utorak, 09.10.2007.

Nešto posve drugačije

Malo sam popio i došao sam u napast da napišem jednu ljubavnu priču.
I da, učinit ću to, napisat ću ljubavnu priču koja će drugačija od svih ostalih jer će biti izmišljena i brutalno iskrena.
Nakon te priče ljubav više nikada neće biti ono što je bila, ona niti će biti razlog za život niti će biti razlog za mrijet.
Ljubav će biti ugodna komplikacija koja ispunjava vrijeme i generira gomilu emocija koje za sobom nose gomilu loših postupaka ali toliko besramno ispunjava život da joj čovjek jednostavno ne može odoljeti.
Dakle u nastavku slijedi LJUBAV.

LJUBAV

Postoje razne vrste ljubavi među kojima je roditeljska ljubav bez sumnje najveća.
Ljubav koju ću ovdje pokušati opisati je ljubav koja proizlazi iz nagona za produženjem vrste to jest parenjem ali je razvojem ljudske svijesti objašnjena na različite poetske načine npr:



NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.



To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
No mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
A ovo posljednji stihovi koje za nju pišem.


Pablo Neruda

Pablo je vrlo jasan poput Ramba Amadeusa kad kaže konstataciju o zbunjujućoj prirodi ljubavi:
"Voleo bih da je ne volim, voleo bih a možda i ne bih!"
Iako je osnova prirode ljubavi zadovoljenje nagona ona je divna i plemenita u onoj mjeri koliko je stvaralačka i produktivna. Homoseksualnu ljubav ne razumijem iz prostog razloga što se iz nje ne može ništa izroditi ali ipak se čini da dvoje ljudi istog spola koji se seksualno zadovoljavaju i međusobno se usrećuju uživaju neki oblik ljubavi i to je prihvatljivo, dok ne gnjave okolinu sa svojom spolnom orijentacijom.
Da se manem teoretiziranja ovaj uvod ću dovršiti konstatacijom koju sam već iznio jednom prilikom:
"...siguran sam da će jednog dana upravo žena biti ta koja će mi zakucati zadnji čavao u sanduk.
Znam da ona negdje postoji možda sam je već upoznao, možda već diše tu pored mene u svakodnevnici i znam da u trenu kad sam zagledan u dubinu ženskog pogleda koji se cakli "ljubavlju" gledam u oči svoje smrti.
Život počinje u ženskoj utrobi i završava u njenom zagrljaju.
Ako postoji Bog onda je On ona."


