamjenila je teletina pirjana u umaku od oraha i meda. A za desert, za desert sam halapljivo progutao već prožvakane ostatke miješanog krvavog mesa. |
subota, 13.10.2007.
Kako je moguće?
|
Ovu pričicu koja slijedi sam u više navrata plasirao na blogu iskoristiti ću je još jedanput da bih ilustrirao još jedan problem hrvatske psihijatrije. GUZO Ime mu je bilo Ivica, a zvali su ga Guzo. Za bivše juge je bio prvak u dizanju utega, nakon toga je završio na drugom odjelu Jankomirske bolnice “SVETI IVAN”. Proveo je skoro 20 godina na tom odjelu i naposljetku tamo i umro, predpostavljam da je prevalio tek četrdesetu. Guzo je bio krupan tip dječijeg lica, koji se nije prao i vječito je pušio, prsti su mu bili potpuno crni od cigareta. Govorio je kroz nos, najčešće su mu riječi bile: – Daaaj mi jeeednu cigaretuuu! – Sjedio bi ispred ordinacije šefa odjela i bacao čikove pred vrata. Šef odjela je stalno pizdio zbog toga. Guzo je mene zvao “prljavi hari”, a ja bih njega zvao “prljavi guzo”, onda bi on na to meni odgovarao: – Neemoj me taako zvaatiii – Dr. psihijatrije mi je govorila: – Ako se nećete pridržavati terapije, postati ćete imun na lijekove poput Guze! – Pritom je imala osmjeh brižne majke na licu. Iako je Guzo bio “imun” na lijekove ipak su u njega lopatama trpali iste. Guzina majka se pobrinula da ne izajde živ iz “SVETOG IVANA” navodno je plaćala njegovo liječenje. Šef drugog odjela je isto tako umro. Ne znam koji je od njih umro prije ali vjerovatno nisu više mogli živjeti jedan bez drugoga. Pitanja koja se postavljaju nakon ove u potpuno istinite priče jesu slijedeća: Kako je moguće da netko provede 20 godina na akutnom psihijatrijskom odjelu? Zar akutno stanje ne podrazumjeva nešto što se javlja naglo i prolazno je? Ako je on bio kronični bolesnik što je uopće radio 20 godina na akutnom odjelu? Ako se pokazalo da mu se stanje ne poboljšava na tom odjelu zašto on nije premješten negdje drugdje i zašto na njemu nisu primjenjene neke druge metode liječenja? Zašto su njemu uopće davani lijekovi ako je struka došla do zaključka da je on stekao potpuni imunitet na lijekove? Čovjek koji je bio vrhunski sportaš naglo je završio u bolnici i nakon 20 godina liječenja u toj bolnici je umro. On nije bio u komi nego je gutao lijekove, jeo, spavao i pušio u toj bolnici 20 godina. On nije počinio nikakav zločin da bi zbog njega proveo dobar dio svog života iza rešetaka. Neka mi netko odgovori kako je to moguće? |
petak, 12.10.2007.
Dijagnostika i liječenje u hrvatskoj psihijatriji
|
Dijagnosticirati duševnu bolest je teško iz više razloga. Prvo, mnogo istih ili sličnih simptoma se javlja kod više različitih bolesti. Drugo, ne postoje nikakve laboratorijske pretrage niti specijalistički pregledi naprednom tehnologijom s kojom bi se mogla utvrditi postojanje duševne bolesti. Treće, najveći dio bitnih informacija dolazi izrjekom pacijenta koje mogu biti nepotpune, lažne ili manipulativne. A na kraju ako se poklope sve sretne okolnosti i ustanovi se dijagnoza što smo time uopće dobili? Odgovor na to pitanje ću pokušati dati kroz jednu pričicu. ... - Nisam posve siguran dali se u mom slučaju radi o bipolarnom afektivnom poremećaju ili shizoafektivnom poremećaju.- - Ma pustite dijagnozu! Ko da ona nešto znači!? - - Kako to mislite?- - Zar vi mislite da mi nešto znamo? Pa mi se skrivamo iza tih dijagnoza i šifara! - Povisila je glas držeći u rukama šifrarnik međunarodne klasifikacije bolesti. - 30 godina radim u psihijatriji, zar sam išta pametnija po pitanju bolesti!? Pa mi nemamo pojma što se zbiva u ljudskoj glavi i zašto nešto krene krivo. - Koji su pravi mehanizmi i poluge koje bi stvari mogle dovesti u red to ne zna nitko a liječenje najmanje ovisi o dijagnozi a najviše o samom pacijentu.- - Sad ću vam ispričati jedan slučaj iz moje prakse. Radila sam na dječijem odjelu bolnice Jankomir. Naslijedila sam od kolegice pacijenticu, djevojčicu od kojih 10-11 godina koja je provodila mjesece u stanju stupora (stanje ukočenosti u kojem izostaje bilo kakav vid komunikacije sa okolinom). Imala sam termin rezerviran za nju ali obzirom na njezino stanje nisam mogla razgovarati s njom nego sam kadkad odlazila do njezina kreveta i obraćala joj se. Jednom prilikom sam primjetila kako joj je kliznula suza iz oka. Shvatila sam da to dijete osjeća i želi poručiti nešto okolini. Promjenila sam joj terapiju, odnosno znatno sam je smanjila, i djevojčica je ustala iz kreveta nakon dan dva. I, sad ja vas pitam. Ko je odgovoran za to? Mi! Struka je odgovorna! - Nakon tog monologa kojeg je izgovorila u dahu nagnuta naprijed, naslonila se i izgovorila slijedeće: - Bitno je da nađemo odgovarajući lijek i da se naučite živjeti s tom bolešću kako se god ona zvala jer samo ime ne znači ništa.- Cijela jebivetarska terminologija naklapanja o neurotransmiterima, receptorima, sinapsama, blokiranje ovog pohrana onog s pomoću sofisticiranih lijekova sve je to jebeno sranje jer psihijatrija u mnogočemu tapka u mraku. Lijekovi bez sumnje djeluju ali nije u tome problem nego je problem u tome koje su dalekosežna posljedice uzimanja, često prekomjernog, lijekova. Liječenje duševnih bolesnika ne sastoji se samo u farmakoterapiji već i u psihoterapiji, socioterapiji i obiteljskoj terapiji. Na žalost, nemogućnost ostvarivanja kvalitetnih programa psihoterapijskih, socioterapijskih i obiteljskih se nadoknađuje pojačanom farmakoterapijom. Problem hrvatske psihijatrije je u tome što ne postoji nacionalni program zaštite ljudi sa duševnim smetnjama a problem samih pacijenata da osim što moraju trpiti neadekvatno liječenje moraju trpiti i prezir okoline i obespravljenost. |
Ludi pride
|
Ako postoji išta što može pozvati u pomoć ljudsko biće da se suosjeća sa ljudima koji s vremena na vrijeme izgube pamet onda je to LUDI PRIDE. Akcije koja ne traži od društva kordone policije da ih zaštiti od neisomišljenika nego samo malo suosjećajnosti. Od sad na dalje sve što ću pisati će biti usmjerno ka pravima obespravljenih, onima koji su poput mene našli u situaciji da su im oduzeta prava na rad i normalni suživot sa vama normalnima. Znam da ću time biti manje popularan nego do sada, ali boli me kurac, niti vas ima puno niti sam tu zbog popularnosti. Ono što vam želim reći jest: "Postoji neki drugi svijet koji je ispunjen suzama i jadom, za koji vi utopljeni u svojim ugodnim životima niti ne sanjate ". Od sad na dalje vam nudim RUŽAN SAN"! Laku noć! |
utorak, 09.10.2007.