Nema je, ne javlja se, otišla je.
Prvi put kad sam vidio njezino lice i osmijeh, vrijeme je stalo i sve osim nje je prestalo postojati na trenutak, kad se svijet s bukom vratio oko nas, prišao sam joj i iste večeri smo zaspali zajedno, u zagrljaju bez poljubaca.
Ujutro sam je prvi put poljubio.
Rekla mi je da ima nekoga.
Nakon par dana pozvala me pijana, kad sam je našao povraćala je po sebi zbog grizodušja što je prevarila bivšeg momka.
Odveo sam je doma, okupao je i nakon toga smo vodili ljubav prvi put.
Utapao sam se u njezinoj svilenkastoj puti zaronjen u njezinom pogledu.
Vratio sam se u vrijeme svoje mladosti.
- Sada smo ljubavnici - rekla je
Dolazila je nenadano, najavivši se tik prije dolaska ili bi jednostavno banula.
- Gladan sam - rekla bi i ušla.
Legli bi smo u krevet i ne bi smo izašli iz njega dan-dva.
Uskoro mi je život postao ronjenje na dah koji bih udisao samo dok je ona bila pored mene.
Nisam prestajao misliti na nju i ona je postala centar mog svemira.
Želio sam da ona osjeća isto ali svaki put kad bi smo se nanovo sreli bila je daleka i povučena tako da sam je uvijek i iznova morao zavoditi i osvajati.
Nije se voljela ljubiti i često bi se nenadano zatvarala u sebe.
Jedino se u seksu predavala potpuno.
Koristio sam svaku moguću priliku da joj ga metnem.
-Ti si hodajući kurac- govorila mi je
Kadkad me je, ovisno o raspoloženju, ta konstatacija zabavljala a kadkad vrijeđala jer banalizirala moje osjećaje prema njoj.
U svakom slučaju sam, što iz užitka a što iz podsvjesnog straha da joj slučajno ne padne na pamet da potraži neki drugi kurac, vrlo savjesno obavljao svoju funkciju ljubavnika.
Onda smo odputovali van grada na par dana i po prvi put smo mogli slobodno šetati naokolo bez straha da će nas prepoznati kao par netko blizak njenima, jer bi teško mogla objasniti obitelji da je u vezi sa tipom koji joj po godinama može biti otac, ima dvoje djece sa dvije žene i još je k tome teški duševni bolesnik.
Taj izlet je bio prava mala renesansa, sve je postalo savršeno jasno, rodila se ljubav između djevojke i čovjeka sa prošlošću koji nikako ne bi trebali biti zajedno ali su toliko sretni zajedno da je izvjesnost neizbježnog kraja postala pretežak teret.
- Mislim da sam se zaljubila.- rekla je kad smo se vratili.
- U koga? -
- U tebe budalo.-
- Uf, dobro je, već sam pomislio da si našla nekog.-
- Sad si mi dečko -
- Super! Već dugo nisam bio dečko.-
Iako sam i sebe i druge uvjeravao da sam savršeno svijestan u to da u toj vezi nema neke budućnosti ipak sam se potajice nadao da će se desiti neko čudo i da će ta ljubav nadživjeti sve okolnosti.
Ali avaj, moja narcistička konstrukcija o idealnoj ljubavi je postala uteg i ja sam postajao posesivan.
Unatoč tom smo ipak napredovali, kratko vrijeme smo čak i živjeli zajedno.
Tada sam uistinu povjerovao da mi se bog osmjehnuo i dao mi utjehu nakon svih brodoloma koje sam prošao sa ženama.
Bilo je lijepo, svo smo vrijeme prodvodili sami i hranili se nezasitno jedno s drugim, hvatao sam se u mislima kako bih s njom volio imati djecu i kako bi mi život koji je prije nje krenuo u nep sada imao posve drugu i izvjesniju budućnost posutu cvijećem u kojoj bi hodao uzdignuta čela okićenog lovorikama.
Ona je maštala kako će se vjenčavati mnome, trudna u bijeloj haljinici kose ukrašene vjenčićem cvijeća na šumskom proplanku.
Bili smo uronjeni u med.
Kao obično to biva sve što je lijepo kratko traje i uskoro su se stvari počele mijenjati.
Iscrpljivao sam se radeći tako da mi se počelo pogoršavati zdrastveno stanje, onda mi je bivša žena smjestila situaciju s djetetom koja me je bacila na onu stranu pameti.
Stanje mi se kontinuirano pogoršavalo tako da sam morao otvoriti bolovanje, niti jaka medikamentozna terapija me nije smirivala.
Izgubio sam još jedan posao zbog bolesti i krenuo sam ponovno u galopirajuću maniju koja je koketirala sa psihozom.
Ulazio sam u sukobe sa okolinom, paranoičan i sumanut sam je odbacivao i tjerao od sebe uvredama i grubostima ali se ona iznova vraćala.
Na kraju sam se preko noći prešteko u depresivno stanje i lego u postelju utapajući se u grizodušju i samosažaljenju.
- Ne mogu više - rekla je
- Čini što je najbolje za tebe Ljubavi -
- Uvijek ću te voljeti. -
- Ko zna, možda jednog dana kad odrasteš? -
- Možda. -
- A kako bi bilo da ti ponovno budem samo ljubavnik? - pitao sam molećivim glasom utopljenika
- Želim imati dečka s koji se mogu poljubiti na cesti i šetati s njim držeći se za ruke.-
Od tada me posjećuje u zvuku lifta, u zvonjavi telefona, pričinja mi se na ulici...
Nema je, ne javlja se, otišla je.



- 22:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.