Nešto posve drugačije
|
Malo sam popio i došao sam u napast da napišem jednu ljubavnu priču. I da, učinit ću to, napisat ću ljubavnu priču koja će drugačija od svih ostalih jer će biti izmišljena i brutalno iskrena. Nakon te priče ljubav više nikada neće biti ono što je bila, ona niti će biti razlog za život niti će biti razlog za mrijet. Ljubav će biti ugodna komplikacija koja ispunjava vrijeme i generira gomilu emocija koje za sobom nose gomilu loših postupaka ali toliko besramno ispunjava život da joj čovjek jednostavno ne može odoljeti. Dakle u nastavku slijedi LJUBAV. LJUBAV Postoje razne vrste ljubavi među kojima je roditeljska ljubav bez sumnje najveća. Ljubav koju ću ovdje pokušati opisati je ljubav koja proizlazi iz nagona za produženjem vrste to jest parenjem ali je razvojem ljudske svijesti objašnjena na različite poetske načine npr: NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama, trepere modre zvijezde u daljini." Noćni vjetar kruži nebom i pjeva. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela. U noćima kao ova bila je u mom naručju. Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba. Voljela me, a ponekad i ja sam je volio. Kako da ne volim njene velike nepomične oči. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio. Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje. I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak. Nije važno što je ljubav moja ne sačuva. Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me. To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini. Duša je moja nesretna što ju je izgubila. Kao da je želi približiti, moj pogled je traži. Srce je moje traži, a ona nije uza me. Ista noć u bijelo odijeva ista stabla. No mi, od nekada, nismo više isti. Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio! Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho. Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova. Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči. Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim? Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug. I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju, duša je moja nesretna što ju je izgubila. Iako je to posljednja bol koju mi zadaje A ovo posljednji stihovi koje za nju pišem. Pablo Neruda Pablo je vrlo jasan poput Ramba Amadeusa kad kaže konstataciju o zbunjujućoj prirodi ljubavi: "Voleo bih da je ne volim, voleo bih a možda i ne bih!" Iako je osnova prirode ljubavi zadovoljenje nagona ona je divna i plemenita u onoj mjeri koliko je stvaralačka i produktivna. Homoseksualnu ljubav ne razumijem iz prostog razloga što se iz nje ne može ništa izroditi ali ipak se čini da dvoje ljudi istog spola koji se seksualno zadovoljavaju i međusobno se usrećuju uživaju neki oblik ljubavi i to je prihvatljivo, dok ne gnjave okolinu sa svojom spolnom orijentacijom. Da se manem teoretiziranja ovaj uvod ću dovršiti konstatacijom koju sam već iznio jednom prilikom: "...siguran sam da će jednog dana upravo žena biti ta koja će mi zakucati zadnji čavao u sanduk. Znam da ona negdje postoji možda sam je već upoznao, možda već diše tu pored mene u svakodnevnici i znam da u trenu kad sam zagledan u dubinu ženskog pogleda koji se cakli "ljubavlju" gledam u oči svoje smrti. Život počinje u ženskoj utrobi i završava u njenom zagrljaju. Ako postoji Bog onda je On ona." Nema je, ne javlja se, otišla je. Prvi put kad sam vidio njezino lice i osmijeh, vrijeme je stalo i sve osim nje je prestalo postojati na trenutak, kad se svijet s bukom vratio oko nas, prišao sam joj i iste večeri smo zaspali zajedno, u zagrljaju bez poljubaca. Ujutro sam je prvi put poljubio. Rekla mi je da ima nekoga. Nakon par dana pozvala me pijana, kad sam je našao povraćala je po sebi zbog grizodušja što je prevarila bivšeg momka. Odveo sam je doma, okupao je i nakon toga smo vodili ljubav prvi put. Utapao sam se u njezinoj svilenkastoj puti zaronjen u njezinom pogledu. Vratio sam se u vrijeme svoje mladosti. - Sada smo ljubavnici - rekla je Dolazila je nenadano, najavivši se tik prije dolaska ili bi jednostavno banula. - Gladan sam - rekla bi i ušla. Legli bi smo u krevet i ne bi smo izašli iz njega dan-dva. Uskoro mi je život postao ronjenje na dah koji bih udisao samo dok je ona bila pored mene. Nisam prestajao misliti na nju i ona je postala centar mog svemira. Želio sam da ona osjeća isto ali svaki put kad bi smo se nanovo sreli bila je daleka i povučena tako da sam je uvijek i iznova morao zavoditi i osvajati. Nije se voljela ljubiti i često bi se nenadano zatvarala u sebe. Jedino se u seksu predavala potpuno. Koristio sam svaku moguću priliku da joj ga metnem. -Ti si hodajući kurac- govorila mi je Kadkad me je, ovisno o raspoloženju, ta konstatacija zabavljala a kadkad vrijeđala jer banalizirala moje osjećaje prema njoj. U svakom slučaju sam, što iz užitka a što iz podsvjesnog straha da joj slučajno ne padne na pamet da potraži neki drugi kurac, vrlo savjesno obavljao svoju funkciju ljubavnika. Onda smo odputovali van grada na par dana i po prvi put smo mogli slobodno šetati naokolo bez straha da će nas prepoznati kao par netko blizak njenima, jer bi teško mogla objasniti obitelji da je u vezi sa tipom koji joj po godinama može biti otac, ima dvoje djece sa dvije žene i još je k tome teški duševni bolesnik. Taj izlet je bio prava mala renesansa, sve je postalo savršeno jasno, rodila se ljubav između djevojke i čovjeka sa prošlošću koji nikako ne bi trebali biti zajedno ali su toliko sretni zajedno da je izvjesnost neizbježnog kraja postala pretežak teret. - Mislim da sam se zaljubila.- rekla je kad smo se vratili. - U koga? - - U tebe budalo.- - Uf, dobro je, već sam pomislio da si našla nekog.- - Sad si mi dečko - - Super! Već dugo nisam bio dečko.- Iako sam i sebe i druge uvjeravao da sam savršeno svijestan u to da u toj vezi nema neke budućnosti ipak sam se potajice nadao da će se desiti neko čudo i da će ta ljubav nadživjeti sve okolnosti. Ali avaj, moja narcistička konstrukcija o idealnoj ljubavi je postala uteg i ja sam postajao posesivan. Unatoč tom smo ipak napredovali, kratko vrijeme smo čak i živjeli zajedno. Tada sam uistinu povjerovao da mi se bog osmjehnuo i dao mi utjehu nakon svih brodoloma koje sam prošao sa ženama. Bilo je lijepo, svo smo vrijeme prodvodili sami i hranili se nezasitno jedno s drugim, hvatao sam se u mislima kako bih s njom volio imati djecu i kako bi mi život koji je prije nje krenuo u nep sada imao posve drugu i izvjesniju budućnost posutu cvijećem u kojoj bi hodao uzdignuta čela okićenog lovorikama. Ona je maštala kako će se vjenčavati mnome, trudna u bijeloj haljinici kose ukrašene vjenčićem cvijeća na šumskom proplanku. Bili smo uronjeni u med. Kao obično to biva sve što je lijepo kratko traje i uskoro su se stvari počele mijenjati. Iscrpljivao sam se radeći tako da mi se počelo pogoršavati zdrastveno stanje, onda mi je bivša žena smjestila situaciju s djetetom koja me je bacila na onu stranu pameti. Stanje mi se kontinuirano pogoršavalo tako da sam morao otvoriti bolovanje, niti jaka medikamentozna terapija me nije smirivala. Izgubio sam još jedan posao zbog bolesti i krenuo sam ponovno u galopirajuću maniju koja je koketirala sa psihozom. Ulazio sam u sukobe sa okolinom, paranoičan i sumanut sam je odbacivao i tjerao od sebe uvredama i grubostima ali se ona iznova vraćala. Na kraju sam se preko noći prešteko u depresivno stanje i lego u postelju utapajući se u grizodušju i samosažaljenju. - Ne mogu više - rekla je - Čini što je najbolje za tebe Ljubavi - - Uvijek ću te voljeti. - - Ko zna, možda jednog dana kad odrasteš? - - Možda. - - A kako bi bilo da ti ponovno budem samo ljubavnik? - pitao sam molećivim glasom utopljenika - Želim imati dečka s koji se mogu poljubiti na cesti i šetati s njim držeći se za ruke.- Od tada me posjećuje u zvuku lifta, u zvonjavi telefona, pričinja mi se na ulici... Nema je, ne javlja se, otišla je. |
